Krajem veljače slovenski pjesnik Dejan Koban predstavio se dubrovačkoj javnosti u Art radionici Lazareti. Koban je u Dubrovnik bio došao s Mljeta, gdje već neko vrijeme boravi kao pisac u rezidenciji unutar projekta ‘Odisejevo utočište’. S njim smo tada porazgovarali o izazovu preseljenja u otočku sredinu, kako se književnost, odnosno poezija uklapa u njegovu karijeru, kako sam kaže, ‘propale montažerske zvijezde’ Dnevnika RTV Slovenija te zašto je kivan na politiku koja se vodi u Sloveniji?
Otkud Vi na Mljetu? Je li rezidencija bila ‘kruna’ duljeg planiranja ili se pak dogodila ‘preko noći?
Na Mljet me pozvao Ivan Sršen, motor međunarodnog rezidencijalnog projekta za književnost ‘Odisejevo sklonište’. Naime, prošle godine sam u sklopu ovog projekta posjetio Beograd. Nakon sam trebao otići u grčku Larissu, no situacija se pogoršala zbog epi-demije Covid-19 pa sam izabrao Bled. Tada me Ivan pozvao na Mljet – rodno mjesto ove rezidencije na dva ili tri tjedna. Kad sam pogledao neke fotografije ovog otoka, bilo mi je jasno da moj odgovor može biti samo da. Dakle, ovo je moje treće prebivalište. Nije bilo planirano, dogodilo se prilično brzo, ali ostat će mi u sjećanju jako dugo.
Vjerujem da je čak i za vrijeme socijalnog distanciranja bio izazov preseliti se iz urbane sredine u otočku. Koji su bili Vaši prvi dojmovi i djeluje li ona poticajno na Vas? Na čemu trenutno radite?
Smatram se osobom koja ne voli ljude. Samački sam tip osobe, ali ovisim o velikom broju prolaznika, užurbanosti, o ljudskom trenju, gužvi, gustoći. Dvadeset godina živim u Ljubljani, glavnom gradu prilično male države, ali ipak – Ljubljana je središte, mravinjak je događaja, to je naša mala metropola. Što mi, ruku na srce, postaje premalo. Nikad u životu nisam bio na otoku. Gledao sam puno filmova o tome kako živjeti na nekom udaljenom teritoriju, usred mora. Međutim, nikada nisam okusio takav način života. Kad sam bio na Bledu između 26. listopada i 15. studenog prošle godine, nakon pet dana, obuzeo me iznenadni strah od samoće, strah od praznine. Naime, taman kad sam stigao na Bled, općinske su granice zatvorene i Bled je na neki način postao otok, mala općina s nekoliko tisuća stanovnika, ali na dvostruko većem području Mljeta. Premostio sam tu samoću i tamo čak napisao cijelu knjigu. Tako sam naslu-tio da boravak na Mljetu neće biti tako usamljen, neće biti tako težak. Ovdje sam živio u jednoj od dvije kuće, pored mene, u susjednom stanu, bio je par koji je živio i radio u nacio-nalnom parku. Dakle, nisam bio potpuno sam. Međutim, ako bih želio ići u trgovinu i s obzirom na činjenicu da nemam položen vozački ispit, to znači da bih sada, tijekom zime, hodao do trgovine u jednom smjeru sat i pol. To su situacije na koje nisam navikao kod kuće. Otok s tisuću ljudi podijeljenih u 16 većih i manjih zaselaka, potpuno prazna cesta, gdje svako pola sata sretnete jedan automobil, a svako pet dana dvije osobe koje hodaju prema vama u šetnji parkom… Za mene su to zaista potpuno novi i nevjerojatni uvjeti. U ovoj sam samoći do sada napisao dvadeset i šest pjesama, a neke od njih bit će dio moje nove knjige.
Za sebe kažete kako ste ‘propala montažerska zvijezda’ Dnevnika RTV Slovenija. Kako se književnost uklapa u tu sliku?
(Smijeh) Tu je, s ovom ‘propalom montažnom zvijezdom’, riječ o ironiji, moguće samoironiji, ničemu većem i ništa manjem od toga. Književnošću, odnosno poezijom sam se počeo baviti na dan sloven-skog kulturnog praznika, 8. veljače 1996. Ustao sam usred noći i punih sat vremena pisao pod mjesečinom. Ujutro, kad sam pogledao što sam napravio, vidio sam kratke tekstove i shva-tio da su to pjesme. Tako sam i počeo. Glavni razlog, međutim, bile su djevojke. Nisam znao svirati gitaru, nisam bio visok, vitak i zgodan, nisam imao skateboard i nisam potajno vozio očev automobil. Bio sam siguran da će mi poezija u tome pomoći, ali to se dogodilo mnogo, mnogo kasnije.Iza Vas je nekoliko izdanih pjesničkih zbirki – ‘Tebi’ (1997.), ‘Leptiri pod pritiskom’ (2008.), ‘Aranžmani’ (2013.), ‘Frekvencije šupljih prostora’ (2016.) i ‘Klastrfak’ (2020.).
