Slušni aparat

[SLUŠNI APARAT] Tri nesavršeno savršena

Poput Johna Cusacka u filmu ‘High Fidelity’ Stephena Frearsa, snimljenom prema književnom predlošku Nicka Hornbyja, dopustit ću si listu od tri naj­bolja najgora albuma ikada. Pa krenimo redom, od kraja. Billy Idol nikada nije uživao naklonost kritike, a takvom sta­tusu dijelom je i sam kumovao promo­virajući imidž vikend punkera iz mod­nih žurnala. Potpuno nepravedno jer ovaj glazbenik autor je nekih od najbo­ljih pjesama 80-ih (‘Rebel Yell’, ‘White Wedding’). U 90-e je zakoračio također u stilu s hitom ‘Cradle of Love’ i obra­dom ‘L.A. Woman’ The Doorsa, ali čini se da svijet nije bio spreman na ono što će uslijediti 1993. kada Idol izdaje konceptualni ‘Cyberpunk’ koji odmah biva izložen prekomjernom garanti­ranju kritike i publike zbog zakretanja prema elektronici i cyberpunk nara­tivu. Album ima očitih nedostataka, ali materijal se iz današnje perspektive ne čini toliko začuđujućim ili drugačijim, posebno jer su Idol i gitarist Steve Ste­vens cijeli ‘Whiplash Smile’ (1988.) izveli sami uz gitare te programiranje gotovo svega ostalog na albumu pa se nitko nije bunio. ‘Cyberpunk’ opterećuje nedo­rečen koncept, katastrofalan artwork, loš odabir singlova i neke promašene pjesme poput ‘Neuromancer’ ili ­nepo­pravljive ‘Mother Dawn’ koja zatvara album koketiranjem s Eurodancom.

Dobar chill-out/trip-hop singl ‘Adam in Chains’ mogao je proći bez dosadnog i predugog New Age uvoda, a ‘Heroin’ Vel­vet Underground nikada se neće naći na popisu najboljih obrada. No, većina ‘Cyberpunka’ donosi kvalitetan mate­rijal koji je odlično izveden i snimljen, a Idola treba honorirati što je u toj fazi karijere bio spreman na ovakav stilski rizik vjerujući da, prigrlivši tehnolo­giju i stvarajući album u svojoj dnevnoj sobi, postupa prema uradi sam postu­latu punk-rocka. Međutim, od komer­cijalnog promašaja nije se lako oporavio jer mu je do sljedećeg albuma trebalo 12 godina niti je ikad više snimio značajnu ploču.
Metallica je u vrijeme izlaska ‘St. Anger’ (2003.) već odavno uživali sta­tus kraljeva trash metala, titule koji su zaslužili opusom od prva četiri bespri­jekorna albuma. S istoimenim albumom (1991.) zakoračili su u mainstream, a nakon manje uspješnog eksperimenti­ranja s hard rockom i grungeom (‘Load’, ‘Reload’), borbe s osobnim demonima i katarze koju su kao bend morali proći (zabilježena u do tada rijetko nefiltrira­nom glazbenom dokumentarcu ‘Some Kind of Monster’), odlučili su po strani staviti očekivanja izdavača i fanova, a sve svoje frustracije istresti u materi­jal koji je po izlasku naišao na, blago je reći, nerazumijevanje.

‘St. Anger’ nema ni sekunde solaža, krcat je dobrim rifo­vima, vokali su perfektno snimljeni, ponegdje je album malo razvučen i sputan višestrukim produkcijskih spo­ticanjima, ali sve je to manje važno jer Metallica dugo u studiju nije zvučala tako strastveno, iskreno, ljudski. Ne smatram se osobitim obožavateljem njihovog opusa nakon ‘…And Justice for All’, ali upravo se ‘St. Anger’ najče­šće vraćam, baš zato što je savršen u svojoj nesavršenosti i što je headphones friendly. Inače je vrijeme blagonaklono djelovalo na ovaj materijal, a to je poka­zao i bend kada je u setlistu posljednjih nastupa uvrstio ‘Dirty Window’, apso­lutni vrhunac albuma te uz ‘Frantic’, naslovnu pjesmu i ‘Unnamed Feeling’ jednu od rijetkih koje izvode uživo.
Fino skrojenim francuskim hou­seom Daft Punk su pokorili svijet 1997. i ponovno 2001. godine izdavši dva remek djela – ‘Homework’ i ‘Discovery’. Zato što su oba rada imala toliko novog za ponuditi, nije bio lako pojmiti da ‘Human After All’ (2006.) s tim gene­racijski značajnim pločama dijeli malo toga. Za razliku od ‘Discovery’ za kojeg su im trebale dvije godine, ovaj put su Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo, koji su po običaju sve odsvirali i programirali sami, album snimili za šest tjedana.

Najzastupljeniji instrument je električna gitara koja sipa minimalističke repetitivne rifove, pje­sme nalikuju jedna drugoj i sve je gotovo za 45 minuta što ‘Human After All’ čini najkraćim albumom Daft Punka. Senti­menti slušateljstva prema ovom mate­rijalu promijenili su se tek kada je duo krenuo na turneju ‘Alive 2006./2007.’ koja se u velikoj mjeri oslanjala na te pje­sme i spektakularni light show. Snimka zabilježena na koncertu u Parizu tvori live album ‘Alive 2007’ i sadržava sedam od devet pjesama s ‘Human After All’. Kritičari su s vremenom možda kapituli­rali, ali album nikada nije izgubio titulu najgoreg ili jedinog lošeg albuma Daft Punka. No, i takav je iznimno dobar. Pre­poruke za razliku do top 5: ‘Nocturama’ (Nick Cave & The Bad Seeds) i ‘Instict’ (Iggy Pop).

Foto: metallica.com, billyidol.net/, discogs.com

Pročitajte još

Trideset godina samoće

Ivan Jelčić

Dvije čašice ‘razgovora’

Ivan Jelčić

Party tipa koji je upravo kupio brod

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija