Grad

RAZGOVOR: VEDRAN BENIĆ Grad mi je bio draži kad se u njemu ‘i prđelo i smrđelo’, kad je bujao život!

Cijeli život bavio sam se poviješću Grada, ali ne onom koju pamtim iz srednjoškolskih dana, kad smo morali bubati napamet godine, imena vladara, dinastija. Zanima me povijest svakodnevice, nekako sam uvijek nastojao da to budu priče o ‘malim’, običnim ljudima. Na ovom našem prostoru koji proizvodi previše povijesti, najviše stradavaju ‘mali ljudi’, a o njima se najmanje piše. Svoju sam publicističku nišu našao upravo fasciniran takvim ljudima, odatle potječe i moja opčaranost dubrovačkim oriđinalima. Nakon prve knjige, ‘Dubrovačkoga spomenara’, koja je bila ‘moj novinarski teren’, publicistika o butigama, tramvaju, kinima, betulama i drugom, odlučio sam se za novi izazov, za formu pripovijesti. Autorski, to je bila novost za mene, pa sam pri pisanju često dvojio imam li za to snage… Na kraju, našao sam tu neku kombinaciju fikcije i stvarnosti – priča nam u svom đardinu Vedran Benić, dugogodišnji novinar i urednik HRT-a, koji, unatoč – kako će reći – ‘penziji’, ne miruje. Samo, priznaje, sad radi isključivo ono što voli i želi. Pa tako i svoj ‘Trinaesti otok’, bogatu zbirku šesnaest pripovijetki u kojoj se neprestano isprepleću fikcije i stvarnost, dubrovačka povijest, povijest malih ljudi, situacija, momenata. Poviješću se bavi cijeli život, zadnjih godina sve češće, a kroz ‘covid-pisanje’ Trinaestoga otoka, intenzivno. Tako je povijest izbrušena, a 275 stranica pripovijetki, koje unatoč tom nesretnom obilježju ‘covid’ vremena, ipak izlaze u nakladi Društva dubrovačkih pisaca, gusto je upisana svakodnevica Grada.

blank

Veza svih priča je more, plovidba, pomorci.
S jedne strane to je nešto od čega Dubrovnik živio stoljećima, more, brodovi i trgovina držali su Dubrovnik, a s druge strane, postoji i osobna moja povezanost preko starijega brata pomorca. U konačnici, knjigu sam posvetio svim pomorcima s kojima sam se družio, prijateljevao, ‘io, pio i trumpao’, kao dio bratove, starije ekipe. Proveo sam s njima godine ‘mladosti – ludosti’. Bio je u Ulici kneza Damjana Jude i disco klub ‘Aquarius’ u bratovom suvlasništvu, pa sam neko vrijeme bio i DJ, vrtio ploče. Gotovo smo redovito radili do zore. To je bilo zlatno doba dubrovačkih betula i tog načina života, pa sam mnoštvo istinitih zgoda ‘upetljao’ u dijelove pripovijetki. Želio sam postići da čitatelj bude u nedoumici što su činjenice, a što je fikcija. Zato sam se poigrao i s fusnotama. To mi je predložio sin Lukša, a po uzoru na ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča’ velikog, nedostižnog Danila Kiša. Preko Milana Milišića, stjecajem okolnosti i njega sam znao i s njime se družio kad bi dolazio u Dubrovnik. Samo što je Kiš fusnote koristio obazrivo, a ja sam ih nakrcao gomilu, gotovo jednu paralelnu knjigu (smijeh)…

Priča je šesnaest, a promocija 16. kolovoza. Slučajna igra brojki ili?
Sasvim slučajno. To je bila odluka Dubrovačkih ljetnih igara, kojima zahvaljujem što su mi, kao i u slučaju prethodne knjige i dokumentaraca, dali prostora u popratnom programu. Zapravo, igrao sam se s brojem 13. Knjiga nosi naslov ‘Trinaesti otok’, a za promociju pripremam i trinaestu nepostojeću epizoda serijala ‘Storije o neponovljivima’ sastavljenu od dijela neiskorištenih razgovora. Ostalo neka bude iznenađenje. Nisu mi po gustu tradicionalne promocije knjiga, volim da posjetitelji čuju nešto o knjizi, ali i da se zabave, nasmiju. Vidimo se u Kinu Jadran!

Kako je tekao sami put, proces stvaranja knjige?
Iskreno, da nije bilo Borisa Njavra, ne bi bilo ni knjige. Svaki put kad Društvo dubrovačkih pisaca radi na novom Literatu, Boris me zove da mu nešto pošaljem. Uvijek sam mu slao publicističke radove, dok me jednom nije potakao: ‘Daj, što ne pošalješ neku svoju pripovijest?’. Imao sam nekoliko kratkih priča od dvije-tri kartice ‘u pričuvi’, pa sam ih onako nesigurno poslao, što se reče ‘za abrum’, da vidim funkcioniraju li kod čitatelja. Kako je Boris te uratke sve više gurao prema prvim stranicama ‘Literata’, ohrabrio sam se i krenuo razmišljati o knjizi. Priče su se počele širiti, narastati, ali još uvijek u mojim mislima nekako onako usput, sve dok se nije dogodio Covid-19. Prvo sam naravno, klasično sređivao police, čistio knjige od prašine, pronalazio izgubljene stvari. A onda sam, zahvaljujući ‘lockdownu’, krenuo dovršavati stare i pisati nove pripovijesti… Dogurao sam do kraja i dao sinu Lukši da pogleda. Ipak je on, uz filmsku Akademiju, i komparatist književnosti po struci. Lukša je bio temeljit, toliko da sam bio gotovo ljut na njega. Rekao sam mu: ‘Mislio sam da imam knjigu, dok je nisam tebi dao na čitanje!’ (smijeh). No, njegovi su savjeti bili vrlo korisni za završno ‘glancanje’ knjige, dok na kraju nisam zaključio da je to – to! Bolje i dalje više ne mogu! Sad mi je drago što sam u pisanju dugo ‘lutao’, tražio se, jer sam na kraju, mislim, postigao ono što sam od samoga početka želio – da se čitatelji pogube između prošlosti i sadašnjosti, fikcije i stvarnih događaja i ličnosti, odlutaju u neki Dubrovnik koji jest i nije, koji je bio, ali možda i nije bio takav…

U dubrovačku svakodnevicu malih ljudi, nekad i sad? I tu se isprepleću mnoge zanimljive priče. Neke od njih ste prikazali i u HTV seriji ‘Storijama o neponovljivima’.
Inače je Dubrovnik podoban prostor za legende. On i danas živi na mnogim legendama za koje nije sigurno jesu li uopće povijesno utemeljene. Počevši od čuvene izreke Bernarda Shawa o Dubrovniku – raju na zemlji. Iako su novinari marljivo bilježili brojne njegove izreke i misli, ta izjava nije zapisana ni u jednom od brojnih napisa koji su pratili dva Shawova posjeta Dubrovniku 1929. i 1931. godine. Pojavljuje se u domaćim i stranim novinama tek pedesetih godina prošlog stoljeće, upravo negdje u vrijeme kada je meštar Niko Kučar brijač, ustvrdio i zapisao da je misao o Dubrovniku i raju Shaw njemu izgovorio dok je bio u njegovo butizi. To je jedna od legendi za koju, eto vjerujemo gosparu Niku, kod kojeg sam se i ja u djetinjstvu šišao. Slično je i s pričom o tome kako je u Dubrovačkoj Republici postojao propis da se za vrijeme šiloka ne smiju donositi važne odluke. Pokojni Nenad Vekarić tvrdio mi je da u aktima Republike nema neke takve ili slične odluke.

