Sad sam apsolventica na Učiteljskom fakutetu u Zagrebu, a studirala sam razrednu nastavu i engleski jezik, dakle dupli program, s time da sam više bila orjentirana na engleski jezik. Trenutno pišem diplomski na katedri lingvistike i metodike engleskog jezika na Učiteljskom fakultetu.
Nadam se da će to biti gotovo do sedmog mjeseca ove godine, radi staža od godinu dana i polaganja stručnog ispita kojim dobivam licencu za predavanje u školama. A kineski? Sad sam na prvoj godini kineskog jezika, radi se o slobodnom studiju sinologije pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi se o izvanrednom studiju i nemamo tih studenskih ‘prava’ – zapoèinje svoju zanimljivu studentsku prièu Petra Beš, mlada Dubrovkinja u svijetu jezika. Kako je tekao njen put prema uèenju kineskog jezika, gdje se vidi u buduænosti, što joj znaèe jezici i koliko je kineska kultura razlièita od naše, otkriva za DuList!
Prošle jeseni upisali ste sinologiju. Kako je tekao Vaš put prema ovom fakultetu?
Kvota je bila trideset ljudi, ali se na prijemne ispite prijavilo nas 15, na kraju nas je 12 ili 13 u grupi. Zapravo, na Filozofskom fakultetu popularniji je smjer japanologija, oni uvijek ispune svoju kvotu, dok je sinologija nekako ‘mala’. Čini mi se kako puno više ljudi zna za Konfucijev institut, pa više ljudi ide tamo. Možda im odgovara pristup učenju. Dakle, godinu dana prije sinologije sam provela i sama na Konfucijevom institutu, a tek od jeseni sam na sinologiji. Išla sam na njihove tečajeve jezika, Standard Mandarin Chinese i tečajeve kaligrafije, tri stupnja. Uz pejzažno slikarstvo i kineski šah to je bilo sve što su dotad oni nudili, no sad, kako imaju nove profesore, te nove materijale i sredstva, postoji u planu širenje u smislu kulinarskih tečajeva, sviranja njihovih tradicionalnih glazbala, dakle općenito više naglaska na kulturalno učenje.
Na sinologiji je drukčija stvar – prvenstveno je to jezik, o kulturi možeš više saznati kroz izborne predmete, te kako ideš na više godine, više se fokusa stavlja na kuturu. Dobra stvar kod sinologije je to što god te zanima možeš pitati, tako da su naši satovi, uz ‘lekcije’, sastavljeni od stalnog ubacivanja kulturoloških referenci i slično.
Predaju li Vam izvorni govornici ili?
Na Institutu su svi profesori Kinezi, dok ih je na fakultetu dio Kineza, a dio Hrvata, ovisi što se predaje. Jezik komunikacije ili bolje rečeno objašnjavanja je engleski, a profesori Kinezi trude se izložiti što više toga na kineskom, smatrajući kako je bitno obuhvatiti što više na tom jeziku, kako bismo se prestali oslanjati na engleski. Dakle, trude se da uhvatimo veći obuhvat vokabulara.
Zapravo, moglo bi se reći kako kineski i jest temeljen na vokabularu.
Da, koliko god se to nama činilo čudno. Nemaju alfabet, nemaju slova, ništa što smo navikli vidjeti u zapadnjačkim jezicima. Kod njih je ‘font’ preko 100 tisuća znakova.
Koliko ste ih naučili od ukupnog broja?
Oko tristo, 350, recimo. No, svaki jezik se uči cijeli život, pa tako i ovaj. S time da je kineski tipičan za nas zapadnjake jer se ne možeš oslanjati na niti jedan drugi jezik za zaključivanje. Lako je ‘pokupit u hodu’ španjolski i talijanski kad imaju slične korijene.
Otkud baš kineski? Jeste li bili svjesni što Vas čeka?
Pa u principu, formalno, učila sam engleski i njemački. Španjolski i talijanski sam ‘pokupila’ razumijevajući ih neformalno. Volim jezike i imam strast prema učenju novih jezika. Smatram da je učenje jezika bitno za razumijevanje drugih ljudi te upoznavanje kulture. Kako sam se navikla na te nama ‘bliske’ jezike, htjela sam si dati neki mali izazov, nešto što bi bilo drukčije od svega na što sam navikla, kulturološki gledano. Zapadnjačka kultura je stereotipno nekako svrstana u isti koš, ali u globalu gledajući, neke teme se provlače svuda i donekle jest slično, nema puno razlika osim ako se ne ide daleko u prošlost. Tako sam razmišljala koji jezik će biti sljedeći na listi. Neko vrijeme sam se igrala idejom bi li to trebao biti japanski jezik, budući da crtam stripove i slične stvari, te sam tim slijedom čitala mange i gledala anime. Japanski me nije dugo držao! Onda je uslijedio korejski, pratila sam glazbu koja me zainteresirala, So Nyeo Shi Dae (GIrls generation). Vidjela sam kako mi korejski bolje ulazi u uho, ali pismo je bilo… Ajme! Čudno, bez rasporeda i načina praćenja, nisam se nikako mogla snaći. Iako sam odustala od aktivnog učenja ovih jezika i dalje gledam anime i slušam korejsku glazbu (smijeh)!
