Nitko nam nažalost ne dolazi. Ljude kontaktiramo telefonom. Povremeno djelatnica Dubravka Džamonja i ja svratimo. Odrađujemo dnevne poslove. Imali smo prije Međunarodni dan bijelog štapa kad bi se skupili. Došli bi predstavnici Grada, Županije, Centra za socijalnu skrb i Lionsa. Svi oni koji nas prate, ali ove godine nismo se bili u mogućnosti organizirati jer ima članova koji nisu cijepljeni, a sve su mahom osobe starije životne dobi – priča za DuList Rosa Matić, predsjednica Udruge slijepih Dubrovačko-neretvanske županije o njihovim aktivnostima koje su zbog pandemijskih okolnosti već protekle dvije godine izostale. Kako nam naglašava, ljudi s invaliditetom visoko su funkcionalne osobe kojima se jednostavno ne pruža dovoljno prilika i uvjeta. Naime, uobičajen ritam u njihovim redovima bio bi druženje u prostorijama Udruge, razna putovanja te natjecanja iz šaha, kuglanja ili pikada… Da, dobro ste pročitali – pikada, smije se Rosa Matić tvrdeći kako bi slijepa ili slabovidna osoba upravo zbog odlično razvijenog sluha sasvim sigurno u tome pobijedila i onu s vidom 20/20. No, vratit će, nada se, uskoro i to vrijeme. Trenutno su posvećeni upoznavanju članova s njihovim pravima.
Informacija ključna
— Osobe kad gube vid nemaju nikakvu psiho-socijalnu potporu. Dobiju karton i kažu im kako se mogu učlaniti u Udrugu. Često se povuku u sebe i zatvore doma. Ovisi, naravno, o čovjeku, ali i obitelji. Jedna naša članica prije je bila kuharica u hotelu i zbog šećera je izgubila vid. No, ona je to prihvatila i obitelj se angažirala pomoći joj. Kod nas ne funkcionira sustav od vrha do dna. Mi sami uz pomoć Hrvatskog saveza slijepih moramo istraživati koja imamo prava. Najobičnije pomagalo je štap, pas vodič i govorni sat koji puno znače. Isto tako tu je ‘plextor’ za slušanje knjiga. Naime, dokazano je da slijepi najviše čitaju. Ja se zato znam našaliti i reći kako smo mi u prednosti jer možemo obavljati kućanski posao te slušati knjigu – objašnjava naša sugovornica. Naravno, govorni sat i ‘plextor’ nisu jedina pomagala koja su im na raspolaganju. Imaju mogućnost i videćeg pratitelja. No, ističe, s obzirom da mnogim udrugama upravo sljedeće godine istječe trajanje projekata financiranih EU sredstvima, a čime su ga korisnicima osiguravali te resorno ministarstvo nije donijelo strategiju za idućih pet godina, nameće se pitanje kako dalje.
— Prvo što puno korisnika ostaje bez pomoći, a onda i ljudi bez posla. Stariji ljudi sami ne mogu po lijekove. Kad malo bolje razmislite, zamislite da je tako vašoj majci. Treba uvijek ići od sebe – emotivna je Matić. Inače, predsjednica je udruge koja okuplja od 130 do 140 članova. Nažalost, s vremenom njihova količina se ne povećava, dodaje. Još uvijek, napominje, vladaju predrasude među većinom. Kad bi se radilo istraživanje, zasigurno bi se otkrilo mnogo ljudi koji su izgubili vid, ali ne žele se učlaniti. Kako tvrdi, to nije ni nužno, međutim važno je da ostvare svoja prava. Čitavo vrijeme Rosa Matić razmišlja kako im dati ruke. Primjerice, stalno prati situaciju vezanu uz dopunsko zdravstveno osiguranje koje im je zagarantirano. Toga najčešće osobe s invaliditetom nisu svjesne jer ih prevlada osjećaj šoka. Tako je prije nekoliko doznala za jedan slučaj muškarca u Mokošici čiju je suprugu igrom slučaja susrela te ih o svemu informirala. Zapravo, dodaje, čovjek bi 24 sata trebao sjedati za telefonom i pitati ih što znaju, a što ne. Slično je i s osobnom invalidninom kod koje je, kaže, podosta nelogičnosti.