Broj ljudi s kojima ste se upoznali a koji su dio ‘pod-povijesti’, ti kreatori svakodnevice – koliko su oni zapravo ‘spojeni’ s Vama? Nije dobro razmišljati o prošlim kao o boljim danima, ali ‘nekad je Grad bio bolji’ – ili?
Dubrovnik je mjesto susreta. U nekim mlađim godinama, redovito sam se ‘motao’ svugdje po Gradu, poslom ili privatno i stalno se susretao s ljudima. Pogotovo su intenzivni bili susreti kad bismo završili u ‘Oceana’ na Pilama na najboljim ćevapčićima na svijetu. Došli bi glumci s Igara nakon predstava, noćobdije, pijanci, svi koji nisu htjeli ići spavat – to je bila tradicija. Sve do zore. Ne cvilim za ‘Gradom nekad’, možda za godinama života koje su prošle. Objektivno, taj ‘Grad’ nije bio bolji. Kad sam počeo raditi kao novinar u sedamdesetim godinama, bilo je sirotinje. Radio sam reportaže o socijalnim slučajevima, o slamaricama i vlažnim podrumima s vonjem tufine. Nije čudo da je između dva svjetska rata u Dubrovniku bilo mnogo tuberkuloze. U jednom filmu o Festi svetoga Vlaha mislim iz 1934. godine, vidi se gomila natiskanih ljudi u atriju Sponze. U jednom trenutku, iz mnoštva izlijeće djevojka koja veselo skakuće, baš ono razdragano poskakuje. I čvrsto na prsima s obje ruke grli – pogaču. Prelistaju li se stare novine s kraja XIX i dobrog dijela XX stoljeća, dijeljenje kruha siromasima bilo je redoviti dio Feste svetoga Vlaha. I to je Grad nekad! Sad se pretvorio u nešto drugo, baš je opustio. Iskreno, bio mi je draži kad je u njemu bujao život, kakav god da je bio, kad se ‘i prđelo i smrđelo’. Sad je to neki grad za druge. To je ono loše što mu se dogodilo.

Vidi se kroz Vaša djela, bilo knjige, bilo rad, izvještavanje, ustvari točnije osjeća – ljubav prema Gradu. Kad je posao prestao biti posao?
Zapravo, od samih novinarskih početaka, shvatio sam da mi je posao ujedno i hobi! Koliko god da smo buntovni i mladi osjećali mnoga ograničenja. Ali, moja je generacijska novinarska klapa, Luko Brailo, Davor Mojaš, Dubravko Cota i drugi, uz redakcijskog ‘gurua’ Milana Milišića, imala svojevrsni ‘ispušni ventil’ – list omladine ‘Laus’. Tu smo pisali sve ono što nije prolazilo u medijima u kojima smo bili zaposleni. Recimo, najpeckaviji novogodišnji broj ‘Lausa’ prodavao bi se i u 12 tisuća primjeraka. U profesionalnom poslu na TV, trudio sam se uvijek tražiti ljudske, svakodnevne priče, a imao sam sreću da sam to sebi mogao priuštiti. Bio sam daleko od centra gdje su novinari morali ‘bistriti politiku’. Ujedno i jedini TV reporter na ovom prostoru, tako da sam se sedam godina mogao hvaliti kako sam nedvojbeno najbolji televizijski novinar u Dubrovniku (smijeh). Dok se nisu počeli zapošljavati novi ljudi, a onda se pojavljivati i druge televizijske mreže. Mada, nerado sam prešao s Radio Dubrovnika na televiziju. Činilo mi se tada da je TV šminkerski i površni medij, gdje se samo namontirava i slikava. A onda sam otkrio da se puno toga dobroga može raditi i na televiziji. Osim toga, TV je medij u kojem moraš ići na teren, jer bez slike s lica mjesta nema priloga. To mi je omogućilo putovanja, upoznavanje svijeta, svugdje sam bio. Jednako mi je drag bio posjet svakom selu i kutku naše Županije, kao i daleka putovanja, SAD na obje obale, pa Kina, Južna Koreja, Vijetnam, cijela Europa… Uz to, trefilo se da su sva moguća dramatična zbivanja za kojima TV reporteri lutaju diljem svijeta, jednostavno dolazila k meni u Dubrovnik. Imao sam tako potrese, poplave, pad aviona, potonuli brod, požare, brutalni rat… Ipak, bilo je više, puno više, onih lijepih priča. Iskreno, u početku sam se teško snalazio u TV mediju. U Dubrovniku nismo imali montažu, pa bi cijeli materijal slali u Zagreb, ni ne znajući tko će ga i kako montirati. Čak se bilo pojavilo i mišljenja da nisu možda sa mnom pogriješili. Žalosno za stradale, jedna nesreća, potonuće broda ‘Basto’, profesionalno mi je u tom trenutku pomogla. Tragediju smo odlično odradili snimatelj Ante Peruša i ja, prilog je uletio na početak tadašnjeg zajedničkog jugoslavenskog dnevnika. Sjećam se da su potpisi bili na ćirilici (smijeh). Tad su shvatili da sam ipak ‘štof’ za televiziju, mada sam kasno prešao, govorilo se da sam sa svojih 36 godina prestar!

