Dugogodišnji proces utvrđivanja vlasništva nad ljetnikovcem Crijević Pucić, koji je potaknula Uprava Sveučilišta u Dubrovniku još 2016. godine, prije nekoliko mjeseci priveden je kraju čime su se stekli uvjeti za povratak ljetnikovca Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Rektorat Sveučilišta se tako od 10. listopada nalazi u središnjoj zgradi sveučilišnog kampusa na adresi Branitelja Dubrovnika 41. O iseljenju iz ljetnikovca, padu broja upisanih studenata, ali i budućim planovima razgovarali smo s rektorom Sveučilišta u Dubrovniku prof. dr. sc. Nikšom Burumom.
Rektorat je iseljen iz ljetnikovca Crijević Pucić. Je li izvršena primopredaja i u kakvom stanju ostavljate ljetnikovac? Primopredaja još uvijek nije napravljena. Na sastanku s gradonačelnikom Mato Frankovićem i Upravnim vijećem Dubrovačkog simfonijskog orkestra dogovorili smo iseljenje do Nove godine. Dolje nam je ostala samo arhiva koja se nalazi u sporednom objektu. Sad je vadimo vani te ćemo iskoristiti priliku i pročistiti ono što je staro i za otpis. Kada to završimo, pozvat ćemo sud da se napravi osiguranje dokaza. Tada ćemo predati ključeve. Objekt ćemo predati u dogovorenom roku, u to nema nikakve sumnje. Treba napomenuti da Grad Dubrovnik nije Sveučilištu produžio ugovor o korištenju ljetnikovca. Kao javna institucija Sveučilište ne može ulagati u tuđu imovinu ili imovinu koju nema u dugoročnom najmu. Zbog toga nismo imali zakonsku mogućnost sanirati dio krova koji je oštećen. To je jedini dio ljetnikovca koji je ostao u lošem stanju. Svi ostali dijelovi su uredni i potpuno funkcionalni.
Rekli ste da Vam Grad nije produžio ugovor, međutim nastavili ste koristiti ljetnikovac i nakon njegovog isteka. Što se tu dogodilo? Tko hoće znati što se tu dogodilo, to može saznati. Nitko me još nije pitao zašto se Dubrovački simfonijski orkestar vraća u taj ljetnikovac? Ljudi nisu pratili što se tamo događalo. Dakle, 2005. je Upravno vijeće zatražilo da DSO izađe iz tog prostora, koji je bio u potpunosti derutan. Sveučilište je u njegovu obnovu uložilo skoro 11 milijuna kuna. Nije bilo niti vrta te je u njegovu rekonstrukciju uloženo preko 2 milijuna kuna. Vrt je uređen i obnovljen po europskim standardima obnove srednjovjekovnih vrtova. Radio ga je poznati krajobrazni arhitekt dr. sc. Bruno Šišić prema izvornim nacrtima. Dubrovački simfonijski orkestar je tada dobio Revelin i Slanicu u kojoj je sada. Sveučilište je dalo oko 300 tisuća kuna Dubrovačkom simfonijskom orkestru za uređenje prostora za preseljenje. Sada Vi pitajte nekoga drugoga zašto DSO ne koristi Revelin, koji mu je u tom trenutku bio namijenjen i zašto je završio u Slanici. Njima taj prostor ne odgovara i ja ih razumijem. Kada je ugovor istekao, dva ili tri puta smo pisali Gradu Dubrovniku da se nalazimo u objektu za koji nemamo ugovor o korištenju te smo ih molili da se to pitanje regulira. Nitko na to nije reagirao. U razgovoru s ravnateljem DSO-a Damirom Milatom dogovorili smo da se pitanje ljetnikovca riješi sudskim putem. Naime, sudske presude su obvezujuće i ne ostavljaju neriješena pitanja. Sud je presudio da ljetnikovac pripada DSO-u, jedino što je bilo nerazumno u toj presudi bio je rok od 15 dana za iseljenje. Budući da je Sveučilište u ljetnikovcu imalo dosta namještaja, knjigovodstvene i druge arhive bilo je nemoguće u roku od 15 dana sve isprazniti. Još jednom zahvaljujem gradonačelniku Frankoviću, ravnatelju Damiru Milatu i Upravnom vijeću DSO-a što su imali razumijevanja i taj rok produžili do Nove godine. Uporno se u nekim medijima provlači teza kako je Sveučilište odbijalo napustiti prostor ljetnikovca Crijević Pucić. To je potpuno netočno i pokazuje potpuno nepoznavanje pravne procedure koju javne institucije moraju poštivati. Sveučilište je u najkraćem roku bez ikakvog protivljenja obavijestilo Grad Dubrovnik i DSO da će napustiti ljetnikovac.
