Krajem siječnja 2022. naša mala, ali vrijedna redakcija predstavila je svoje monografijsko izdanje ‘Svi Vlahovi ljudi’ u dvorani Visia. Mjesecima prije, slagali smo komadić po komadić ovog vrijednog djela, obljetničkog izdanja istkanog od čudesne ljubavi i ufanja, poniznosti i tradicije te neraskidive veze Grada i njihovog Parca, svetog Vlaha. Od 1050., evo uskoro i 1051., deset je naših godina – prilozima smo, u sklopu našeg tjednika, najavljivali Festu i pratili našeg Parca u njegovim godinama s voljenim gradom. I samo sveti Vlaho ima svoj grad! I svoje ljude. Svi smo mi – Vlahovi ljudi, baš kako nosi ime i naše monografsko izdanje, kojeg činite vi, Parčevi ljudi – festanjuli, trombunjeri, barjaktari, čuvari tradicije… Od malenih priloga, knjižica, došli smo do ovog, nešto većeg, monografskog izdanja, a nazivom smo je htjeli poklon svima vama, našim čitateljima, Vlahovim ljudima.
Knjiga je to o prožimanju Parca i njegove moći s vjerom i ufanjem svih njegovih štovatelja i žitelja ovog grada. Naša mala redakcija kroz desetljeće iza nas, onako kako najbolje znamo – fotoaparatom i tekstovima – bilježili smo najljepše trenutke Vlahove Feste. Sve to pretakali bismo u DuListov najdraži novinarski projekt kojem bismo iz godine u godinu iznova pristupali s osobitim veseljem, naš prilog. Uokvireni u jednoj dekadi pred vama su predstavljeni ‘Svi Vlahovi ljudi’ i njihove priče, sjećanja, emocije, vjera, radosti, nada i štovanje.
Uz nas na tom su putu bili i naši suradnici – autori. Veliki don Toma Lučić, mr. sc. Maja Nodari, akademik Luko Paljetak, akademkinja Nella Lonza, dr. sc. Daniel Premerl i gospar Božo Lasić. Svaki njihov tekst zrcalio je ljubav prema Parcu, pokrenuto putovanje prema izučavanju njegovog lika i djela, putovanje koje će još dugo trajati jer o Parcu će se još dugo imati što reći i zapisati. Sam nam daje inspiraciju… Deset godina – deset barjaktara, deset trombunjera i dvadeset festanjula. Neki od njih su nas u ovih deset godina napustili, ali sjećanje na njih živi pa i kroz ‘Sve Vlahove ljude’ trajno se bilježi. Oni koji prije svitanja na 3. veljače, krenu izvlačiti iz starinskih burala robu i monture kako bi sudjelovali u procesiji. Naši barjaktari iz dubrovačkih župa, iz Primorja, Konavala, Župe dubrovačke, s otoka koji ushićeno izvlače stare barjake i izvijaju ih pred Parčevom crkvom. Trombunjeri, bez kojih je Festa nezamisliva i koji lumbardanjem najavljuju i uveličaju Svečev dan.
Časno i plemenito društvo u ovih deset godina o Festi su svoju priču ispričali i ljubavlju je zaokružili, barjakom nježno omotali i spremili negdje duboko naši barjaktari: Marin Srijense iz Bratstva Presvetog Trojstva iz Petrače, Ivo Herendija iz Župe svetog Nikole, Vedran Alborghetti iz crkve Svetog Vlaha, Ivo Lopina iz crkve Presvetog Trojstva iz Majkova, obitelj Stahor iz Župe svetog Andrije, Ivo Krulj iz Župe svetog Stjepana iz Luke Šipanske i Ivo Ruso iz Župe svetog Nikole iz Čilipa.
Lumbardaju, pozdravljaju, klanjaju se…
Lumbardaju trombuni, ali i ne tako jako kao snaga njihove riječi kojom su opisali Festu! Trombunjeri koju su nam se na našem desetogodišnjem putu pridružili su obitelji Macan iz Župe dubrovačke, Antun Knego iz Komolca, obitelj Pava Miloslavića s Bosanke, Ivica Grbić iz Mlina, Vlaho Muhoberac s Osojnika, Stjepo Masle iz Grada, Pero Bilić iz Grada, Maro Milat iz Grada i Darko Čanić iz Rožata. Festanjuli, ti uzoriti svjetovni domaćini Feste koji su svjesni da su za sva vremena ušli u časno i pomno odabrano društvo koje služi Vlahu u čast.
