Kultura

[RAZGOVOR] Likovna umjetnica Iva Laterza: ‘Ne trčim za brzim uspjehom’

Dubrovkinja Iva Laterza likovna je umjetnica s privremenom adresom u Londonu gdje privodi kraju magiste­rij pri čuvenom sveučilištu Goldsmiths. Kako nam objašnjava, riječ je o prestiž­noj visokoobrazovnoj ustanovi koju ima prilike pohađati tek osam posto talentiranih prijavljenih sretnika. Ipak, tvrdi nam, uspjehom se ne zanosi. Što­više, kao svoju najveću ambiciju ističe osobni i umjetnički rast. Zašto je, una­toč činjenici da je većinu svog obrazo­vanja provela upravo u inozemstvu, odlučna vratiti se u Grad, što je ‘spiri­tus movens’ njenog stvaralaštva te gdje je uskoro možemo vidjeti, ispričala je za naše čitatelje.
Nedavno ste se sa svojim kolegama predstavili na izložbi u london­skoj Propositions Studios Gallery u South Bank-u. O čemu je riječ?
Zapravo, neobično je što je na Gold­smiths-u u jednoj generaciji toliko sli­kara. Kultura programa je da se radi u više medija, školujete se zapravo da biste postali umjetnik koji može raditi na više polja, ali na razini. Nas 10 stu­denata tijekom prvog lockdowna preko Zoom-a započelo je dijalog jer nam je atelijer bio zatvoren i nismo imali uživo predavanja, na svu sreću samo taj jedan semestar. Razgovarali smo o povijesti umjetnosti, književnosti, filozofiji i svemu što je relevantno pa smo se, među ostalim, dogovorili da ćemo raditi zajedničke izložbe koje će se održavati i nakon što diplomiramo. Koncept ove izložbe je vezan uz format. Zove se ‘Veličina je bitna’. S obzirom na to da imamo različite umjetničke prakse, odlučili smo radove limitirati na format od 60×40 centimetara, iako je to format u kojem malo tko od umjetnika radi. To smo napravili kako bismo vidjeli što možemo ostvariti pod određenim parametrima i ispitati može li umjetnost u tim uvjetima pre­živjeti. Koncept je paralela sa situaci­jom u kojom se nalazimo danas. Većina stanovništva je zbog pandemije ogra­ničena i živi kroz ekran svog laptopa, iPAD-a ili mobitela. Propositions Stu­dios Gallery je inače poznata po izlož­bama koje prikazuju virtualne realno­sti te okupiraju prostor čime on postaje ‘immersive space’. Najčešće se bavi tematikom ekoloških problema i glo­balnog zatopljenja te kako se to odra­žava na društvo. Ovog puta svatko se predstavio s jednim radom. Moj je foto­grafija isprintana na aluminiju. Ona je primjer umjetničke intervencije u arhi­tekturi, odnosno kako ulični umjetnik koji je zidove u raspadu obilježio gra­fitima pa tako i moja slika u toj foto­grafiji ima funkciju promjene i simboli­zira neku novu budućnost. Fotografija je snimljena u Kuparima. Kako me lockdown zatekao u Župi dubrovačkoj obilazila sam tamošnje hotele. Zanima me ta modernistička arhitektura koja je nastala u razdoblju socijalizma i pod kojim okolnostima se taj moćan sim­bol civilizacije raspada i ruši. Detalje ciklusa i teze ne bih za sad otkrivala jer sam u procesu stvaranja radova za završnu izložbu u srpnju, a koja je izni­mno važan i posjećen događaj te pisa­nja disertacije s kojom ću diplomirati u rujnu.
Prethodno ste se obrazovali upravo na polju arhitekture. Kako je uopće došlo do zaokreta prema likovnosti?
Inače sam sveučilišna prvostupnica arhitekture koju sam završila na Uni­versity of Nebraska – Lincoln. Među­tim, preseljenjem u New York počela sam se baviti umjetnošću. Razmišljala sam kojim putem dalje. Na School of Visual Arts krenula sam s pohađanjem kolegija Independent study/Advanced painting. Tamo sam ostvarila izložbu i upravo me to iskustvo ponukalo da produbim svoju umjetničku praksu. Želja mi je još tada bila upisati magi­sterij, no zbog bolesti majke morala sam se vratiti u Dubrovnik. U Gradu sam ostala pet godina. Od 2013. do 2016. imala sam svojevrsno krizno raz­doblje kad nisam stvarala i tek kad su mi slike, a koje su bile na skladištu u New Yorku i čije sam preseljenje cijelo vrijeme odgađala, konačno stigle, jed­nostavno sam opet počela. Uzeti kist u ruke nakon toliko vremena je za mene bilo katarzično. Dvije godine pripre­mala sam 15 slika za Goldsmiths na kojeg sam se aplicirala poslije smrti majke. Zapravo to što sam proživlja­vala u tim trenutcima mi je pomoglo izvući maksimum iz situacije u kojoj se nalazimo danas, dakle ovu pandemiju nisam ni osjetila zbog obveza.
blank
Kako biste u nekoliko rečenica opisali svoje stvaralaštvo? Što Vas nadahnjuje?
U mojoj umjetničkoj praksi osim este­tike i formalnih aspekata kao što su boja, forma, svjetlo, zanimaju me slo­jevi narativa koji mogu biti osobni, društveni, povijesni i politički. Formal­nim aspektima se za sad više bavim u slikarstvu, dok se ovim drugim bavim u fotografiji. Najčešće polazište za novi ciklus je urbani krajolik i arhitektura, i to ona koja više nema svoju funkconalnost zbog raznih okolnosti, stoga umjetnici u njoj interveniraju . Ljudi i društvo imaju nevjerojatnu moć stva­ranja, ali i uništenja. Volim te procese promatrati, proučavati i razmišljati o njima, na često vrlo logičan i faktua­lan način, ali se u to uvuče i potreba za ekspresijom. U atelijeru tjedno pro­vodim oko 60 sati. Međutim, moj krea­tivni proces ne završava onog trenutka kad i njega izađem. Prije lockdowna primjerice sam često odlazila na kon­certe klasične glazbe. Pamtim nastup Danila Trifonova u Kneževu dvoru, tako da sam na njegove koncerte odla­zila i u Londonu. Studenti inače imaju apsurdno jeftine karte za sve predstave zbog čega mi je žao što nisam vidjela operu, ali bit će prilike. Glazba me ispunjava i utječe na moje stvaralaštvo tako da me stavlja u jedan kontempla­tivni prostor. Nadalje, volim obilaziti izložbe. Na našem fakultetu od nas se očekuje da proučavamo različita polja umjetnosti, ne samo likovnost. Potiču nas da razmišljamo kritički i preispi­tujemo sami sebe pa za svoju završnu izložbu pripremam slike, fotografije i instalaciju. Važno mi je imati moguć­nost pogledati što drugi suvremeni umjetnici rade bez obzira sviđaju li mi se ili ne. Neki od najdražih su mi Sarah Morris, Marilyn Minter, Rudolph Stingl, Frank Stella, Mark Bradford, a ­od hrvatskih Dubravka Lošić, Jagoda Buić i Zlatan Vehabović zbog svog talenta i posvećenosti umjetnosti.
Kakav je život umjetnika vani? Spa­jaju li i oni kraj s krajem poput onih u Hrvatskoj?
U Americi, Engleskoj, Francuskoj i Nje­mačkoj postoje komercijalne galerije i kultura kolekcionarstva je rasprostra­njena, kao i kupovna moć. To nažalost kod nas nije slučaj. Vani ako ste obra­zovani, talentirani i fokusirani, novac je kolaterala.
Ipak, odlučni ste povratku doma. Zašto?
Iz privatnih razloga. Tu živi moj zaruč­nik – tako je sudbina odlučila, on je dovoljno inteligentan da zna da ja neću držati tri kantuna kuće, nego šest na sebi svojstven način (smijeh). U suprot­nom bi vrlo vjerojatno ostala živjeti u Londonu—tu se osjećam kao doma i imam dugogodišnje prijatelje koji su mi zapravo obitelj. Mario mi je podrška u svemu što radim i sam ima umjetničku crtu. Idealan je partner za mene.