Negdje sam pročitala kako i kod pisanja stihova koristite princip montaže. Objasnite nam to?
Do sada sam objavio i najidiotskiju autobiografiju na svijetu i dalje. U pri-premi, neposredno prije tiska prva je knjiga od mojih odabranih pjesama, gdje postoje pjesme iz dosad objavljenih knjiga, plus pjesme iz dvije neobjavljene knjige i pjesme iz različitih ciklusa, koje nisu mogle biti u raznim zbirkama. Knjiga se zove ‘Mehanizam algi’.Dvadeset godina radim kao urednik slike i zvuka na slovenskoj nacionalnoj televiziji. Uglavnom uređujem vijesti iz kulture i vijesti. U tim se slučajevima koristi određena vrsta montaže, što znači da okviri moraju biti što razumljiviji i jednostavniji te nanizani jedan za drugim. U takvoj montaži sekvenca se formira iz tri, najviše četiri kadra, u slučaju filmova može se napraviti iz puno većeg broja. I u mojoj je poeziji slično, jedan tijek misli, nakon tri misli, zamjenjuje sasvim drugi tijek misli, nakon kojeg slijedi treći, i tako dalje. Kad tijek može biti samo jedna sićušna riječ. Zamjenjuje se brzo, izravno, kao izrezani rez.
Vaša je poezija socijalno angažirana. Jeste li oduvijek bili kivni na politiku koja se vodi u Sloveniji?
Većina moje poezije izravno je politička, usmjerena protiv ‘raje’, protiv malog čovjeka, protiv onoga koji sam pije rakiju u sobi, psuje svijet i politiku, grozničavo objašnjava sebi planove za bolji život, kad suočen s mogućnošću da odluči jesu li to izbori ili ulica na kojoj može iznijeti svoje mišljenje, stavi se u svoju kornjačinu koru, zašuti i ponovo se napije. Naravno, i moja poezija marljivo prati najvišu politiku, ali ne uvijek izravno, već malo suptilnije. Na neki mi način odgovara kad mnogi ljudi moju poeziju ne prepoznaju kao izravno političku, ali ona to jest. Uvijek je sa mnom na ulici, uvijek je sa mnom na usnama, sve češće i češće od prošlog travnja, kada je posljednja – Janšina vlada započela izravno i besramno demontiranje vladavine zakona. Uvijek sam bio prijemčiv za ono što se događa u politici, na kraju krajeva, ‘pao’ sam na ideje anarhizma i punka neposredno prije nego što sam počeo pisati. A ako ste istinski anarhist, onda morate, naravno s opravdanjem, biti kritični prema bilo kojem autoritetu. Jer sama vlast je nasilje nad pojedincem. Međutim, tijekom godina shva-tio sam da je ovaj naš politički sustav toliko duboko ukorijenjen u društvu da se situacije poput višestranačja zasad ne mogu primijeniti u praksi. Dakle, razumijem ljude oko sebe koji su se počeli pridruživati političkim stran-kama. Sam nemam tu tendenciju, barem za sada.
Ne znam je li Vam poznat stih A. B. Šimića ‘Pjesnici su čuđenje u svijetu’, ali biste li se složili s tom mišlju? Ima li u našoj svakodnevici uopće više prostora za sanjare sa ‘zvijezdama u očima’?
Ne znam taj stih. Umjesto zvijezda u očima i na nebu, zvijezde borbe za pravdu imam na zastavama i značkama. Žao mi je, ja sam politička životinja, ne mogu zanemariti politiku i borbu za pravdu, jer sam u posljednje vrijeme potpuno predan ovoj borbi, jer ne želim da se Slovenija zove Mala Poljska.
Prethodno pandemiji koronavirusa često ste organizirali večeri čitanja poezije. Kakav je bio profil Vaše publike? Misle li mladi i danas kako je poezija ‘cool’?
Pandemiju nas, u ‘Ignor-u’, nije točno zaustavila. Da, nismo imali događanja uživo ni u prvom ni sada, u drugom valu, ali sve to nadoknađujemo. Prošlog ljeta imali smo redovite večeri poe-zije, sve do listopada, sada ih imamo u obliku potoka. Pandemija nas neće zaustaviti.Profil naše publike izuzetno je širok. Imamo generacijsku publiku od srednjoškolaca do umirovljenika, a što se tiče samih profila, mogu govoriti o vrlo širokom krugu posjetitelja, od pjesnika, glazbenika, izvođača, kritičara, publicista…Nadam se da mladi još uvijek imaju mišljenje da je poezija ‘cool’. Inače, ovaj sam izraz koristio s Young Rhymes, gdje sam radio od 2006. do 2016. Sad sam malo preimenovao ovu izreku u ‘Poezija je obavezna!’.
