[SLUŠNI APARAT] Tri nesavršeno savršena

Poput Johna Cusacka u filmu ‘High Fidelity’ Stephena Frearsa, snimljenom prema književnom predlošku Nicka Hornbyja, dopustit ću si listu od tri naj­bolja najgora albuma ikada. Pa krenimo redom, od kraja. Billy Idol nikada nije uživao naklonost kritike, a takvom sta­tusu dijelom je i sam kumovao promo­virajući imidž vikend punkera iz mod­nih žurnala. Potpuno nepravedno jer ovaj glazbenik autor je nekih od najbo­ljih pjesama 80-ih (‘Rebel Yell’, ‘White Wedding’). U 90-e je zakoračio također u stilu s hitom ‘Cradle of Love’ i obra­dom ‘L.A. Woman’ The Doorsa, ali čini se da svijet nije bio spreman na ono što će uslijediti 1993. kada Idol izdaje konceptualni ‘Cyberpunk’ koji odmah biva izložen prekomjernom garanti­ranju kritike i publike zbog zakretanja prema elektronici i cyberpunk nara­tivu. Album ima očitih nedostataka, ali materijal se iz današnje perspektive ne čini toliko začuđujućim ili drugačijim, posebno jer su Idol i gitarist Steve Ste­vens cijeli ‘Whiplash Smile’ (1988.) izveli sami uz gitare te programiranje gotovo svega ostalog na albumu pa se nitko nije bunio. ‘Cyberpunk’ opterećuje nedo­rečen koncept, katastrofalan artwork, loš odabir singlova i neke promašene pjesme poput ‘Neuromancer’ ili ­nepo­pravljive ‘Mother Dawn’ koja zatvara album koketiranjem s Eurodancom.

Dobar chill-out/trip-hop singl ‘Adam in Chains’ mogao je proći bez dosadnog i predugog New Age uvoda, a ‘Heroin’ Vel­vet Underground nikada se neće naći na popisu najboljih obrada. No, većina ‘Cyberpunka’ donosi kvalitetan mate­rijal koji je odlično izveden i snimljen, a Idola treba honorirati što je u toj fazi karijere bio spreman na ovakav stilski rizik vjerujući da, prigrlivši tehnolo­giju i stvarajući album u svojoj dnevnoj sobi, postupa prema uradi sam postu­latu punk-rocka. Međutim, od komer­cijalnog promašaja nije se lako oporavio jer mu je do sljedećeg albuma trebalo 12 godina niti je ikad više snimio značajnu ploču.
Metallica je u vrijeme izlaska ‘St. Anger’ (2003.) već odavno uživali sta­tus kraljeva trash metala, titule koji su zaslužili opusom od prva četiri bespri­jekorna albuma. S istoimenim albumom (1991.) zakoračili su u mainstream, a nakon manje uspješnog eksperimenti­ranja s hard rockom i grungeom (‘Load’, ‘Reload’), borbe s osobnim demonima i katarze koju su kao bend morali proći (zabilježena u do tada rijetko nefiltrira­nom glazbenom dokumentarcu ‘Some Kind of Monster’), odlučili su po strani staviti očekivanja izdavača i fanova, a sve svoje frustracije istresti u materi­jal koji je po izlasku naišao na, blago je reći, nerazumijevanje.

‘St. Anger’ nema ni sekunde solaža, krcat je dobrim rifo­vima, vokali su perfektno snimljeni, ponegdje je album malo razvučen i sputan višestrukim produkcijskih spo­ticanjima, ali sve je to manje važno jer Metallica dugo u studiju nije zvučala tako strastveno, iskreno, ljudski. Ne smatram se osobitim obožavateljem njihovog opusa nakon ‘…And Justice for All’, ali upravo se ‘St. Anger’ najče­šće vraćam, baš zato što je savršen u svojoj nesavršenosti i što je headphones friendly. Inače je vrijeme blagonaklono djelovalo na ovaj materijal, a to je poka­zao i bend kada je u setlistu posljednjih nastupa uvrstio ‘Dirty Window’, apso­lutni vrhunac albuma te uz ‘Frantic’, naslovnu pjesmu i ‘Unnamed Feeling’ jednu od rijetkih koje izvode uživo.
Fino skrojenim francuskim hou­seom Daft Punk su pokorili svijet 1997. i ponovno 2001. godine izdavši dva remek djela – ‘Homework’ i ‘Discovery’. Zato što su oba rada imala toliko novog za ponuditi, nije bio lako pojmiti da ‘Human After All’ (2006.) s tim gene­racijski značajnim pločama dijeli malo toga. Za razliku od ‘Discovery’ za kojeg su im trebale dvije godine, ovaj put su Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo, koji su po običaju sve odsvirali i programirali sami, album snimili za šest tjedana.

Najzastupljeniji instrument je električna gitara koja sipa minimalističke repetitivne rifove, pje­sme nalikuju jedna drugoj i sve je gotovo za 45 minuta što ‘Human After All’ čini najkraćim albumom Daft Punka. Senti­menti slušateljstva prema ovom mate­rijalu promijenili su se tek kada je duo krenuo na turneju ‘Alive 2006./2007.’ koja se u velikoj mjeri oslanjala na te pje­sme i spektakularni light show. Snimka zabilježena na koncertu u Parizu tvori live album ‘Alive 2007’ i sadržava sedam od devet pjesama s ‘Human After All’. Kritičari su s vremenom možda kapituli­rali, ali album nikada nije izgubio titulu najgoreg ili jedinog lošeg albuma Daft Punka. No, i takav je iznimno dobar. Pre­poruke za razliku do top 5: ‘Nocturama’ (Nick Cave & The Bad Seeds) i ‘Instict’ (Iggy Pop).

Foto: metallica.com, billyidol.net/, discogs.com