S obzirom na to da se bavim likovnim radionicama na kojima je inače najviše četvero polaznika, a kako je Stožer dopustio samo pojedinačan rad, za ono što bi do sad napravila za sat i pol vremena, trenutno mi treba šest sati. Odaziv je dobar, ali to mi je trenutno jedini izvor prihoda. Svi ostali projekti i izložbe su otkazane. Također, kupnja slika je luksuz, na koji u ovim trenutcima nitko i ne pomišlja. Potporu od Ministarstva kulture Republike Hrvatske dobili smo za ona prva tri mjeseca kad smo bili u lockdownu, ali od tad ništa. Doduše, objavili su natječaj za produkciju radova što je po meni smiješno. Kao da su nam željeli reći: ‘Neka jedu kolača’ jer u ovakvoj situaciji nema smisla se natjecati kad nemamo osnovnih sredstava za preživljavanje. Ja se za sada uspijevam pokriti, uz sve izdatke koji često znaju prijeći moje mogućnosti – priča za DuList akademska slikarica i samostalna umjetnica Dubrovkinja Ivana Miloglav.
Niz nesuvislosti
Scenarij je to kojeg zbog gotovo potpunog zamiranja kulturne scene uslijed pandemije koronavirusa svakim danom iznova gledano. Ljudi su na rubu egzistencije, a vladajući malošto su poduzeli kako bi im pomogli premostiti ovo izazovno razdoblje. Štoviše, s novim epidemiološkim mjerama njima se još više omča stiska oko vrata. Razumijevanja za umjetnost nema, ističe ova dubrovačka slikarica. To je ponajbolje pokazala činjenica da se poduzetnicima potpore iz mjeseca u mjesec produljuju, dok su oni kao samostalni umjetnici uglavnom posljednju ‘injekciju’ u svoj isuviše skroman budžet primili još u lipnju. Dospjeli smo do prosinca, a dugovi se moraju namiriti. Inače, Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika ukupno broji 1.346 članova od čega je 618 likovnjaka, 248 glazbenika i 130 književnika dok ih je 198 s polja scenskog i 152 iz filmskog stvaralaštva. No, i među njima, kaže Miloglav radi se distinkcija.
Primjerice, kazališta su dobila sredstva za održavanje on-line predstava ili predstava u, doduše smanjenom, fizičkom prostoru, a likovnim umjetnicima dozvoljeno je njihov program izvoditi tek, kako smo ranije već spomenuli, pojedinačno. Preseliti se u virtualni svijet za njih je tim veći izazov jer, realno, učiti nekoga kako slikati ili modelirati putem Interneta, još važnije razvijati motoriku djeteta s poteškoćama, nije se pokazalo osobito produktivnim. Zbog toga ne čudi da je interes publike opao, a s druge strane tko bi ‘mudar’ platio on-line poduku kad im je ‘hrpa’ besplatnih tutoriala dostupna YouTube-u. Uz ovo, u redovima likovnjaka posebno ih je nasmijalo i odobrenje resornog ministarstva za kredite za poduzetnike u kulturnim industrijama. Jer, napominju, oni nisu poduzetnici, a kao samostalni umjetnici ionako nisu ni prije bili kreditno sposobni, no to je dugoročan problem.
O njemu te čitavoj paleti nesuvislosti i poteškoća koje je pandemija koronavirusa dodatno podvukla, a nakon slanja otvorenog pisma, namjeravaju s ministricom Ninom Obuljen-Koržinek porazgovarati na sastanku koji je u trenutku pisanja ovog teksta u tijeku. Njegovi će se rezultati, kako doznajemo, uskoro i predstaviti javnosti. Kako je dijalog među svim kulturnim dionicima nužan, poručuje i dubrovački redatelj i glumac sa zagrebačkom adresom te samostalni umjetnik Robert Bošković. Neslušanje, nečitanje dopisa i ne primanje samostalnih umjetnika na razgovor, tvrdi, upravo su nas doveli do ovoga. Iz ureda na Runjaninovoj 2 stvari se čine sasvim drugačijima nego što one doista jesu. Dovoljno je, poručuje, spomenuti natječaj za on-line predstave. Kako govori Bošković, Ministarstvu kulture RH, nije jasno da mnogi glumci sa statusom samostalnih umjetnika nemaju privatna kazališta ili udruge da bi se uopće mogli prijaviti. Zbog toga dosta njegovih kolega je bez posla.
Ljudi ne znaju kako dalje
– Oni vjerojatno nisu dobili honorare ni stali na scenu od ožujka. Mogućnosti drugog zaposlenja nemaju jer ne možemo reći da se baš nudi. Turističke sezone nije bilo. Trenutno su zatvoreni kafići i restorani. Ljudi su u potpunosti prepušteni sami sebi. Ja sam imao sreće što sam bio angažiran na ‘Lombardijcima’ u HNK Split, pa na Splitskom ljetu, emisiji Zvijezde pjevaju, a nedavno sam završio raditi na ‘Samsonu i Dalili’ u HNK Osijek. No, ni to previše ne znači kad vam se u sred procesa u kazalište može uvući koronavirus, kao što se nama dogodilo sedam dana prije premijere. Neki umjetnici su zbog toga ostali bez iti jedne kune jer im se pripreme ne plaćaju. Ljudi, jednostavno ne znaju kako dalje – poručuje Bošković. Živimo realnost koju smo do nedavno gledali na filmovima pa nije, tumači, potrebno otići daleko, do Engleske ili Amerike, da bi vidjeli glumce, redatelje, scenografe i kostimografe koji se zapošljavaju kao ‘tete čuvalice’.
Često je, nastavlja Dubrovčanin, u kontaktu s inozemnim kolegama. Baš je razgovarao s Raminom Karimlooem, jednim od najpopularnijih Fantoma u operi, koji ima i svoj bend pa se u nedostatku posla ‘bacio’ na snimanje glazbenog CD-a. On je, napominje, sretna iznimka. Preostali ‘kratkih rukava’ ostaju kako god se priča okrene. Bez institucionalizirane pomoći, ma koliko se trudili pokretati inicijative i međusobno prikupljati novce opet će završiti na istoj računici. Baš jedna takva naslova ‘Nezavisna kazališta u doba korone’ tijekom lockdowna pokrenuta je na Facebook –u. U njoj je dijalog uistinu živ i ideje su sjajne, no očigledno ne postoji volje vladajućih provesti ih u praksu. Radi njihove inertnosti i nerazumijevanja materije, teško se diše i među glazbenicima, a o čemu se za DuList osvrnula pijanistica te samostalna umjetnica Ivana Jelača.
– U isto vrijeme se donose mjere kojima se održavaju radna mjesta istih tih ‘zabranjenih’ djelatnosti, dok se profesionalnim umjetnicima kojima je direktno ili indirektno egzistencija ugrožena zbog znatnog smanjenja kako društvenih okupljanja i događanja, tako i financijskih sredstava za održavanje istih, rad omogućuje uz propisane uvjete i poštivanje mjera. Dakle, ako ste profesionalni umjetnik, smijete održavati koncerte, ali na tim koncertima može biti maksimalno 25 ljudi u publici, ako imate sreću da ste u prostoru koji ima kapacitet za održavanje propisanog razmaka – objašnjava. Uz to su planirana financijska sredstva gradskog proračuna u ovoj godini reducirana i do 50 posto, ističe Jelača. A, ako nemate osigurano financiranje za pokrivanje svih troškova i honorara, ne možete računati ni na minimalno pokrivanje troškova od prodanih ulaznica.
Odgovornost je na čitavom društvu
Nedavno je, komentira, baš objavljen javni poziv glazbenicima pod nazivom ‘Jer svirati se mora’ kojim Ministarstvo kulture RH i Hrvatska glazbena unija dodjeljuje odobrenim projektima sredstva za održavanje koncertnih aktivnosti, uz napomenu kako se honorari umjetnika pokrivaju isključivo od prodaje ulaznica ili moraju biti osigurani na drugi način. Koji, pita se. Dakle, zaključuje Dubrovkinja, situacija je dovedena do apsurda. S obzirom na to da im rad nije zabranjen, nismo zatvorili ni kazališta ni koncertne dvorane, nemaju pravo na potporu Vlade i Ministarstva kulture RH koju su dobivali u razdoblju od ožujka do lipnja, ali isključivo uz predočenje dokaza da su im ranije planirani programi i angažmani otkazani ili odgođeni te izračun prošlogodišnjih prihoda ostvarenih od samostalne umjetničke djelatnosti.
– Mislim da je dovoljno navesti kriterije koji su bili navedeni na stranicama Ministarstva i po kojima su samostalni umjetnici koji su u 2019. godini ostvarili prosječan mjesečni prihod manji od 1.625,00 kuna, putem ove mjere mogli ostvariti potpore u iznosu minimalne plaće za nepuni radni odnos, a oni koji su ostvarili iznos veći od 1.625,00 kuna, ostvarili su potpore u iznosu minimalne plaće za puni radni odnos. Iznosi dovoljno govore o nezavidnoj situaciji samostalnih umjetnika i u normalnim uvjetima rada, s tim da mogućnosti zarade za dostojanstven život uvelike ovise o poduzetnosti umjetnika samoga i umijeća ‘snalaženja’, kako se to uobičajeno naziva. Mislim da je odgovornost dakako na onima koji mjere donose, ili ne donose, kako bi omogućili jednake uvjete i potpore za sve djelatnosti – nadalje iznosi.
Stoga pijanistica Ivana Jelača, kako kaže, pozdravlja inicijativu kolega umjetnika koji su uputili i otvoreno pismo protiv diskriminacije nezavisnih umjetnika premijeru i ministrici kulture. Naime, najprije su to početkom prosinca napravili glumci uz pridružene strukovne udruge, a zatim i glazbenici. Međutim, donosi, dio odgovornosti je, kako na pojedincu – umjetniku, tako i na društvu koje umjetnost konzumira u višoj ili manjoj mjeri, ali u isto vrijeme umjetničku djelatnost očito ne smatra poslom. Zato je, poručuje, jako teško govoriti o aktivizmu u takvom okruženju gdje se umjetnik navikao ‘snalaziti’ i nema pravo na financijsku pomoć jer nema plaću i radno mjesto, a radi često jednako ili mnogo više od prosječnog hrvatskog zaposlenika ili poduzetnika.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 16. prosinca 2020.