[RAZGOVOR: NIKOLA BREŠKOVIĆ] Hard jazz fenomen Troubadour ima status ‘modernog kulturnog dobra’

Kako se priča dogodila? Slučajno, zapravo, kad pogledam unatrag… Prije nekoliko dana, 30. kolovoza, bila je godišnjica mom ocu, prošlo je 12 godina od njegove smrti. Možda je baš tad bio onaj prijelomni trenutak kad sam sam sebi rekao: ‘Da, to je to!’. Dakle, da, otvaramo ponovo Troubadour – polako, ali s velikom dozom uzbuđenja u glasu priča Nikola Brešković, koji se nedavno vratio iz Pariza u rodni grad. Nakon svojih francuskih godina, zaokruženih uspješnim albumom ‘A Troubadour in Paris’, također posvećenom pokojnom Marku, vrijeme je, kaže, za novi početak. Zapravo, ‘novi-stari’. A što se tiče legendarnog hard jazz kafića, možemo se poslužiti i onom starom izrekom: ‘Daj dijete materi’. Jer ime Breškovića duboko je vezano za Troubadour, još od 1978. kada je kao prvo takvo jazz mjesto na obali otvoren. I nakon ‘lutanja i traženja’, pa i pomalo tužnih situacija, ponovo je u onim njemu poznatim rukama. ‘Samo da opstane’, dodaje Nikola.
– Stavio sam na Facebook: ‘Otvaramo uskoro!’ Kad će otvaranje točno biti, ne znam, ali recimo da brojimo u danima, a ne mjesecima – dodaje kroz osmijeh.

Bilo bi šteta da je povijest izgubljena
– Ostavili smo veliki trag u prostoru, sa glazbom, sa svime… Mislim da Troubadour čini jednu povijest Grada, svakako onu lijepu i bilo bi šteta da je ta povijest izgubljena – naglasit će Nikola koji doista taj kafić zna ‘u dušu’. Pa, ni ne gleda ga kao kafić!

– Ma bio ti je Troubadour naš tinel. Imali smo veliki klavir u dnevnom boravku a kako smo se zabavljali, tako smo tu atmosferu prenijeli i dole u lokal. Uvijek su kod nas dolazili ljudi, uvijek je bila puna kuća, svirke, odlična atmosfera… Stari je volio Stradun, volio je ljude, turizam, glazbu… I osjećao je taj šarm Grada. Možda je bio svjestan gdje živi i zbog toga sretan. Mislim da ljudi u Dubrovniku nisu svjesni gdje žive, a ta ‘svjesnost’ je dovoljna za uživati u životu. Ako voliš mjesto gdje živiš, tako i zračiš. Još ako pritom radiš ono što voliš, a to se dogodilo mom ocu, stvari su posložene. Mislim da se ta energija itekako osjetila u Troubadouru, a nadam se da ćemo tako i nastaviti – ističe dalje naš priznati glazbenik, dodavši da je u njegovom slučaju ‘ključ bio ljubav prema rodnom gradu’.

– I Dubrovnik i Pariz jedinstveni su gradovi, unikatni. Ipak, Dubrovnik je poseban, bajkovit, fascinantne povijesti spajanja istoka i zapada svijeta, kako nekad, tako i danas. Pariz volim, ali… – ne dovršava rečenicu. Vraćamo se brzinski na otvaranje, datum nema, ali novosti svakako ima. Ni ne izgovaram pitanje.

Nećemo ‘otkrivati toplu vodu’
– Znam što svakoga zanima – da, nastavljamo u svom hard jazz duhu. To je bilo neupitno i bezkompromisno. Spremni su i bendovi za otvaranje, a veselim se novim angažmanima posebno glazbenika iz grada. Zapravo sve je gotovo, još malo nabavke, papirologije, kako već to ide – smije se – ići ćemo jednostavno, a što se tiče ponude svakako nećemo ‘otkrivati toplu vodu’. Bit će to onaj isti stari Troubadour, ipak uz jednu novost – otkrit će nam novi detalj Nikola Brešković.

– Planiramo poboljšati gastro ponudu, u smislu zdrave hrane, healthy snacks, recimo. Bit će vrlo zanimljivo, baš se veselim reakcijama ljudi kad otvorimo. No ono što bih zaista volio naglasiti jest kako ćemo itekako biti cijenom više prilagođeni domaćima. Cijene su bile previsoke, a u tom smislu novog početka htio bih se prilagoditi i vremenu i našima – naglasit će dalje. Svakako veseli čuti kako se u vemenu kada se dubrovačka kultna mjesta zatvaraju, jedan ponovo otvara, i to baš jazz fenomen kojemu su hitali ljudi iz cijele Hrvatske a bio je poznat u cijelom svijetu.

Vratili smo se nekoliko godina unatrag, mada, kaže Nikola, najradije bi to ostavio izasebe. Srećom, ta priča je zatvoreno poglavlje.

– U razgovoru za DuList bio sam rekao nešto što mislim da je najbolje ustvari ponoviti – i to je to. Naš problem s Trubadurom proizlazio je iz činjenice da je poznato mjesto privuklo veliku pohlepu beskrupuloznih ljudi. Možda je najbolje tu stati i držati se budućnosti. Troubadour je tu desetljećima, i mislim da je bio važan faktor prvo već spomenute povijesti, potom i ponude Grada – pojašnjava Nikola.

Ne planiramo ‘grabiti’ a singerice, naravno, vraćamo!
-Kafić je to koji je imao srdačnost, prije svega. Svaki prolaznik koji je došao kod nas se nije osjećao sam. To je bit turizma, da se negdje gdje si došao osjećaš kao doma. A domaći? Oni su svakako bili – naši! – nastavlja dalje. I izgledom će Troubadour biti kao nekad, mali topli unutrašnji prostor s kuhinjicom, a vanka se kaže, neće širiti, već zadržati stare ‘gabarite’.

– Ne planiramo ‘grabiti’. Želim samo da Troubadour ponovo vrati mjesto kulturnog dobra što zapravo u nekom modernom smislu i jest. A da, vraćamo i singerice! Volio bih recimo kada bismo postavili neku ploču ispred kafića s objašnjenjem ili kratkim opisom povijesti ovih četrdeset godina rada, na engleskom jeziku, kako bi i posjetitelji dijelom osjetili povijest ovog mjesta. Cijeli svijet je bio u Troubadouru! – zaključuje naš sugovornik, Nikola Brešković. Poželjeli smo mu skoro i sretno otvaranje te još desetljeća rada u istom ‘ritmu’.

OBJAVLJENO U TISKANOM IZDANJU TJEDNIKA DULIST 7. RUJNA 2022.