Nama su u društvu bili, kroz ovih deset godina, festanjuli Miho Trojanović i Stijepo Aksić (1040), Stijepo Brailo i Antun Skurić (1041), Damir Baričević i Ivo Lobrović (1042), Jakša Zupčić i Mato Lujo (1043), Zvonimir Cetinić i Ante Pavlović (1044), Luko Šoletić i Vlaho Violić (1045), Nedjeljko Zelen i Ivo Mazavac (1046), Ivica Lončarica i Pero Butijer (1047), Ivica Đurđević Tomaš i Ivica Vrlić (1048/1049), Teo Grbić i Toni Cvjetković (1050). U 2023. godini, festanjuli su pomorac Vlaho Milićević i obrtnik Mato Konsuo. Osim festanjula, nismo imali uvriježen model odabira sugovornika. Priče bi same dolazile k nama, i sve što smo trebali napraviti je zabilježiti ih i tiskati u novini.
Tako smo upoznali brojne fantastične ljude, pasionirane zaljubljenike u Parca i njegovu svetost. U proteklih deset godina uz nas je bio rektor Zborne crkve Svetog Vlaha don Toma Lučić kojemu bi svaki put iznova pred Festu zaiskrilo u očima kad bismo ga podsjetili da čekamo njegove retke za naše izdanje. Njegove poruke uvijek su bile moćne, njegove riječi jednostavne, a ljubav prema svetom Vlahu beskompromisna. Unatoč nebrojenim poslovima u organizaciji Feste, uvijek je imao vremena za nas i zato mu ogromno – Hvala! S ovim našim zaokruženim, obljetničkim izdanjem ‘pustili’ smo don Tomu u mirovinu, ispratili i biskupa Matu Uzinića – zapisao nam je svoja ‘Dva nadahnuća sv. Vlaha koja ga me vodila kroz mojih deset godina i deset Festa’.
Naslijedio ga je u siječnju i službeno mons. Roko Glasnović, koji je u svom prvom obraćanju također istaknuo kako smo ‘svi mi Vlahovi ljudi’, dajući time veliko priznanje našem projektu.
Ljubav, tradicija, ponos
U svom zapisu tadašnji rektor Parčeve crkve don Hrvoje Katušić rekao je kako je sveti starac ‘svjedok, utjeha, utočište i zdravlje’, a u dušu Parčeva hrama opisala je časna sestra Marijeta Dukić, koja se o njemu brine već više godina. O ljubavi, tradiciji i ponosu pričali su nam obitelj Klaić iz Popovića, a Mato Katičić otvorio nam je svoje burale i pokazao primorsko blago nošnji. Čuvarica konavoske baštine Pave Glavić pričala nam je o svojim nitima ljubavi, a nježno gugutanje bijelih golubica obitelji Nadramija prožimlje svaku Festu.
Odjeknula je ljubav prema Parcu sve do Perua, kako nam je bila rekla gospođa Maja Lešević, a sakrila se i u presamitaču koju je prvi put nespretno obukao naš talijanski prijatelj Cristiano Pambianchi uz riječi: ‘Un amore grande!’. Ljubav prema Parcu ništa ne može dovesti u pitanje, rekao nam je tada gradonačelnik Mato Franković. Znao je to jako dobro i gospar Ivo Grbić, a da je važno zvati se Vlaho potvrdila nam je i obitelj Rajčević, koja pet generacija ponosno nosi ovo ime. Simbol Feste je i fanfarist Slavenko Prizmić i to već više od pedeset ljeta. O Festi na brodu, i to ne bilo kakvom, nego brodu ‘Sveti Vlaho’, pričao nam je kapetan Fuad Ćimić. Gospar Dubravko Kovačević još jednom je uz osmijeh otvorio njegovo čudesno djelo o festanjulima. I eto, sve su to Vlahovi ljudi! I njihovih deset godina ufanja i vjere.
A mi nastavljamo i dalje slagati taj čudesni mozaik ljubavi i vjere. Baš u godini pred nama zabilježit ćemo važnu crticu u našem izdavaštvu – uskoro će svjetlo dana ugledati priča o Parcu i njegovim ljudima koja prelazi granice Hrvatske – ponosno najavljujemo englesko izdanje ‘SAINT BLAISE’S PEOPLE: Story about Dubrovnik’s patron’. Paralelno s njime, nastavljamo skupljati i čuvati od zaborava nove zapise, nove Vlahove ljude, nove priče o Festi za naš prilog.