Vedran Stojanović svojim je predavanjem o Dubrovniku u pismima nadbiskupa Lodovica Beccadelija privukao pozornost dubrovačke javnosti.
Ovaj doktorand na poslijediplomskom doktorskom studiju ‘Povijest stanovništva’ dijete je grada, no svoje je studentske dane proveo u susjednoj nam državi Italiji, što smatra važnim iskustvom. O talijanskoj književnosti, znanje je stekao tijekom četiri godine studiranja u Firenci. Odlazak iz grada i studiranje u inozemstvu povezuje s tadašnjim nezadovoljstvom situacijom u našoj državi.
-To je iskustvo koje na trenutke opisujem teškim. Svatko, pa tako i ja, dođe u iskušenje da odustane zbog određenih razloga. No, kad gledam sad s odmakom, primjećujem kako se radi o značajnom životnom iskustvu. Prvenstveno zbog toga jer se radi o drukčijem konceptu studiranja – renesansnijem i opuštenijem – sa smiješkom će Stojanović. Naglašava nam kako se na talijanskim sveučilištima pridaje pažnja djelima dubrovačkih pisaca, pogotovo Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću. No, Talijani zapravo nisu uvelike zainteresirani niti pridavaju toliki značaj drugim piscima, umjetnicima i kulturama. ‘Zatvoreni su u svojoj velikoj kulturi’, mišljenja je. Inače, nije jedan ‘od onih njorgala’ po pitanju trenutnih zbivanja u gradu. Nakon što je otišao iz rodnog Dubrovnika, ističe nam, slika grada mu se o nekim stvarima ipak iskristalizirala, u smislu da je s manje nezadovoljstva počeo na njih gledati. Sad, sa svoje 33 godine, smatra da se u Dubrovniku odvija prirodan razvoj događaja.
-Ne nalazimo se u katastrofalnom trenutku, no naravno da neke stvari ne funkcioniraju i mogle bi biti bolje. Savršeno mjesto za život ovisi o vlastitoj percepciji. Niti jedan grad u Hrvatskoj nije prosperitetniji od Dubrovnika u današnje vrijeme, bez obzira na popratne stvari koje se tiču turizma. Situacija je, primjerice, u Veneciji puno gora – rekao je.
Narativna vrela
Nakon preddiplomskog iskustva u Italiji, upisuje diplomske studije komparativne književnosti i talijanistike na Sveučilištu u Zagrebu, nakon čijeg je završetka odlučio ostati živjeti u metropoli, sa suprugom i dvoje djece, gdje radi kao prevoditelj i sudski tumač. U međuvremenu, upisao je spomenuti doktorski studij na kojem je pri kraju s disertacijom te očekuje da će iduće godine doktorat i finalizirati. Tema na kojoj radi je ‘Slika gradskog prostora Dubrovnika u narativnim vrelima od sredine 15. stoljeća do potresa’. Istraživao je kronike, anale te putopise kroz koje saznaje na koji način su, kako domaći, tako i strani autori doživljavali prostor grada.
-Cilj doktorata nije točna rekonstrukcija izgleda prostora, već sami njegov doživljaj, odnosno što je autorima bilo bitno i zašto, koja je simbolika prostora te kako je funkcionirao u kolektivnoj svijesti u tom vremenu – rekao je Stojanović. Pozornost je usmjerena najviše na razliku između domaćih i stranih autora. Ono što je svima bilo bitno i što se iznosi kao zajednički nazivnik, ističe Stojanović, jest fortifikacijski sustav – zidine, utvrde i izgled grada izvana.
-Domaći autori, kad sve analiziramo, nisu preveliku pažnju pridavali prostoru, što vodi prema zaključku da su ga uzimali ‘zdravo za gotovo’. Osim obrambenih građevina, tu je riječ o crkvama i građevinama javne namjene – istaknuo je. Dok su strani autori, s druge strane, ponovno začuđeni i zaslijepljeni zidinama, pisali često nerealno i dosta daleko od realnosti i od onoga kako je zaista izgledalo. Na ideju o obrađivanju te teme došao je među ostalim zbog razmišljanja da će biti na veliku korist u nekim budućim istraživanjima jer je ‘šteta da se ne pokuša rekonstruirati, kad već postoje izvori’. — Postoje nastojanja za preciznom rekonstrukcijom prostora kroz istraživanja na polju arheologije i povijesti umjetnosti te na temelju analize pravnih dokumenata. U svojem se istraživanju ipak bavim osobnim autorovim doživljajem prostora. Narativna vrela nas ponekad mogu vjerojatno odvesti u krivom smjeru, ali mislim da može ukazati na brojne stvari – rekao je.
‘Svoje je znanje dijelio bez zadrške’
Nakon završetka doktorata, htio bi pronaći svoje mjesto u hrvatskom znanstvenom svijetu u kojem, priznaje, nedostaje dijeljenja znanja.
‘Malo smo se zatvorili u čahure’, ističe. Ipak, kao posebno darežljivu osobu izdvaja pokojnog akademika Nenada Vekarića za kojeg smatra da je bio ‘neopisivo predan poslu kojim se bavio, izrazito uporan, sustavan i veliki altruist i organizator’.
-Svoje je znanje dijelio bez zadrške. To je doista rijetkost u hrvatskoj znanosti. Bio je izrazito susretljiv i spreman pomoći, pogotovo mlađim kolegama. Njegov doprinos dubrovačkoj i hrvatskoj historiografiji je nemjerljiv, a prazninu koja je iza njega ostala nemoguće je ispuniti. Zavod za povijesne znanosti HAZU-a uzdignuo je do razine jedne od najprestižnijih humanističkih institucija u zemlji, čija izdanja i doprinos nitko tko se bavi dubrovačkom poviješću ne može i ne smije zaobići – rekao je. Njegova generacija doktorskog studija kao temu, odnosno projekt imala je istraživanje instituta kumstava u drugoj polovici 18. stoljeća. Na temelju matičnih knjiga, zajedno je s kolegicama došao do informacija kako su se preko instituta kumstava, odabira kumova na području župe Grad, stvarale društvene veze.
-Poželjno je bilo imati uglednog kuma. To je bio social networking onoga doba. Kumstva su bila izrazito važna. Prema crkvenom učenju, nakon prve polovice 16. stoljeća određeno je da moraju postojati dva kuma na krštenju, muški i ženski čime se imitiralo biološko roditeljstvo. Prije Tridentskog sabora, bilo je uobičajeno da dijete ima i do dvadeset kumova koji su mu mogli pomoći pri uzdizanju na društvenoj ljestvici – priča nam Stojanović. U Časopisu Dubrovnik objavio je rad o Didaku Piru, portugalskom židovu pjesniku koji je u drugoj polovici 16. stoljeća pronašao utočište unutar gradskih zidina.
-Prijateljevao je s istaknutim ličnostima Dubrovnika, a u njegovim se djelima može prepoznati kulturna scena toga doba – rekao je. Inače, u postupku objavljivanja je i jedan njegov znanstveni rad u Italiji koji se isto tako bavi temom slike Dubrovnika. Što se tiče nekih idućih istraživanja, Stojanović bi htio nastaviti rad na temi doktorata, odnosno produljiti razdoblje do pada Dubrovačke Republike.
-A kasnije, u daljnjoj budućnosti, tematiku dovesti do današnjih dana i suvremenih dubrovačkih pisaca – zaključio je naš razgovor Stojanović.
Iz tiskanog izdanja od 8. svibnja 2019.