Trošni stan u New Orleansu mjesto je radnje druge ovosezonske dramske premijere Kazališta Marina Držića ‘Tramvaj zvan žudnja’ koji će se uprizoriti u petak, 9. listopada, a pod redateljskom palcom Paola Tišljarića. Naslovnu ulogu Stanleyja Kowalskog uz Senku Bulić kao Blanche Dubois, igra Dubrovčanin sa splitskom adresom i član ansambla tamošnjeg Hrvatskog narodnog kazališta, Marjan Nejašmić Banić. Lik kojeg je početkom 50-ih prošlog stoljeća proslavio legendarni Marlon Brando, mladi glumac, kaže, bio mu je osobit izazov utjeloviti. Bilo je potrebno izaći izvan svoje zone komfora, objašnjava Nejašmić Banić. Koliko je odnos glumac-redatelj ključan u tim trenutcima te što je naučio od legendarnog Georgija Para, progovorio je za čitatelje DuLista.
Koja je bila tvoja prva reakcija na ideju o tome da utjeloviš lik Stanleyja Kowalskog?
Redatelj, ujedno ravnatelj KMD-a Paolo Tišljarić spomenuo mi je predstavu još za trajanja karantene. Film sam gledao, tekst znam jer sam se s njim susreo na Akademiji i na prvu sam mu rekao kako ja nisam točna podjela za Stanleyja. On je inzistirao i rekao da ga još jednom pročitam jer je genijalan. Uloga mi se svidjela i pristao sam. Ja ne pokušavam biti Marlon Brando. Problematika društva iz 1951. je drukčija nego danas. Stanleyja nismo ni gradili na način kako je on to igrao. Predložaka je bilo dosta jer se mi eksplicitno bavimo nasiljem, a njega, nažalost, ima sve više. Potpuno mi je suludo da je tako u 2020. Pokušao sam tog nasilnika pronaći u sebi, iako sam takvom načinu ponašanja dijametralnom suprotan. Ne znam jesam li u tome uspio, to ćemo vidjeti tek na premijeri.
Progovara li se u kazalištu dovoljno o nasilju?
Bavili smo se temom obiteljskog nasilja još u predstavi ‘Umišljeni bolesnik’ u kojoj sam ja igrao oca – Argana koji maltretira sve po kući. Šalili smo se kako on nije ‘umišljeni bolesnik’ već ‘bolesnik koji je umišljen’. On zapravo nije bio klasični hipohondar, već nasilnik. Tema je strahovito važna jer znamo kako je nakon ‘lockdowna’ i čitave ekonomske i egzistencijalne krize koja dolazi, nasilje u porastu. Sigurno će biti ljudi u publici, to sam baš rekao svojim kolegama, koji će nakon što je pogledaju reći da im ga je previše. Nama je ono servirano kroz sve medije pa nam je postalo normalno što je potpuno iracionalno. Naš cilj je propitkivati društvene probleme, a ovo je jedan u top tri najveća. Uvijek se iznerviram kad o ovome govorim jer sam dijete samohrane majke, kad se vratim doma živim s njom i s nonom, volim ih i poštujem te mi je nepojmljivo da bi im netko želio naškoditi.
Ti i Paolo Tišljarić ste vršnjaci. Je li kao redatelj autoritativan? Kakva je komunikacija s ostatkom ansambla?
Paolo i ja smo se upoznali prije nego je došao ovdje. Kemija je odlična. Ovo mi je jedan od ljepših procesa u životu. Inače imam problem s autoritetima kad vidim da netko ne zna što govori ili želi, a Paolo itekako zna. Nismo imali nikakvu barijeru. Ne maltretira nas previše (smije se). Doduše, imamo duge probe jer je predstava kompleksna. Osobno mi je bio izazov izaći izvan nekih svojih okvira. Imao sam sreću što sam igrao dosta različitih uloga, ali ovo je ozbiljna dramska rola kod koje je Paolo iz mene uspio izvući ono najbolje. Konkretno mi je ulio samopouzdanje da mogu igrati ‘ljubavnika’. Do sad sam uvijek bio starija osoba ili negativac, a ovo je prvi put da sam postao ‘macho tip’. Ne želim se ureći, ali mislim da me odlično glumački vodio. Našli smo zajednički jezik. Ovako dobra suradnja na relaciji redatelj-glumac je rijetka i kad imate glavnu ulogu strahovito je bitna. Blanche igra Senka Bulić. S njom do sada nisam glumio, ali se poznajemo još od kad je bila ravnateljica dramskog programa Splitskog ljeta. Skompali smo se već na prvoj čitačkoj probi. Međusobno imamo apsolutno povjerenje.
Osim utjeloviti nasilnika, što ti je iziskivalo osobitu energiju?
Predstava je strahovito ‘nabrijana’ i fizički zahtjevna. Scene su jake, nabijene emocijama i dinamične pa sam prije probi čak počeo trčati. Naša koreografkinja Matea Bilosnić inače s nama radi zagrijavanje od 45 minuta, tako da sam se sad nakon godinu dana doveo u relativnu fizičku spremu.
Kako je stati pred publiku nakon mjeseci ‘spuštenog zastora’?
Olakšanje je vratiti se na daske. Kroz rad na ovoj predstavi shvatio sam koliko mi je to falilo. Kako sam inače član Splitskog kazališta, snimali smo kratka videa kako bi ostali u kontaktu s publikom. Ja sam tako odabrao ‘Baladu o glumcu’ Momčila Popadića jer mi se u tom trenutku učinila adekvatnom. Bilo je u redu prvih petnaest dana. Pogledao sam koji film i pročitao neku literaturu, ali, kako je bilo neizvjesno što će biti s kazalištem, ubrzo mi je dosadilo. Također, razmišljao sam što ako i na sceni budu na snazi epidemiološke mjere, nećemo valjda cijeli život igrati monodrame. U teatru je potreban direktan dodir glumca s gledateljima. Istina, sad je gledalište reducirano. Na to će se trebati naviknuti. No, bolje je i ovako.
Mnoge tvoje kolege kažu kako im je ipak najteže zaigrati pred domaćim gledalištem. Slažeš li se?
Ne volim te stereotipe koji govore da je dubrovačka publika zahtjevna. Zadnji put sam ovdje radio predstavu Circulus vitiosus u svojstvu redatelja na Maloj sceni. Ona je igrala nekoliko puta, ali uopće nije bila loša, čak su kritike bile dobre. Kako će publika reagirati je jedno vječno pitanje. Mislim da će po režiji i glumi te u konačnici temi ovo za nju biti novo iskustvo. Ne želim srednju povratnu informaciju. Najdraže bi mi bilo da od 100 ljudi njih 50 misli da je genijalna, a ostali da je katastrofa (smije se).
Završio si srednju građevinsku školu. Otkud ti uopće u glumi?
Nikad nisam bio u dramskoj grupi ili išao na Lidrano. Gluma me nije zanimala sve do srednje škole. Počeo sam imitirati poznate osobe i prijatelji su mi rekli da bi mogao upisati Akademiju. Negdje sam pročitao da je Fabijan Šovagović završio građevinsku pa sam pomislio kao se može i tako. Počeo sam pratiti kazalište i inspirirao se glumcima kao što su Rade Šerbedžija, Mustafa Nadarević i Danilo Stojković. Za prijemni me pripremao Frane Perišin, a odabrao sam monolog Munua iz Skupa Marina Držića, Jacquesa iz Kako vam drago Williama Shakespearea, Narodnu pjesmu iz Konavala i pjesme Petra Obada i Dragutina Tadijanovića. Prošao sam iz druge. Bilo je to jedno od najvećih mojih razočaranja. Da se razumijemo, nisam ni zaslužio prvi put. Došao sam bezobrazan, bahat i drzak. Nakon toga nekoliko mjeseci sam krvavo radio kao građevinski tehničar i odlučio sam pokušati opet. Prijavio sam se u Splitu, pripremio se majstorski i prošao.
U Split si došao 2009., a u tamošnjem HNK angažiran si od 2015. Je li to bila ‘ljubav na prvi pogled’ ili ti je ipak trebalo vremena za prilagodbu?
U Splitu sam sazrio kao osoba i glumac. Inače je on vrlo teška sredina koja ne prihvaća pridošlice tek tako, ali mene jesu. To je ta neka poveznica između njih i nas. Kad tek dođeš treba proći vremena, neće te odmah nositi na ramenima, ali jednom kad te prihvate to postaje bezuvjetna ljubav. Također, primijetio sam da postoji taj neki animozitet prema Dubrovčanima kojemu ne znam razlog, no moja iskustva su odlična. Zovu me ‘gosparu’ što mi laska. Kad sam došao nikako se nisam mogao naviknuti da se međusobno dovikuju s deset metara: ‘Alo, di si!’. Imaju i humor koji je drukčiji od našega. Mi u rukavicama uvijek podbadamo, a Splićani idu odmah u glavu.
Kao ‘novak’ igrao si godišnje i do pet predstava. Kako uspijevaš savladati toliku količinu teksta?
Ovisi o ulozi – je li mala ili velika. U zadnje vrijeme imam nešto laganiji tempo. Prije godinu dana sam igrao osam različitih. Nemam problema s memorijom. Dovoljno mi je, recimo, tri tjedna da bih zapamtio tekst. Do sad mi se nije dogodilo da se predstave odvijaju u isto vrijeme. Kad do toga dođe, igrat ću ih manje.
Tko je ponajviše utjecao na tvoj profesionalni put?
Moram spomenuti Georgija Para. On mi je dao prvu veliku ulogu u Splitu. To je bila predstava Ostrovskog ‘Svoji smo, dogovorit ćemo se’ 2015. Ostali smo dobri do njegove smrti. Bio je vrhunski čovjek, redatelj i pedagog. Mislim da je on jedna od najvažnijih ličnosti hrvatskog teatra. Govorio bi mi kad bih se nervirao na probama kako nema velike uloge bez znoja i truda, da moram imati kazališnu etiku i glumačku higijenu te koliko je važna kultura tolerancije. Svatko ima pravo na svoje mišljenje iako se u njima možemo razilaziti. Ipak, njegova je uvijek bila zadnja (smije se).
Koliku važnost pridaješ nagradama?
Dobio sam Nagradu hrvatskog glumišta za mladog glumca do 28 godina za ulogu Korovođe u predstavi Orestija u režiji Dejana Projkovskog. To mi je dobro došlo jer sam tim dobio potvrdu za svoj dosadašnji rad. Priznanje struke mi znači, ali da ću nagrade juriti i slagati na policu, neću.
Koje uloge u budućnosti priželjkuješ?
Pometa, Cyrane de Bergeraca i Leonea Glembaja. To su kapitalci, znam, ali mislim da sebi glumac ne bi smio zadavati granice. Treba graditi sebe, širiti perspektive i neukalupljivati se.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 7. listopada 2020.