A onda je na red stigao kineski jezik – kako ste se konačno odlučili?
Kineski je došao tako da sam u jednom trenutku birala između korejskog i njega. Od druge godine fakulteta pokušavala sam se upisati na Konfucijev institut, međutim, pri svakom upisu kvote su jednostavno prepunjene, od prvog dana. Iznenadilo me koliko puno ljudi želi učiti kineski jezik. Moje zadnje godine na Učiteljskom sam birala tečaj, i odabir (uz malo sreće da upadnem u kvotu) je pao na kineski. Došla sam na prvi sat i totalno se zaljubila u jezik, svaki tračak sumnje u ‘pravi’ odabir je nestao. Neobičan je i zanimljiv, tjera te na stalno razmišljanje i rad. Ma isto kao i svaki drugi jezik, govorne fraze se itekako mogu izvježbati. Dakle možeš biti ‘walking phrasebook’.
Ali, znakovi su malo teža stvar?
Da, sve se svodi na to kako ćeš pisati. Kao prvo, mnoštvo ih je, a svi složeniji sastavljeni su od jednostavnijih, pritom da je raspored poteza iznimno bitan. Postoji točan raspored pisanja koji morate pratiti, ako ih ne pratite učitelj to može prepoznati iz vašeg ‘rukopisa’.
Postoji li neka pomoć pri tome?
Na mobitelu postoji zanimljiva aplikacija PLECO, koja je riječnik i phrasebook, praktični primjeri, sve za brzu komunikaciju te prepoznavanje znakova. Genijalno! No, ipak treba svakodnevno učiti.
Ok, koliki je prosjek znanja znakova kod Kineza i kod stranaca koji uče jezik?
Knjige kažu ovako: 100 tisuća je zasad poznatih znakova, u modenom kineskom koristi se oko devet tisuća, prosječan Kinez zna ih negdje otprilike do 5,5 tisuća, a svima onima koji uče kineski (stranci, recimo) za razumijevanje 99 posto svih sadržaja potrebno je znanje oko 2,5 tisuća znakova. A da biste razumjeli 99,99 posto, morate znati tri i pol tisuće znakova! Za pohvatati toliko količinu znakova potrebno je oko šest godina učenja, ali uz stalno održavanje. Postoje moderne i tradicionalne varijante znakova, a većinom su totalno drukčiji, pa ponekad nije jasno što je lakše za naučiti. Mi učimo modernu verziju znakova, jer ona spada u standard mandarin koji vrijedi za sve one koji uče kineski, ali i za samu Kinu. Kao zemlja s jako puno različitih dijalekata, standard mandarin je za njih kao za nas standardni hrvatski samo puno potrebniji da bi se mogli razumjeti. Učitelji nam pokazuju i tradicionalnu verziju znakova. Često nam pokušavaju to objasniti s aspekta kulture, da možemo povezati asocijacije i Kinezima je naravno to očito ‘na prvu’, dok je nama pomalo nerazumljivo ‘na prvu’ jer mi teško vidimo slike u tim znakovima.
Planirate na neki način unaprijediti Vaše učenje. Planirate li, ili možda bolje rečeno, kad odlazite u Šangaj?
Tri godine studiram u Zagrebu, a onda se može izabrati Ljubljana ili Šangaj, u oba grada su to redovni fakulteti. Ako sve bude išlo po planu, odradim još dvije godine u Zagrebu i odlazim u Šangaj na studijsku godinu.
Kako su stvari tamo organizirane, studentski gledano?
Svake godine u Kini završi magistara kolika je populacija Hrvatske. Svake godine! Gledala sam stipendije i programe koje nude za strane studente. Dio njih može biti smješten u domove, a dio može biti smješten kod obitelji. Recimo kad ideš tamo na radnu praksu (o čemu sam razmišljala iduće ljeto, kada dobijem licencu učitelja) u veće gradove. U takvim situacijama, kad pođeš na rad ili praksu tamo, smještaju te u apartman ili stan. Dosta toga i njihova Vlada financira.
Zašto?