Je li Vam sad bolje unutar kampusa?
O tome se može diskutirati. Svatko ima svoje mišljenje. Ja bih rekao da nam je ovo rješenje puno funkcionalnije i ekonomski isplativije. Uvijek će biti ljudi koji će reći da je dolje bilo ljepše jer je riječ o reprezentativnom objektu, što je točno, ali mi smo trebali osigurati novce za energente, novce za vrt kojega je znao uništiti mraz. Vrt je stalno bio otvoren. Dolje su stranci napravili mnoštvo fotografija, a netko je to trebao održavati, što je nama bilo jako skupo. S te strane, ovdje nam je isplativije i funkcionalnije. Sad su sve službe na jednom mjestu pa nam je i puno lakše.
Je li ovo konačna lokacija Rektorata?
Pojavile su se informacije da ćete graditi objekt pored Studentskog doma. Za sad jest, ali ja sam rektor još dvije godine. Ovaj prostor je prilično dobar i funkcionalan. Ne vidim razlog zašto bismo se negdje ponovo selili i ulagali novce, posebno u današnje vrijeme krize i manjka financijskih sredstava. Ne znam koliko bi to bilo pametno. No, ne isključujem tu mogućnost ako bi se pojavili novci kroz EU fondove. Tada bi se prostor Rektorata na kampusu mogao vratiti studentima. Međutim, sada to ne vidim kao realnu opciju.
Iz godine u godinu Sveučilište se suočava sa sve većim padom broja upisanih studenata. Koji su razlozi tome, i hoće li to u konačnici dovesti do zatvaranja pojedinih odjela?
To je problem koji se vidi u cijeloj državi, ne samo na broju studenata. To možete vidjeti i na pomanjkanju radnika budući da uvozimo radnu snagu. To je vrlo zabrinjavajuće općenito za državnu politiku, kao i za nas jer broj studenata pada. Ove godine je broj studenata za deset posto manji u usporedbi s prošlom godinom. O tome je bilo govora nedavno i na Rektorskom zboru. Takve brojke su očekivane i po demografskim trendovima predvidljive te se takav trend očekuje do 2030. godine. Hoće li onda početi oporavak ili će pad stati i ostati na toj razini, to je pitanje koje muči i demografe. Treba znati da u Hrvatskoj svake godine imamo oko tisuću djece manje u prvim razredima osnovnih škola, što se naravno odrazi u konačnici i na broj studenata. Uz to, zabilježen je i pad zanimanja za studiranje i visoko obrazovanje. Ne treba zaboraviti da živimo, moglo bi se reći, u liberalno kapitalističkom društvu gdje su novac i zarada prvenstveni cilj koji vode i društvo i poduzetnike. Dakle, to se događa i s djecom, tj. s maturantima koji gledaju gdje će najbrže i najlakše zaraditi svoj novac. Često u Gradu čujemo kako nema automehaničara, nema ljudi koji će postavljati pločice, vodu, struju, itd. Naravno da to slušaju djeca i njihovi roditelji i djecu upute tamo gdje će najprije doći do novaca i gdje će sigurno imati posao. To je potpuno razumljivo. Međutim, jedan stvar se često zaboravlja. Sveučilište je, naime, znanstvenonastavna institucija. Nama je, osim obrazovanja studenata i školovanja mladih ljudi, jedan od važnijih zadataka bavljenje znanošću i doprinos lokalnoj zajednici i društvu u cjelini. I onda kada nema studenata, postoje odjeli na kojima imate akumulirano znanje, koje su ljudi godinama stjecali svojim doktoratima i znanstvenim projektima. To akumulirano znanje je u najmanju ruku šteta ugasiti ako ti ljudi rade na projektima koji donose novce. Sveučilište u Dubrovniku uvijek ima oko 50 projekata vrijednih oko 260 milijuna kuna, od čega uprihodimo oko 26 milijuna kuna. Kad govorimo o odjelima, malo je vjerojatno da će se neki od njih zatvoriti. Dat ću primjer Odjela za primijenjenu ekologiju, koja je nekoliko godina imala jednog ili dva studenta. Ove godine ih je upisano 17, 18. Međutim, cijelo vrijeme su, dok nisu imali studenata, radili projekte vezane uz Malostonski zaljev. Trenutno se radi na projektu uspostave Centra za purifikaciju kamenica, što je projekt koji je pokrenula Županija. Koga bi Županija angažirala da na Sveučilištu nema kvalificiranih ljudi za taj posao? Postoje dakle znanja koja bi svakako trebalo sačuvati, nije presudan samo broj studenata. Interesi za studiranje na pojedinim studijima pojavljuju se ciklički. Neko vrijeme u trendu je bila tehnika, a trendovi se mijenjaju od generacije do generacije. Naravno, mi moramo osmisliti načine kako ćemo se što bolje predstaviti i motivirati buduće studente da se upišu na Sveučilište u Dubrovniku.