— Osobe koje su zaposlene imaju pravo na puni iznos od 1.500 kuna, ali ne i umirovljenici čija mirovina prelazi 2.400 kuna. Pitala sam zbog čega je tako i dobila odgovor jer je više umirovljenika, nego zaposlenih. Također, slijepi su podijeljeni na pet grupa. Netko prima 400, drugi 600, treći 1.200 kuna. Četiri tisuće dobivaju hrvatski branitelji koji su vid izgubili u Domovinskom ratu. Protiv njih nemam ništa, ali bi trebali na drugi način ostvarivati svoja prava. Ne možete praviti razliku između slijepih zbog razloga kako je netko izgubio vid jer su potrebe iste. Trebali bi stavili novac na jednu hrpu – objašnjava i ukazuje na svojevrsni apsurd kad smo kod ‘pogodnosti’, a to je kako su oslobođeni pretplate za Hrvatsku radio televiziju. Sve ostalo moraju platiti – govorni mobitel koji košta od 2.000 kuna pa na dalje, govorni tlakomjer, govornu vagu za u kuhinju i za težinu… Sve je vrlo skupo, podvlači, naša sugovornica. Skrb države za osobe s invaliditetom, ocjenjuje, stoga nije najbolja. Rosi Matić nije jasno ako smo već članica EU zašto nismo usvojili njihove socijalne zakone, a ne samo ono što nam je odgovaralo.
Grad ima sluha
— Nismo zadovoljni. Bilo je govora da će se do kraja godine donijeti zakon koji će regulirati inkluzivni dodatak. Međutim, opet se nešto promijenilo. U Gradu Dubrovniku smo recimo molili da nam se postave zvučni semafori. Neki građani su se bunili kako im po noći smetaju. Sam gradonačelnik Mato Franković im je rekao kako to da im ne smetaju motori i neka sami stave povez na oči i pokušaju prijeći cestu. Oni se nisu realizirali. Veliki problem su semafori kod Doma zdravlja i kod Tommyja. Većina slijepih se orijentira na zvuk, a od silne buke ne mogu se snaći. Rečeno nam je da su za njih osigurana sredstva iz EU fondova, ali koronavirus je sve poremetio. To me tješi jer ipak znači da za nas u Gradu imaju sluha – optimistična je Matić. Što se pak tiče prilika za zaposlenje slijepih i slabovidnih osoba, iskustva je, one su ravne nuli. Osobno je radila kao telefonistica u jednoj osiguravajućoj kući 30 godina. Tada je postojalo obrazovanje za to zanimanje u Zagrebu. Postojao je i zakon prema kojem je centrala morala imati određen broj telefonskih linija pa su im radna mjesta bila koliko-toliko zagarantirana.
— Najviše slijepih zaposlio je pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Inače, bi oni svi danas bili na Zavodu za zapošljavanje. Sad centrala više nema. Pokušavali smo pronaći što bi još mogli raditi, ali uzaludno. Šteta, jer bili smo najbolji telefonisti. Sjećam se kad sam ja radila. Iza mene je stajala oglasna ploča. Uzela bih povećalo i sve bih čitala. Proučavala sam tako 3. mirovinski stup i povrat poreza. Jedna moja prijateljica je rekla da bih mogla toliko polica popuniti koliko ima toga što me interesiralo. No, to nažalost većina nas nema gdje ispoljiti. Mene moja kćer više puta zna pitati odakle mi sve informacije. Često me zove s posla i pita koji je broj čega. Puno čitamo, mladi pogotovo. Oni su stalno na društvenim mrežama. Imamo i dosta edukacijsko-rehabilitacijskih radionica, ali je problem što je Dubrovnik toliko udaljen. Ljudi se druže i uče kako komunicirati, odnose s javnošću, kako se predstaviti poslodavcu. No, i tu je koronavirus sve poremetio – priča predsjednica Udruge slijepih Dubrovačko-neretvanske županije i zaključuje kako gubitkom vida vaš društveni život ne staje. Dapače, razvijaju se nove vještine i svakodnevica se uz dobru volju itekako može obogatiti.
KONTROLA, KONTROLA, KONTROLA! Očni tlak najčešći uzrok gubitka vida
— Uvijek govorim ljudima da idu na preglede. Najčešći razlog gubitka vida je očni tlak. On nema nikakvih simptoma. Kad se ubije živac, nema pomoći. Zato – kontrola, kontrola, kontrola! Kad već dođe do toga nije čudo da su ljudi pod stresom. Ako vi primjećujete da vam svakim danom vid pomalo propada, nije vam svejedno. Kad slomite ruku ili nogu, možete ići na terapiju, ali kad izgubite vid ne možete nigdje – poručuje Rosa Matić, predsjednica Udruge slijepih Dubrovačko-neretvanske županije.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 8. prosinca 2021.