Mislim da je velika potražnja za učiteljima općenito, pogotovo učiteljima stranih jezika.
Koja je prva asocijacija na Kinu danas?
Osjeti se i vidi kako je jedna od najvećih ekonomskih sila. Uz Kinu, kao i Japan, vežu se često negativne konotacije, to je zbog povijesnih činjenica. Postoji i puno stereotipova, ali to proizlazi iz toga što su jednostavno različite kulture od naših kultura na zapadu. Inače, jako su oprezni kada razgovaraju o svojoj kulturi. Na našim predavanjima uspoređujemo Hrvatsku i Kinu dosta često, što je jako zanimljivo, kad imaš obje perspektive.
Imate li koji primjer za to?
Ispitivajući naše profesore saznali smo kako neće baš otvoreno pričati o politici, o religiji, reći će neke stvari ali ne puštaju baš ljude ‘ blizu sebe’. Pričaju i o društvu, o raznim razlikama koje vide između sebe i zapadnjačkih kultura. No u dosta toga im je teško pristupiti. Ovo se tiče samo početne komunikacije, u konačnici se opuste, što opet pripisujem kulturološkim razlikama. Razgovori se moraju odraditi s taktom. I mora se znati bonton, uostalom kao i u svakom drugom jeziku.
Što se tiče socijalnih situacija, evo jedan zanimljiv primjer – ako kasnite na dogovor nekome, dakle dogovorili ste se na primjer za piće, a ako kasnite u zaostatku ste za dva, tri pića. Te kad dođete, morate to sve popiti!
Koliko Kinezi znaju o nama?
U Šangaju postoji studij ‘Croaticum’, a na njemu se uči hrvatski jezik, malo o kulturi i povijesti i slično, tako i oni mogu doći ovamo, jer mi na Filozofskom također imamo odsjek Croaticum.
Mislite li ostati u Kini, nekad, jednom, zauvijek?
Uh! Doma je doma, iako nemam zadrške živjeti i raditi negdje drugo. Nisam se ograničavala samo na Kinu, i neke druge zemlje naravno, dolaze u obzir – Australija, Kanada, Švedska, koja god! Novi jezici, novi ljudi. Ali Kina je definitivno u duljem planu. Zauvijek ili na kraće, to još ne znam. Kina nije neka daleka i romantična zemlja o kojoj se malo zna. Oni imaju vrlo kompleksnu situaciju, pa nama i profesori znaju govoriti kako mi ovdje zapravo ne znamo što imamo i da zapravo jako malo cijenimo to što imamo. Naime, Kina ima veliki problem sa zagađenjem okoliša. Većinu godine, naravno ne u cijeloj zemlji, iznad vaše glave su oblaci smoga a ljudi hodaju s maskama i filterima zraka. Voda im nije pitka, ne mogu se kupati u oceanu na svim mjestima, no oni se generalno ne vole kupati jer ne uče plivati. Oni more ne doživljavaju na isti način kao mi. Da se vratim na svoj odlazak u Kinu – budući da more obožavam, i nema mi ljepše scene nego vidjeti more, Grad i sunce s vidikovca kad idem u Grad – ako samo taj dio stavim sa strane i odaberem Kinu, neće mi biti lako. Iako sam tip osobe da, bez obzira koliko me ‘trta’, ću poći u nepoznato, učiti, imati nova iskustva i poznati nove ljude, ali primarna je želja donijeti ono što sam upila – doma.
KINESKA ‘LATINICA’
Kako se uči pinyin?
U kineskom jeziku postoji varijanta pisma koja se zove pinyin – pin jin. Radi se o latiničnom zapisu i sličan je zvučnim i bezvučnim parovima u hrvatskom jeziku. Ta slova su finali i incijali (kako ih Kinezi zovu), svojevrsne samoglasničke skupine. Kad učiš ispočetka kineski jezik, prvih mjesec dana radi se pin jin, napišu se i nauče se izgovarati ta slova. Neke stvari su slične kao u hrvatskom jeziku, a neke totalno različite!
Dakle, rečenica je ispisana znakovima ispod kojih se nalazi pinyin sa svim akcentima uz pomoć kojih se zna kako ih izgovoriti. Na pinyin se prvo navikava, radi izgovora, no dalje se ‘oslobađa’ latinice a usvaja znakove dok ne preostanu samo oni. Jako je važno odmah ispčetka se oslobađati pinyina, jer je kasnije sve teže i teže. Pinyin često koriste poslovni ljudi koji otputuju u kinu, no da ne bude zabune, i Kinezi sami kad počnu učiti materinji jezik, svladavaju ga uz pomoće ove svojevrsne latinice, koja je početna, za najraniju dob.