Ima li tu mjesta za nove studijske programe?
Ima naravno, ali to nije jednostavno zbog zakonske procedure. Jedan od uvjeta koji morate zadovoljiti za novi studij jest dokazati njegovu ekonomsku opravdanost. Recimo, ako želimo otvoriti novi studij koji je npr. na ostalim sveučilištima u Hrvatskoj ostao nepopunjen, morali bi objasniti MZO-u koja je ekonomska opravdanost takvog studija. Za otvaranje novog studija morate napraviti elaborat, proći recenzije, imati bar 51 posto stalno zaposlenih nastavnika koji su nositelji kolegija i na kraju dobiti dopusnicu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Postoji jasna procedura propisana zakonom koju je potrebno provesti. Mislim da je u hrvatskom visokom obrazovanju problem i nastao jer su se stihijski otvarali studijski programi. Sveučilišta imaju svoju autonomiju, ali ona mora biti usklađena sa strategijom Republike Hrvatske. Mišljenja sam da su sveučilišta često otvarala studijske programe koji, bojim se, nisu imali opravdanost. Kada pogledate koliko košta jedan studij, onda se može postaviti vrlo jednostavno pitanje: Je li državi jednostavnije podijeliti stipendije studentima iz Dubrovnika koji bi htjeli nešto studirati u drugom gradu, gdje taj studij postoji i nije popunjen ili plaćati nastavnike na nekom studiju s upitnom popunjenosti? Možemo gledati na to iz kojeg god hoćemo kuta, ali na kraju se sve svede na isto – je li nešto ekonomski isplativo ili nije. Naravno na neke stvari ne možete tako gledati. Imate nešto što je identitetski određeno kao što je studij Hrvatskog jezika, nacionalne povijesti, itd., to je važno za identitet države. Tu u prvom planu nije i ne smije biti ekonomska logika. No o drugim, općeprihvaćenim i globalnim stvarima treba promisliti koliko iskoračiti i u što ući.
Imate li Vi takve planove gdje biste mogli zakoračiti i okrenuti se ka novim tržištima?
Imamo druge planove i na njima upravo radimo, ali to je procedura koja treba proći i državnu razinu. Plan nam je što više naših studija izvoditi na engleskom jeziku. To je vrlo zahtjevno, ali nekoliko studija nam je prošlo prvi dio procedure te vrlo brzo očekujemo da ćemo početi otvarati studije i na engleskom jeziku. Naime, nije nužno otvoriti novi studij, često je dovoljno studije koje imate revidirati i promijeniti im sadržaj. Na primjer, ako vidite da na nekom smjeru Ekonomije imate neko vrijeme pad, dobro je taj studij ili revidirati ili ga pripojiti nečemu drugome uz prilagodbu sadržaja, umjesto da otvarate potpuno novi studij koji bi zahtijevao veliki angažman nastavnika. Stoga smo se i odlučili za izvođenje studija na engleskom jeziku jer se i na razini Ministarstva govori kako je potreban rad na internacionalizaciji. Imamo brojne upite o tome, dosta studenata želi doći u Dubrovnik, što se vidi i iz broja Erasmus dolazaka. U tome nam najbolje pomaže usmena predaja. Naime, kroz Studentski dom je zadnje dvije godine prošlo jako puno stranih studenata koji, kada se vrate svojim kućama, ispričaju svoje dojmove i doživljaje. Oni su jako pozitivni i upravo zbog te usmene predaje stalno dobivamo upite. Ne treba zaboraviti da imamo i Double Degree diplomske studije u suradnji sa Sveučilištem u Palermu. Uglavnom nam dolaze studenti sa Sveučilišta u Palermu na jedan semestar te često traže da ostanu cijelu godinu. Zato nam se samo po sebi nametnula internacionalizacija studijskih programa.
Za koje studije to planirate?