Spomenuli ste umjetničku platformu ‘Ignor’. Osim manjeg broja događaja, kako je ovo razdoblje svjetske zdravstvene krize djelovalo na njen rad?
Neformalnu umjetničku zadrugu ili platformu Ignor osnovao sam u ljeto 2016. s još nekoliko umjetnika. Ignore je vrlo aktivan, bez obzira na članstvo i bez obzira na samu epidemiju. Tijekom ratova umjetnost nije prestajala, pa se stvarni ljudi, oni koji su u tome tvrdoglavi, ni sada neće ni najmanje zaustaviti. Zapravo, zdravstvena kriza nije imala negativan utjecaj na funkcioniranje ‘Ignora’. Možda čak i suprotno. Barem što se mene tiče, prošla i do sada ova godina bile su mi najplodnije u životu.Mnoge umjetnike lockdown je ostavio ‘visiti’ na egzistencijskoj niti.
Kakva je situacija u Sloveniji? Jesu li vladajući pokazali dovoljno razumijevanja za kulturu?
U Sloveniji je Janez Janša došao na vlast unutarnjim političkim dogovorom u parlamentu, što nazivam unutarnjom pravdom, sa svojom osjetljivom klikom, koja klima glavom, ljudima koji se s njim bezuvjetno i bez obzira na sve slažu. Janša napada sve za koje misli da mu se suprotstavljaju. Zapravo se on ponaša kao maloljetna osoba, potpuno je nebitan za razvoj zemlje, te je s tim njegovim tweeto-vima jedan dan bliže zaboravu. I sam sam bio predmet njegovog tweet-a, a nema pojma tko sam. U međuvremenu, izvršna vlast u Sloveniji vodi rat protiv svojih protivnika na dvadeset ili trideset frontova odjednom. Jedan od najvećih neprijatelja su im kulturnjaci. Vlada nas je odmah vezala uz pojmove kao što su ‘komunistički’, ‘lijeni’, ’ kavijar socijalisti’, ‘paraziti’ te smo čak postali i ‘paravojna snaga ljevice s Metelkove’. Kao rezultat te poli-tike je provođenje kulturne politike u kojoj ministar kulture sjedi u svom uredu i u tri mjeseca potpiše tri papira, a na sastanku parlamentarnog odbora za kulturu kaže da je tu od šest ujutro i naglo otiđe. On je najbolji primjer lakaja u toj vladi. Šuti, klima glavom i izvršava zapovijedi Velikog vođe. Vla-dajuća stranka kulturnjake vidi kao najveću oporbu. Stoga ih i tretiraju kao neprijatelje.
Osim što stihove pišete, volite ih i čitati. Tako ste ‘kratili’ ste vrijeme u karanteni. Koje Vas razdoblje književnosti osobito okupira? Koje biste suvremene autore istaknuli?
Poeziju sam počeo čitati uživo, putem Facebooka, prošle godine, 21. ožujka, na Svjetski dan poezije. Nakon četrnaest dana rekao sam da ću čitati dok trenutna vlada ne padne. Inače, uvi-jek čitam, čak i sada, s nekoliko stanki. Ovim nisam ‘kratio’ vrijeme u karanteni jer sam čitao u znak protesta pro-tiv Janeza Janše. Osobno sam najviše dirnut, što se Slovenije tiče, neoavan-gardom. To je razdoblje djelovanja OHO-ove umjetničke grupe, ali čitam i autore iz šezdesetih, sedamdesetih i prve polovice osamdesetih. Pročitao sam u godinu dana oko 400 zbirki poezije, mnoge naravno i nekoliko puta, tako da mi ih je vrlo teško izdvo-jiti nekoliko. Recimo, u dahu od trideset sekundi, oni koji me u posljednje vrijeme okupiraju i fasciniraju svojim stihovima su Blaž Božič, Miha, Maurič, Nežka Struc, Monika Vrečar, Iztok Osojnik, Nela Poberžnik, Lukas Debeljak, Urša Majcen. U Hrvatskoj imate izuzetno dobru, vitalnu pjesničku scenu, koja je prije nekoliko godina svojom smjelošću nadmašila slovensku, ne zbog autora, već zbog uređivačke politike. I uvijek volim čitati pjesme Marije Dejanović, Matka Abramića, Ante Jelene, Alena Brleka i posebno Denisa Ćosića. Genijalni su.
Foto: Zvonimir Pandža
Članak objavljen 24. veljače 2021. godine u tiskanom izdanju DuLista.