Stavi na javno

TRANSPLANTACIJA HRABROSTI

pavo jancic

treba mi neki jaki intro.
toksičan, strastven, šaljiv, neukusan,
da se predstavim,
da vas sve obujmim, riječima zadržim,
da budem vaš rodžer ebert,
pavle svirac, keri bredšov,
lajf kouč rodne ravnopravnosti,
društvene egalitarnosti, sadržajne ispraznosti.
želim vam dati osobni kolumnistički manifest,
neurotični solilokvij otuđenog pojedinca,
jednu toplu ljudsku priču.
želim izgradit s vama novu (peča) kuću.

__________________________

slajd prvi.
mogao bih pričati, ali neću,
kolokvijalnom dikcijom bodulske privlačnosti,
o odrastanju uz pogrešan osjećaj dužnosti,
o solitudu, pločama, mokošici,
o tim perfidnim utvarama jedne radoznalosti.
preživio sam socijalizam, pastirski rok, cajke,
domovinski rat, sunovrat hrvatske košarke,
preživio sam sve moguće kategorije oportunizma.
mogao bih danima lamentirati o prošlosti,
estetici stripa, zagoru i mister nou,
o gradnji logora na padinama srđa,
o školi miše simoni na obali mora,
lazaretima i banjama,
prvom koncertu psihomodopopa,
nogometu na gimnaziji,
o ushićenosti prvih znojnih petinga,
na relaciji pile-marina-mokošica.
mogao bih, ali neću,
jer raskošno prezentirana,
ta sjećanja su suviše teška da bi se dalje prenosila.

________________________________

u mojim jednokratnim obmanama svijetu,
u mistici cvjetova obnaženih fjordova,
parafraziram, citiram, referiram se, posuđujem,
kao svaki istinski pripadnik generacije iks,
o aktualnostima pričam s ironijskim odmakom,
sarkastičan, otvoren ili mračan,
ograničen čulima, zakonom, moralom.
osjetite moje misli, moje beznađe i uzbuđenje,
jer sve nas peru iste nedoumice i čuđenja,
otkud dolazim, kud sam zašo’,
kamo stremim,
ponekad pobrkam ljubav i divljenje,
kraj ljubavne priče i plaćene sate romantike,
kao i ćiro blažević imam isti muški hendikep,
ne mogu biti s onom koju ne volim.
oprostite opet sam jutros prespavao,
zagreb, studij, montu, novinarstvo.

____________________________

dogmatskom kontrom, konturom simetrije,
pitam se koliki je moj kreditni rejting,
po peti put gledam inaurituovog brdmena
i ne stižem do kraja,
nik kejv svira mi u ofu,
dok otpetljavam
murakavijeve narativne gropove,
previše edipa, previše jozefa ka,
previše ružnih navika,
previše svih pretencioznih manijaka ovog svijeta.
da, ponekad si tepam
da sam kilijan embampe političke nekorektnosti,
moj govor je nepristojan, gramatički neispravan,
fonetske transkripcije,
u svojim tridesetim konačno pišem recenzije,
probuđeno gledam, tekstualno oslobođen,
po redu idu,
zaposlenje, brak, podmladak, podbradak.

_____________________

u srednjim četrdesetim otkrivam društvene mreže,
poremećaj u radu štitnjače, bubrežne kolike,
na fejsbuku pišem,
na instagramu gledam gole frendice,
moje vajber grupe pucaju od proračunatosti,
u bezobzirnosti pred krajnosti,
sve se doima podjednakih vrijednosti.
zimovanja, ljetovanja, plandovanja, hodočašća,
poticanja, odustajanja,
kulturna uzdizanja,
izlasci, molitve,
nerealizirane ambicije,
kažu mi da brijem,
i da obično gledam stvari iz pogrešne perspektive,
nota bene, ovo neće biti kolumna uštogljenosti,
a niti neke velike pameti,
ona nije zamišljena kao vulgarna bilješka,
ni kao tehnika vizualizacije.
ovo je više trag mirisa,
prada blek luna rosa,
prizor iz bračnog života, ljubav u doba kolere.

__________________________

evo nas konačno na dvadesetom slajdu,
već sam u filmu plesa sklopljenih vjeđa,
preživio sam mljet, izolaciju,
orašac, recesiju, stigmatizaciju.
dolazim pred vas agresivno,
kao kumica pred ulazak u tramvaj,
grozničav kao kad je na peskariji dobar ulov,
da pljunemo na masovni ukus,
pravila igre, politiku nezamjeranja,
da se zajednički narugamo vrijednosnom rasapu,
negaciji pameti i oduzimanju prava na pobunu,
da ciljano propustimo skvid gejms
i selebriti manifestacije,
uzdignute palce i sve te nakaradne hranidbene lance.
u ovoj novoj eri bezdušnosti,
nemogućnosti, sirovosti, anksioznosti,
ne stižem, a tako bih htio,
početi čitati karvera, knausgarda, borgesa,
i čuti iste tonove prepoznatog stiha,
intu maj arms u pozadini.
ne stižem, a tako bih htio,
odjednom i posvuda,
zauvijek transplantirati hrabrost.


O AUTORU Rođen u Gradu, odrastao u Gradu, pomalo stari u Gradu. Nekad davno studirao u Zagrebu, rekreativno igrao mali nogomet, spavao do podne.
Danas se diže rano, radi vježbe istezanja, poslije posla razvozi djecu na slobodne aktivnosti, puno šeta i premalo čita, do kasnih sati bindža TV serije.
Za njega kažu da je neprilagođen, namrgođen, asocijalan, a u biti je samo oženjeni, neispavani, na trenutke kreativni muškarac u krizi srednjih godina.

Pročitajte još

STAVI NA JAVNO Hladna voda iz gustijerne

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Nemir boje trule višnje

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Kuće ugašenih svjetala

Pavo Jančić, prof.