Za Računarstvo, Akvakulturu, Ekonomiju… Imamo i doktorski studij na engleskom jeziku Poslovna ekonomija u digitalnom okruženju u suradnji s Ekonomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Ponosni smo jer je najveći ekonomski fakultet u Hrvatskoj odabrao nas za svoju partnersku ustanovu koja je nositelj tog doktorskog studija. Pripremamo i online doktorski studij gdje bi studenti samo na neka predavanja dolazili na Sveučilište u Dubrovniku. Povremeni dolazak je važan zbog uspostave kontakata, izmjene iskustava i širenja poznanstava između polaznika koji dolaze iz različitih zemalja.
Negdje na početku ste spomenuli 50 projekata koje provodite. Jesu li svi vezani za fondove Europske Unije?
Uglavnom su sve europski projekti i prekogranične suradnje. Svi ovi projekti provode se kroz Ured za projekte i međunarodnu suradnju Sveučilišta u Dubrovniku. Prema zadnjim podacima, imamo projekte iz svih projektnih linija. Primjerice i naš Akvarij se radio upravo iz projekta prekogranične suradnje s ulaganjem od 600 tisuća eura.
Zadovoljni ste koliko povlačite novaca iz europskih fondova?
Jesmo. Sad imamo problem jer smo na gornjoj granici mogućnosti. Imamo ograničen broj ljudi i ne možemo uzeti previše projekata jer ih treba i odraditi. A oni često traju po dvije, tri godine. U skladu s kolektivnim ugovorom nastavnici imaju nastavnu i znanstvenu normu koje bi se trebalo pridržavati.
Tu ste dakle dali svoj maksimum?
Nedavno je na sastanku u Ministarstvu rečeno kako s obzirom na broj zaposlenih imamo najviše projekata po zaposleniku u Hrvatskoj te nas smatraju znanstveno orijentiranim sveučilištem. Na državnoj razini se prati projektna aktivnost. Često čitam komentare u kojima pojedinci pišu o uhljebima na Sveučilištu. Ljubazno bih pozvao sve koji bi se htjeli ‘uhljebiti’ na Sveučilištu u Dubrovniku da mi se jave. Vrlo radu ću ih uhljebiti čim ispune uvjete (doktorat, objavljeni radovi, izbor u zvanje, projekti, itd.).
Kakvo je stanje sa znanstvenim kadrom?
Ispunjavaju li svi svoje obaveze prema znanstvenoj zajednici? Nemamo s tim problema. Imamo jedno ili dvoje ljudi na rubu uvjeta za napredovanje. Međutim, prije mjesec dana je stupio na snagu novi Zakon o visokom obrazovanju koji je rigorozan po tom pitanju. Prije je Kolektivni ugovor štitio ljude na sve moguće načine, a sada izrijekom u zakonu piše da ako nastavnik ne zadovoljava uvjete za svoj reizbor u isto zvanje ili izbor u više zvanje, mora mu se uručiti otkaz. Ako mu se ne uruči otkaz ugovora o radu, propisana je visoka kazna instituciji i odgovornoj osobi.
U Strategiji razvoja Sveučilišta do 2025. godine spominje se i mogućnost da se cijelo Sveučilište preseli na Kampus, a to je povezano i s onom davnom spominjanom drugom fazom uređenja cijelog ovog prostora. Što je s time, je li se od toga skroz odustalo?
Sveučilištu u Dubrovniku na prostoru kampusa pripada samo središnja zgrada te zgrada u kojoj je danas smještena DUNEA. Sve ostalo je vlasništvo Županije. Za nastavak uređenja kampusa, treba jako puno novaca, a prvo bi trebalo dosta uložiti u projektnu dokumentaciju. Pravi put bi bio da pripremimo projektnu dokumentaciju i čekamo mogućnost povlačenja novca iz Europskih fondova. Hoće li takvih omotnica biti, to mi je teško za reći. Za sad takva mogućnost ne postoji. S druge strane, može se postaviti pitanje je li potrebno trošiti novce i ulagati u zgrade koje bi, kako sada stvari stoje s obzirom na broj studenata, bile prazne. Po tom pitanju sam jako racionalan i ne znam bi li u ovom trenutku uopće bilo pametno to raditi. Ne kažem da bi ovaj prostor trebalo namijeniti nečem drugome. Mislim da bi bilo najbolje kad bi cijelo sveučilište bilo na jednom mjestu. Ne treba posebno objašnjavati zašto. Svi gradovi koji imaju sveučilište i koji se smatraju sveučilišnim gradovima posebno su na cijeni svugdje u svijetu jer to znači da imate centar izvrsnosti, centar znanja i mogućnosti. Vratit ću se na pitanje, koje nije jednostavno. U Strategijama se iznosi uvijek ono najbolje što mislite da treba napraviti, ali se one i revidiraju te prilagođavaju aktualnom trenutku jer se događaju neplanirane stvari. Prvo nam se dogodila korona kad su sve priče ‘pale u vodu’ pa smo se prilagođavali i ‘krpali’ rupe. Kad je to prošlo i kad smo počeli malo normalnije živjeti, dogodio se rat u Ukrajini što je dovelo do poskupljenja energenata. Dakle, stalno je nekakva borba kako opstati i biti ekonomski održiv. Tu se dosta ‘zakrpamo’ iz projekata. Tu je i Studentski dom, koji je odmah na početku godine 6 milijuna kuna u minusu. Kad obračunate struju, premalu subvenciju za prehranu koju MZO daje studentima i ostale troškove, Studentski centar mora zaraditi najmanje toliko novaca da bi na kraju godine pozitivno poslovao. Često nas pitaju zašto se u studentskom domu održavaju znanstvene i druge konferencije ili zašto se studentski dom bavi turističkom djelatnošću, a odgovor je jednostavan – ili ćemo čekati da nas Ministarstvo sanira i kukati ili ćemo raditi i nastojati biti konkurentni te zarađivati novce. Sve što zaradimo, ne možemo podijeliti u plaću. Naše plaće dobivamo od Ministarstva, ne dajemo bonuse zaposlenicima osim ako rade prekovremeno i svi se ti novci koji se zarade troše u infrastrukturu i u poboljšanje uvjeta studiranja. Zato je pitanje treba li iskoračiti i ići graditi nešto za što ne znamo hoće li biti ekonomski opravdano.
Takva je sad situacija, ali zašto se proteklih godina nije realizirala ta druga faza kampusa?
Uvijek postoji dobra volja da se to podigne na neku višu razinu. Tu bi se mogla napraviti jedna stvar koja bi, čini mi se, bila dobra, a to je da zgrade u našem vlasništvu izvan kampusa prodamo ili ustupimo Županiji ili Gradu za potrebe školstva te s tim novcima napravimo nove zgrade koje bi bile funkcionalnije i napravljene baš za visoko obrazovanje. Na taj bi se način manje opteretio bilo koji proračun, a moglo bi se ići i na EU financiranje. Za takvo nešto postoji volja i u Županiji i u Gradu. Nikad nismo naišli na nikakve kočnice, dapače župan nam je u jednom trenutku htio prepustiti cijeli prostor, ali bi nas ta imovina obvezivala i trebalo bi je održavati. Zato je sve ostalo kako jest pa ćemo vidjeti hoće li se u budućnosti za takav projekt ukazati potreba. To uvijek stoji kao opcija i nije izbačeno iz Strategije.
I oko Studentskog doma imate zemljišta, hoće li se to oplemenjivati?
Bila je ideja da se na dijelu koji je nakon gradnje ostao zapušten, a danas je tu kuća za testiranje ulja i vina, napravi još jedan objekt. Razmišljalo se i o gradnji sportske dvorane, međutim upitna je njena opravdanost budući da na toj lokaciji nema dovoljno prostora za punu dužinu sportske dvorane. Stoga je pitanje je li tu isplativije raditi sportsku dvoranu ili bi se trebali proširiti kapaciteti Studentskog doma, ne u smještajnom smislu, već nam tamo nedostaje učionica, pogotovo zbog konferencija. Htjeli bismo to upogoniti što bolje možemo iz više razloga, i ekonomskih i promidžbenih, ali nismo još konačno odlučili što ćemo s tim prostorom. Imamo nekoliko mogućnosti. Naravno, uvijek je problem financiranje pa ćemo vidjeti možemo li to financirati iz vlastitih sredstava, što bi bilo najbolje i ne zaduživati se, ili ćemo posegnuti za Europskim fondovima, ili pak kreditnim linijama.
Ima li neki rok unutar kojega planirate to napraviti?
O tome razgovaramo cijelo vrijeme od otvaranja doma. Taj prostor svakako treba dovesti u red. Imamo ideja i stalno je to aktualno, ali čekamo pogodan trenutak. Mislim da u ovom kriznom razdoblju treba biti oprezan i ne zalijetati se s velikim planovima. Najavljuje se recesija, inflacija je velika, povećanje kamatnih stopa… Svašta se tu događa. Ovo bi trebalo biti vrijeme promišljanja.