Kao da ste nogometaš. Da (smijeh).
Tek je 1993. počela prava priča. Dubrovnik se tehnički opremio, dobili smo montažu, počeli sami vladati izgledom svojih priloga, širilo se dopisništvo. Jedno smo vrijeme imali čak 35 ljudi svih TV specijalnosti. Mnogi od današnjih poznatih TV lica u Zagrebu imali su tu prve novinarske korake – Đurica Drobac, Dijana Roko, Andrija Jarak… Uz ‘sve’ novinare i sada u Dubrovniku – Sandru, Moranu, Sandu, Matka… Svi su oni uz mene počeli. Zato mi je bilo lako kasnije predavati na fakultetu, kao svojevrsni nastavak rada s početnicima. Tako su i brojni moji studenti sa Studija Medija sada u mnogim televizijama, novinama i web portalima.
Vaš prvi novinarski zadatak uopće nije bio ‘dubrovački’, već vijest iz Zagreba.
Želio sam studirati filmsku režiju, ali put me odveo na Ekonomiju u Zagreb s jasnim planom da ću to završiti radi roditelja, a potom raditi po svome. Upravo se u tom razdoblju osnivalo Društvo Dubrovčana u Zagrebu. Kako mi otac na Radio Dubrovniku bio novinar, a mama blagajnica, sjetili su se da bi im ja mogao poslati telefonski izvještaj o tom događaju. Ispalo je toliko dobro, da su me odmah honorarno angažirali preko ljetnih ferija. A kako to da sam se snašao ‘isprve’? Sasvim prirodno. Moj ‘stari’ bio je i dubrovački dopisnik Tanjuga. Svakog je popodneva iz kuće telefonom slao vijesti za Tanjug, a ja bih ga čuo preko uha. I, eto, izgleda podsvjesno usvojio formu. Nije bilo automatske centrale, međugradske pozive spajali su telefonisti, veza se čekala satima, pa se dan danas čak sjećam i broja Tanjugovih stenografa – 441–567 (smijeh).

Pet ste godina u ‘penziji’, a radite više nego prije. Nedostaje li ipak užurbanost televizije?
Kao što sam već rekao, u ‘penziji’ je odlično, jer radim ono što volim. Ali, kako volim puno toga, znam se šaliti da sada ‘više radim nego kad sam radio’. Spontano se nekako oformila jedna mala kreativna ekipa za dubrovačke teme. Uz mene, tu je sin Lukša kao redatelj, koji uvijek s ljubavlju odvaja dio svog profesionalnog vremena za dubrovačke projekta. Treći je član tima Dominik Miljak, montažer i snimatelj, vrlo predan i kreativan u poslu. Napravili smo serijal ‘Storije o neponovljivima’, dvodijelni dokumentarac o Igrama ‘Grad od Igara, Igre od Grada’. Upravo razrađujemo još jedan dubrovački projekt i znamo se međusobno šaliti kako nam je najveći problem ispuniti odjavnu špicu, jer kakav je to ozbiljni projekt sa samo tri imena (smijeh). Iskreno, nije mi žao što sam u penziji. Da sam još uvijek zaposlen, vjerojatno bih sada izvještavao o koroni, naravno uz hvalospjeve o časnom otporu hrvatskoga turizma pandemiji na prvoj crti obrane državnoga proračuna!

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 11. kolovoza 2021. 

 

Pročitajte još

Babin kuk uskoro pod naplatom Sanitata

Dulist

U BRSEČINAMA Razvija se projekt povezivanja Dubrovnika s Elafitima, uključuje parkiralište s pristaništem

Dulist

SLASTIČARI, AUTOMEHANIČARI, KUHARI… Libertas Foundation dodijelio učenicima vrijedne stipendije

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija