DuList IN

[STARI MOJ] Tamburaš Stanko Šarić ima hit čiji je autor Pero Šiša

Nakon objave pjesme ‘Stari moj’ putem online kanala, dobio sam niz pozitivnih reakcija, unatoč tome što mi ljudi uglavnom govore o suzama koje su im potaknule emocije izazvane slušanjem te elegične melodije. Očito je autor, gospar Pero Šiša, pogodio u mnoga srca temom koju je obradio u tekstu pjesme i zvukovljem proizašlim iz njegovog dugogodišnjeg bavljenja klasičnom glazbom. Moj kolega Denis Špegelj majstorski je dodao zvuk tambura, a ja sam na svoj način otpjevao tekst i tako smo dobili buru emocija – govori nam glazbenik i frontmen ‘Najboljih hrvatskih tamburaša’ Stanko Šarić nakon objave pjesme ‘Stari moj’.

Ova je emotivna pjesma dosad imala izrazito pozitivne reakcije kod publike, a nastala je u suradnji s gospodinom Perom Šišom, autorom teksta i glazbe.

– Do suradnje je u biti došlo vrlo jednostavno. Gospar Šiša, kojeg nisam poznavao od ranije, me nazvao i predložio da poslušam nekoliko njegovih skladbi u kojima on čuje moj način pjevanja, a na samu ideju je došao zapravo sasvim slučajno, kada je preslušavajući glazbu na računalu naišao na neke pjesme mog dugogodišnjeg sastava ‘Najbolji hrvatski tamburaši’, nekada ‘Zlatni dukati’. O nekom cjelovitom osjećaju glede ove pomalo neobične suradnje ćemo moći govoriti nakon što odradimo sve što nam se u ovom trenučini izglednim jer se nakon prvih dojmova sama po sebi nameće ideja o čitavom albumu pjesama iz autorove kreativne butige. A hoćemo li to i ostvariti, vrijeme će pokazati – rekao je Šarić.

Što su u Vama potaknule pjesme gospodina Šiše?
Potaknule su puno toga, no pokušao bih se ograničiti samo na onaj osnovni autorski glazbeni dio, koji nije lako opisati. Autor u svojim tekstovima na originalan način sažima slike koje vidi i nastoji ih prenijeti slušatelju. A ono što je posebno jest što svoje tekstove dodatno oplemeni melodijom koju čuje u riječima i zvukom klasičnih instrumenata koji izvrsno poznaje. Sve to protkano zvukom tambura potiče jedinstven osjećaj kod slušatelja. ‘Najbolji hrvatski tamburaši’ više su od 30 godina na glazbenoj sceni.

Kakvim opisujete Vaš rad tijekom svih ovih godina? Možete li izdvojiti neko razdoblje ili neke posebne trenutke Vašeg djelovanja?
Ove godine obilježavamo 35 godina profesionalnog djelovanja na hrvatskoj glazbenoj sceni, a ocjenu našeg rada oduvijek smo prepuštali publici koja nas vjerno prati sve ove godine i na čemu smo iskreno zahvalni. Bez te podrške naš posao ne bi imao smisao i zapravo ne bi postojao. Sada kad je prošlo dosta godina od početka našeg profesionalnog djelovanja, kada je iza nas mnoštvo koncertnih nastupa diljem Hrvatske i svijeta, godine svirki za ljude u privatnim prigodama kojima smo gotovo postali dio obitelji, desetci objavljenih albuma, stotine snimljenih objavljenih pjesama te niz osvojenih nagrada, možemo reći kako je naš glazbeni put bio uspješan. Zahvaljujući Bogu, uz sve tegobe koje su nas pratile u ovih 35 godina, još uvijek smo tu i još uvijek u našoj svirci ima dovoljno naboja koji je potreban za održavanje neraskidive veze s publikom. Iz svega proživljenog svakako bih izdvojio godine uoči i za vrijeme Domovinskog rata, kada smo osjećali kako svoji glazbenim doprinosom sudjelujemou nečemu povijesno važnom. To vrijeme je i zabilježeno na nekoliko naših albuma. Ono što me žalosti je što većdugi niz godina imam dojam kako se to vrijeme od strane neke meni nevidljive ruke želi izbrisati iz sjećanja generacije koja je to živjela, a isto tako se želi i prekinuti prijenos tih važnih povijesnih činjenica budućim generacijama.

Sigurno je kako ste ostavili traga na glazbenoj sceni te to i dalje radite. No, kad promatrate ‘tamburaški glazbeni svijet’, kakvim opisujete trenutnu situaciju unutar istog? Ostaje li svijet na mladima po pitanju sviranja tambure i poznavanja tamburaške glazbe te sudjelovanja u očuvanju i razvijanju ove tradicije?
Drago mi je ako smo iza sebe ostavili pozitivan glazbeno-emotivni trag. Kad gledam današnje stanje ‘tamburaškog glazbenog svijeta’, kako ste ga nazvali, s dosta toga mogu biti zadovoljan. Primjerice, ako bismo uspoređivali vrijeme kada smo mi počinjali svirati, danas stvari izgledaju puno bolje. Imamo puno više ljudi koji sviraju tambure, tehnička razina je također puno bolja. Danas imamo i akademske ustanove na kojima se izučava sviranje na tamburama, a napredak tehnologije olakšao je i ubrzao napredak i na ovompodručju. No, možda sam pomalo dosadan kada govorim kako mi se čini nedostatnim koliko je tamburaška i uopće hrvatska narodna glazba zastupljena na radijskim i TV postajama, naročito onim javnim kojima plaćamo pristojbu i od kojih očekujem neskrivenu podršku hrvatskoj glazbi općenito, pa tako i narodnoj i tamburaškoj. Nekako stječem dojam zaziranja medija od hrvatske glazbe, poglavito narodne, kao da je riječ o nekom diktatu. Volio bih kada bi me vjerodostojni statistički podaci o tom pitanju demantirali. Tamburaška glazba ima svoju veliku ulogu u tradicijskoj glazbi i očuvanju iste, međutim uvjeren sam kako tamburaška glazba, a i svi drugi glazbeni izričaji hrvatskog naroda, trebaju imati i značajnu ulogu u budućem razvoju narodne glazbe. To bi svakako pridonijelo izgradnji nacionalnog kulturnog identiteta i pri tom očekujem bezrezervnu podršku svih nas, a posebno političkog vodstva i svih institucija kojih se ova tema dotiče.

Vaša neizmjerna inspiracija su Domovina, a posebno Vaša Slavonija. Koji su za Vas najdraži dijelovi ove žitnice Hrvatske kojima se rado vraćate?
Dobro ste primijetili. U mom dosadašnjem studijskom opusu je puno snimljenih pjesama posvećeno Domovini. Uoči i za vrijeme Domovinskog rata jeto bila nasušna potreba. Poslije se tema nekako medijski ‘ispuhala’ i zapravomi se čini da je napravljen rez te se jednostavno prestalo emitirati takvu glazbu na radijskim i TV postajama. No, ja sam u tom smislu poprilično uporan, nekima možda i dosadan, ali ne odustajem. Tako sam 2020. godine objavio samostalni album ‘Domovina u pjesmama vol. 1’, čiji sam naslov govori da tu nije kraj. U pripremi je i nastavak tog programa, no, nažalost, tehnološki napredak je učinio i ogromnu štetu u glazbeno-nakladničkom svijetu. Naime, kako biste snimili i objavili neki glazbeni uradak morate uložiti poprilična financijska sredstva koja vam se više ne mogu vratiti od prodaje, a glazbu, da bi živjela, morate ponuditi publici. Danas se to radi putem digitalnih platformi od kojih prihodi ni blizu ne pokrivaju sredstva koja ste uložili u snimku. To je sada zapravo svjetski problem. I kako sada vratiti uložena sredstva i trud u tematiku o Domovini, kad je i tema sama po sebi medijski ‘cenzurirana’ i time je iluzorno očekivati ikakav prihod od emitiranja na radijskim i TV postajama. A s druge strane ako, primjerice, tražite podršku Ministarstva kulture na javnim natječajima, uglavnom dobijete odbijenicu. No, kako rekoh, uporan sam pa se možda pojavi netko tko razumije tu apsurdnu situaciju i potpomogne realizaciju takvih nastojanja. Osim Domovine, rodna Slavonija je, naravno, česta tema u pjesmama koje sam do sada snimao jer svi mi volimo čuti pjesme o svojem najbližem kraju u kojem smo se rodili i odrasli. Kao što ljudi rođeni u gradovima pjevaju o asfaltu i gradskim temama, tako i ja pjevam o ljepoti moje Slavonije i o čežnji za rodnim krajem, za mojim selom Štitarom kojeg sam stjecajem životnih okolnosti napustio vjerujući kako je to samo privremeno,a evo, kraj se bliži, a još se nisam vratio.

Koga biste uvijek izdvojili kao svoje uzore, osobe koje su utjecale na Vaš životni i glazbeni rast?
Bilo bi puno tog za reći ako bih detaljno opisao svoj životni put i sve osobe koje su namjerno ili slučajno utjecale na mene. Primjerice, nikako ne smijem zaboraviti svoju pokojnu baku Mandu, koja mi je kao djetetu davala odgovore na pomalo bedasta pitanja koje pamtim i danas i koja je u meni prepoznala pjevački talent, čuvši me potajice kako nešto pjevušim igrajući se u pijesku. Kasnije me često molila da joj zapjevam tu istu pjesmu, ali ja joj, nažalost, tu želju nisam ispunio. Sad mi je žao.

Sljedeći koji je utjecao na mene bio je pokojni tetak Mato Gašparović, poklonivši mi malu crvenu harmoniku na kojoj sam stekao neka prva iskustva na instrumentu, izuzevši svirale od vrbe koje smo kao djeca izrađivali u proljeće.Za vrijeme srednjoškolskog boravka u đačkom domu u Zagrebu prve akorde na gitari sam naučio od Roberta Čopa iz Lokava u Gorskom kotaru, a prve lekcije na tamburi sam dobio od svojih sadašnjih kolega, poglavito Mate Lukačevića koji je moj susjed u rodnom selu i prijatelj iz djetinjstva s kojim dijelim cjeloživotni glazbeni put kojim idemo 40-ak godina. Ima tu još osoba koje bi trebao spomenuti, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom.

Čestitke na nedavnom Porinu! Koliko Vam znači dobiti jedno takvo priznanje?
Hvala Vam! Ne krijem kako sam presretan zbog nagrade Porin, tim više što je to moj prvi samostalni i još za Najbolji album tamburaške glazbe. Osjećam zahvalnost prema glasačima,jer izbor predstavlja mišljenje struke, kao i zahvalnost prema svima koji su sudjelovali u realizaciji albuma naziva ‘Treba znati’. Do sada smo kao sastav dobili sedam nagrada Porin, neke za najbolju pjesmu, a neke za najbolji album. Tu su još i diskografska nagrada Zlatna ptica, nekolicina platinastih i zlatnih ploča za nakladu, kao i brojne festivalske nagrada koje sada ne bih nabrajao, što ne znači kako su mi manje drage.

Možemo li Vas očekivati nekad uskoro u Dubrovniku?
Nekada na početku glazbenog puta često smo i u raznim prigodama gostovali u Dubrovniku i čuvamo mnoge sjajne uspomene na drage ljude i sam prekrasni Dubrovnik te neodvojivo Konavle. Okolnosti su se po pitanju naših nastupa promijenile, i u samom turističkom konceptu Dubrovnika i u našem pristupu organizaciji koncerata, no ne krijem iskrenu želju da još koji puta zasviramo u Dubrovniku i ponovno pozdravimo drage prijatelje koje smo stekli svih ovih godina.


PERO ŠIŠA O SURADNJI

‘Vokal s pečatom’
Dubrovački skladatelj i glazbenik Pero Šiša neizmjerno je sretan što je ostvario suradnju s frontmenom ‘Najboljih hrvatskih tamburaša’ Stankom Šarićem. Njegov je vokal, kako kaže dubrovački skladatelj – ‘vokal s pečatom’. Šiša je autor tekstova i glazbe za svih osam pjesama, među kojima je i posebno emotivna pjesma ‘Stari moj’. Riječ je o skladbama koje u svojoj srži spajaju zvuke gudača, timpana i harfi s tamburama.

—Ideja o stvaranju ovakvih skladbi pojavila se nakon praizvedbe mog koncerta za gitaru i orkestar u Izraelu. Od tada me žica ‘progonila’, kao i misao – kako spojiti zvuk simfonijskog orkestra, u ovom slučaju gudača, timpana i harfe s bajkovitim slavonskim tamburama.

To me ‘opsjedalo’ dugo vremena, dok mi nisu došle ideje za skladanje tih pjesmi. Prvi put sam se upustio u jedan takav projekt. Bio je to veliki eksperiment. S obzirom na to da je riječ o pjesama drugog karaktera, bio sam dosta bojažljiv. Formirao sam, mogu tako reći, jedan ‘žiri’ sastavljen od ljudi za koje sam u životu čuo kako su jako senzibilni prema glazbi. To su Marija Laptalo, Stijepo Ivušić te Danijel i Mladen Harmat. Njima bih slao pjesme jer sam mislio kako će u tim pjesmama čuti nešto više od mene. Nakon toga je uslijedio najteži dio posla u koji sam morao krenuti, a to je pronalazak vokala. Jedne noći, ‘surfajući’ po računalu, pronašao sam ‘Najbolje hrvatske tamburaše’ i poslušam nekoliko njihovih divnih pjesama. Kad sam čuo vokal Stanka Šarića promislio sam: ‘E, to sam tražio. Ili to ili ništa drugo’. Nismo se nikad prije susreli, ali sve se nekako posložilo. Sretan sam što je prihvatio moj poziv za suradnju i što je njegov sonorni vokal oplemenio cijelu priču – naglasio je Šiša.

Foto: Privatna arhiva / Zvonimir Pandža

Pročitajte još

Ljetnu plesnu sezonu u Revelinu zatvaraju Andrew Meller i Dombresky!

Dulist

[FOTOGALERIJA] Sasvim običan jesenski dan u Cavtatu

Dulist

[FOTO] Nastavlja se snimanje filma ‘Lee’. Na setu smo ‘uhvatili’ Marion Cotillard

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija