[RAZGOVOR] Likovna umjetnica Iva Laterza: ‘Ne trčim za brzim uspjehom’

Dubrovkinja Iva Laterza likovna je umjetnica s privremenom adresom u Londonu gdje privodi kraju magiste­rij pri čuvenom sveučilištu Goldsmiths. Kako nam objašnjava, riječ je o prestiž­noj visokoobrazovnoj ustanovi koju ima prilike pohađati tek osam posto talentiranih prijavljenih sretnika. Ipak, tvrdi nam, uspjehom se ne zanosi. Što­više, kao svoju najveću ambiciju ističe osobni i umjetnički rast. Zašto je, una­toč činjenici da je većinu svog obrazo­vanja provela upravo u inozemstvu, odlučna vratiti se u Grad, što je ‘spiri­tus movens’ njenog stvaralaštva te gdje je uskoro možemo vidjeti, ispričala je za naše čitatelje.
Nedavno ste se sa svojim kolegama predstavili na izložbi u london­skoj Propositions Studios Gallery u South Bank-u. O čemu je riječ?
Zapravo, neobično je što je na Gold­smiths-u u jednoj generaciji toliko sli­kara. Kultura programa je da se radi u više medija, školujete se zapravo da biste postali umjetnik koji može raditi na više polja, ali na razini. Nas 10 stu­denata tijekom prvog lockdowna preko Zoom-a započelo je dijalog jer nam je atelijer bio zatvoren i nismo imali uživo predavanja, na svu sreću samo taj jedan semestar. Razgovarali smo o povijesti umjetnosti, književnosti, filozofiji i svemu što je relevantno pa smo se, među ostalim, dogovorili da ćemo raditi zajedničke izložbe koje će se održavati i nakon što diplomiramo. Koncept ove izložbe je vezan uz format. Zove se ‘Veličina je bitna’. S obzirom na to da imamo različite umjetničke prakse, odlučili smo radove limitirati na format od 60×40 centimetara, iako je to format u kojem malo tko od umjetnika radi. To smo napravili kako bismo vidjeli što možemo ostvariti pod određenim parametrima i ispitati može li umjetnost u tim uvjetima pre­živjeti. Koncept je paralela sa situaci­jom u kojom se nalazimo danas. Većina stanovništva je zbog pandemije ogra­ničena i živi kroz ekran svog laptopa, iPAD-a ili mobitela. Propositions Stu­dios Gallery je inače poznata po izlož­bama koje prikazuju virtualne realno­sti te okupiraju prostor čime on postaje ‘immersive space’. Najčešće se bavi tematikom ekoloških problema i glo­balnog zatopljenja te kako se to odra­žava na društvo. Ovog puta svatko se predstavio s jednim radom. Moj je foto­grafija isprintana na aluminiju. Ona je primjer umjetničke intervencije u arhi­tekturi, odnosno kako ulični umjetnik koji je zidove u raspadu obilježio gra­fitima pa tako i moja slika u toj foto­grafiji ima funkciju promjene i simboli­zira neku novu budućnost. Fotografija je snimljena u Kuparima. Kako me lockdown zatekao u Župi dubrovačkoj obilazila sam tamošnje hotele. Zanima me ta modernistička arhitektura koja je nastala u razdoblju socijalizma i pod kojim okolnostima se taj moćan sim­bol civilizacije raspada i ruši. Detalje ciklusa i teze ne bih za sad otkrivala jer sam u procesu stvaranja radova za završnu izložbu u srpnju, a koja je izni­mno važan i posjećen događaj te pisa­nja disertacije s kojom ću diplomirati u rujnu.
Prethodno ste se obrazovali upravo na polju arhitekture. Kako je uopće došlo do zaokreta prema likovnosti?
Inače sam sveučilišna prvostupnica arhitekture koju sam završila na Uni­versity of Nebraska – Lincoln. Među­tim, preseljenjem u New York počela sam se baviti umjetnošću. Razmišljala sam kojim putem dalje. Na School of Visual Arts krenula sam s pohađanjem kolegija Independent study/Advanced painting. Tamo sam ostvarila izložbu i upravo me to iskustvo ponukalo da produbim svoju umjetničku praksu. Želja mi je još tada bila upisati magi­sterij, no zbog bolesti majke morala sam se vratiti u Dubrovnik. U Gradu sam ostala pet godina. Od 2013. do 2016. imala sam svojevrsno krizno raz­doblje kad nisam stvarala i tek kad su mi slike, a koje su bile na skladištu u New Yorku i čije sam preseljenje cijelo vrijeme odgađala, konačno stigle, jed­nostavno sam opet počela. Uzeti kist u ruke nakon toliko vremena je za mene bilo katarzično. Dvije godine pripre­mala sam 15 slika za Goldsmiths na kojeg sam se aplicirala poslije smrti majke. Zapravo to što sam proživlja­vala u tim trenutcima mi je pomoglo izvući maksimum iz situacije u kojoj se nalazimo danas, dakle ovu pandemiju nisam ni osjetila zbog obveza.

Kako biste u nekoliko rečenica opisali svoje stvaralaštvo? Što Vas nadahnjuje?
U mojoj umjetničkoj praksi osim este­tike i formalnih aspekata kao što su boja, forma, svjetlo, zanimaju me slo­jevi narativa koji mogu biti osobni, društveni, povijesni i politički. Formal­nim aspektima se za sad više bavim u slikarstvu, dok se ovim drugim bavim u fotografiji. Najčešće polazište za novi ciklus je urbani krajolik i arhitektura, i to ona koja više nema svoju funkconalnost zbog raznih okolnosti, stoga umjetnici u njoj interveniraju . Ljudi i društvo imaju nevjerojatnu moć stva­ranja, ali i uništenja. Volim te procese promatrati, proučavati i razmišljati o njima, na često vrlo logičan i faktua­lan način, ali se u to uvuče i potreba za ekspresijom. U atelijeru tjedno pro­vodim oko 60 sati. Međutim, moj krea­tivni proces ne završava onog trenutka kad i njega izađem. Prije lockdowna primjerice sam često odlazila na kon­certe klasične glazbe. Pamtim nastup Danila Trifonova u Kneževu dvoru, tako da sam na njegove koncerte odla­zila i u Londonu. Studenti inače imaju apsurdno jeftine karte za sve predstave zbog čega mi je žao što nisam vidjela operu, ali bit će prilike. Glazba me ispunjava i utječe na moje stvaralaštvo tako da me stavlja u jedan kontempla­tivni prostor. Nadalje, volim obilaziti izložbe. Na našem fakultetu od nas se očekuje da proučavamo različita polja umjetnosti, ne samo likovnost. Potiču nas da razmišljamo kritički i preispi­tujemo sami sebe pa za svoju završnu izložbu pripremam slike, fotografije i instalaciju. Važno mi je imati moguć­nost pogledati što drugi suvremeni umjetnici rade bez obzira sviđaju li mi se ili ne. Neki od najdražih su mi Sarah Morris, Marilyn Minter, Rudolph Stingl, Frank Stella, Mark Bradford, a ­od hrvatskih Dubravka Lošić, Jagoda Buić i Zlatan Vehabović zbog svog talenta i posvećenosti umjetnosti.
Kakav je život umjetnika vani? Spa­jaju li i oni kraj s krajem poput onih u Hrvatskoj?
U Americi, Engleskoj, Francuskoj i Nje­mačkoj postoje komercijalne galerije i kultura kolekcionarstva je rasprostra­njena, kao i kupovna moć. To nažalost kod nas nije slučaj. Vani ako ste obra­zovani, talentirani i fokusirani, novac je kolaterala.
Ipak, odlučni ste povratku doma. Zašto?
Iz privatnih razloga. Tu živi moj zaruč­nik – tako je sudbina odlučila, on je dovoljno inteligentan da zna da ja neću držati tri kantuna kuće, nego šest na sebi svojstven način (smijeh). U suprot­nom bi vrlo vjerojatno ostala živjeti u Londonu—tu se osjećam kao doma i imam dugogodišnje prijatelje koji su mi zapravo obitelj. Mario mi je podrška u svemu što radim i sam ima umjetničku crtu. Idealan je partner za mene.

Imate li ambiciju izlagati u određe­nom dubrovačkom prostoru?
Jedina istinska ambicija mi je da se razvijam kao umjetnica. Ja sam odra­sla u povijesnoj gradskoj jezgri i za nju sam emocionalno vezana—tako da je to idealan prostor za mene. Trendovi dođu i prođu. Nije jednostavno stvarati kvalitetu i biti relevantan na svjetskoj razini. Već će moji radovi naći svoje mjesto. Ambicija mi je bila upisati baš ovaj magisterij jer se na njega prijav­ljuju talentirani umjetnici iz cijelog svijeta, a prima ih se samo osam posto. To je samo po sebi uspjeh i to još uvi­jek proživljavam, ali gajim holistički pristup u životu u smislu da se želim ostvariti u svim sferama. Ne patim od toga da se realiziram isključivo na polju karijere ili u privatnom životu. Ne želim niti jedan segment zaposta­viti. Ne trčim za brzim uspjehom. Ono što stvaram mora imati svoju vrijed­nost koju će znati prepoznati i buduće generacije. A kad kvalitetno gradiš potrebno je vremena i biti uporan. Za mene je vrlo važno nastaviti voditi dija­log s mojim hrvatskim i inozemnim kolegama. Mislim da je to pogotovo bitno u našoj državi. Često nas se gura po strani. Mi zaslužujemo svoje mje­sto na karti suvremene umjetnosti i vjerujem da to možemo postići. Mlada smo država koja je do prije 25 godina vodila Domovinski rat. Kao djevojka sam često na situaciju gledala negati­vistički, ali naivno je misliti da će se stvari nakon toliko godina provede­nih u socijalizmu i režimu koji je pro­pao, promijeniti preko noći. Moramo naučiti živjeti u simbiozi i s barem minimalnim respektom jedni prema drugima, bilo da smo liberalnih ili konzervativnih stavova. To je za mene demokracija—poštivanje tuđeg stava i imati pravo živjeti prema svom svje­tonazoru bez da zbog toga izgubite posao ili da se morate iseliti iz države. Čovjek mora biti svjestan okoline u kojoj stvara – političkih i ekonomskih okolnosti.
Gdje Vas sljedeće možemo ‘vidjeti’?
Moje slike možete vidjeti na izložbi koja se otvara u Sponzi 11. srpnja povodom Dubrovačkih ljetnih igara. Dubravka Lošić, Jagoda Buić i Selma Hafizović su dio te izložbe što mi je posebno drago. Nažalost, zbog obveza u Londonu neću doći na otvaranje. U Londonu imam završnu izložbu od 15. do 22. srpnja s kojom ću magistri­rati. To je iznimno poznat i posječen događaj i za mene kao umjetnicu je od velike važnosti. U skoroj buduć­nosti ću imati i samostalnu izložbu u Hrvatskoj u suradnji s kustosicom Jele­nom Tamindžijom Donnart. Nadalje, moja kolegica, umjetnica Diana Zrnić koja će sa mnom diplomirati na Gol­dsmiths-u, i ja planiramo jedan pot­puno novi ciklus koji će biti prikazan na zajedničkoj izložbi u Zagrebu. Ona se bavi figuracijom, a ja apstrakcijom, ali ćemo postaviti parametre koji će naš međusobni dijalog činiti dinamič­nim. Veselim se suradnji!

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 9. lipnja 2021