blank
Imate li ambiciju izlagati u određe­nom dubrovačkom prostoru?
Jedina istinska ambicija mi je da se razvijam kao umjetnica. Ja sam odra­sla u povijesnoj gradskoj jezgri i za nju sam emocionalno vezana—tako da je to idealan prostor za mene. Trendovi dođu i prođu. Nije jednostavno stvarati kvalitetu i biti relevantan na svjetskoj razini. Već će moji radovi naći svoje mjesto. Ambicija mi je bila upisati baš ovaj magisterij jer se na njega prijav­ljuju talentirani umjetnici iz cijelog svijeta, a prima ih se samo osam posto. To je samo po sebi uspjeh i to još uvi­jek proživljavam, ali gajim holistički pristup u životu u smislu da se želim ostvariti u svim sferama. Ne patim od toga da se realiziram isključivo na polju karijere ili u privatnom životu. Ne želim niti jedan segment zaposta­viti. Ne trčim za brzim uspjehom. Ono što stvaram mora imati svoju vrijed­nost koju će znati prepoznati i buduće generacije. A kad kvalitetno gradiš potrebno je vremena i biti uporan. Za mene je vrlo važno nastaviti voditi dija­log s mojim hrvatskim i inozemnim kolegama. Mislim da je to pogotovo bitno u našoj državi. Često nas se gura po strani. Mi zaslužujemo svoje mje­sto na karti suvremene umjetnosti i vjerujem da to možemo postići. Mlada smo država koja je do prije 25 godina vodila Domovinski rat. Kao djevojka sam često na situaciju gledala negati­vistički, ali naivno je misliti da će se stvari nakon toliko godina provede­nih u socijalizmu i režimu koji je pro­pao, promijeniti preko noći. Moramo naučiti živjeti u simbiozi i s barem minimalnim respektom jedni prema drugima, bilo da smo liberalnih ili konzervativnih stavova. To je za mene demokracija—poštivanje tuđeg stava i imati pravo živjeti prema svom svje­tonazoru bez da zbog toga izgubite posao ili da se morate iseliti iz države. Čovjek mora biti svjestan okoline u kojoj stvara – političkih i ekonomskih okolnosti.
Gdje Vas sljedeće možemo ‘vidjeti’?
Moje slike možete vidjeti na izložbi koja se otvara u Sponzi 11. srpnja povodom Dubrovačkih ljetnih igara. Dubravka Lošić, Jagoda Buić i Selma Hafizović su dio te izložbe što mi je posebno drago. Nažalost, zbog obveza u Londonu neću doći na otvaranje. U Londonu imam završnu izložbu od 15. do 22. srpnja s kojom ću magistri­rati. To je iznimno poznat i posječen događaj i za mene kao umjetnicu je od velike važnosti. U skoroj buduć­nosti ću imati i samostalnu izložbu u Hrvatskoj u suradnji s kustosicom Jele­nom Tamindžijom Donnart. Nadalje, moja kolegica, umjetnica Diana Zrnić koja će sa mnom diplomirati na Gol­dsmiths-u, i ja planiramo jedan pot­puno novi ciklus koji će biti prikazan na zajedničkoj izložbi u Zagrebu. Ona se bavi figuracijom, a ja apstrakcijom, ali ćemo postaviti parametre koji će naš međusobni dijalog činiti dinamič­nim. Veselim se suradnji!

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 9. lipnja 2021

Pročitajte još

Književna večer u Lazaretima uz Moniku Herceg i Ivanu Bodrožić

Dulist

POD ISTIM KROVOM Eksperiment Amirove integracije u njemačko društvo

Dulist

FERMATA FESTIVAL NA KORČULI Lorena Milina odlučila je obogatiti kulturni život rodnog otoka

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija