Boris Orešić, iako danas u mirovini, duboko promišlja prometna rješenja u Gradu Dubrovniku. To i ne čudi, budući da se ovaj inženjer prometa gotovo cijeli svoj radni vijek sustavno bavio dubrovačkim prometnim rješenjima. Najprije u Zavodu za prostorno planiranje pa onda u tvrtci Dubrovnik ceste. Za ovaj broj DuLista s gosparom Orešićem razgovarali smo o svim boljkama prometne infrastrukture našeg grada, vratili smo se na prostorne planove donesene sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a prokomentirao je, za početak, što možemo očekivati ovo ljeto s obzirom na novi prometni režim koji bi uskoro trebao biti implementiran oko povijesne jezgre.
—Upoznat sam s prijedlogom odluke o tom režimu. Sve je počelo ranije, još s donošenjem odluke o parkiranju za rezindencijalne stanovnike. I ovo je u stvari nadogradnja. Možeš se parkirati samo ako imaš osiguran parking, a tako će biti i za goste u hotelu ili u privatnom smještaju koji imaju riješeno parkirališno mjesto – ističe za početak.
Što će se dogoditi s prometom u drugim dijelovima grada, hoće li oni biti pod većim opterećenjem?
Prije nekoliko godina rađena je Prometna studija i ona je pokazala kako je propusna moć prometnica veća od prometnog opterećenja. No, ipak dolazi do zastoja, a zašto? Problem je u zadržavanju tog prometa, a on uglavnom stoji na Pilama jer Pile su de facto terminal. Pješaci koji prelaze cestu zadržavaju vozila, tu su također i taksisti koji se uguravaju na parkirališno mjesto, autobusi koji dolaze na stajalište koje je vrlo usko. Kapacitet prostora na Pilama je četiri autobusa, a često se događa da ih je tamo devet.
A što ćemo s pješacima? Je li po vama nužno rješavanje pitanja pothodnika od garaže prema Pilama? Pješački tunel baš ne pozdravljam, pogotovo ako bi bio skromnih dimenzija. Takvo nešto ljudima ne bi bilo nimalo privlačno. Jedno je raditi samo prolaz pod zemljom, a bojim se da nema interesa za raditi rješenje koje bi u sebi nosilo i shopping centar. Postoji i ideja voznog tunela, ali gdje s njim ući i izaći? Ne treba poći daleko za posvjedočiti u bačen novac. To je pothodnik na Ilijinoj glavici. On se radio samo da bi se zadovoljila forma, a u stvarnosti nije riješio problem. K tome, nema još ni uporabnu dozvolu, zar to nije apsurdno?
Dubrovnik je grad koji desetljećima nije dobio novu prometnicu. Ima li prostora za nove prometnice?
Nema! Bez nekog drastičnog rušenja objekata ili potkopavanja pod zemlju trebamo se zadovoljiti s ovim što imamo. Posljednji novi pravac koji je izgrađen bio je onaj od Doma zdravlja prema Splitskom putu i Ilijinoj glavici. To je izgrađeno u vrijeme SNAV-a još negdje 1988. ili 1989. Dakle, krajem osamdesetih je projektiran i izgrađen zadnji ozbiljni pravac, sve ostalo što se u prometu događalo su sitnice s kojima se vjerovalo da će donijeti poboljšanja.
Vratimo li se u sedamdesete po projektu Južni Jadran na Ilijinoj glavici je bio planiran cijeli prometni centar, svojevrsno čvorište, a danas se veliki dio tog prostora poravnava za privatni javni parking?
Tako je. Tamo je trebalo biti javno parkiralište, trebali su biti vatrogasci, malo niže autobusni kolodvor. Sve je bilo planirano na jednom mjestu, na jedno izuzetno dobroj lokaciji. Dobroj u prometnom smislu. Kad pogledate tlocrt grada lako ćete ga razdvojiti u tri cjeline. Jedna cjelina je Gruž, druga Lapad, a treća Ploče s Gradom. Mene to podsjeća na djetelinu s tri lista, a peteljka djeteline je spoj na magistralu. Tu gdje se spajaju listovi bilo je smješteno, odnosno planirano prometno čvorište. Ideja je bila da se tu promet zaustavi, a da se dalje po gradu odvija javnim prijevozom. Tako bi se smanjilo prometno opterećenje posebno izraženo ljeti zbog broja gostiju. Nemojmo zaboraviti da se promet zapravo rješava kroz prostorne planove. E sada, u prostornim planovima sve ovisi o broju sadržaja i kakav sadržaj imate u prostoru, također ovisi i o veličini sadržaja. Što je sadržaj veći on će privlačiti, odnosno emitirati više prometa. Kod nas je došlo do problema jer se povećala gustoća izgrađenosti te prometna potražnja na istu prometnu infrastrukturu. Da bismo smanjili promet, nužno je smanjiti sadržaje. Potrebno je reducirati broj velikih sadržaja koji mogu privući veliku količinu prometa. Eto tu nam nastaje glavni problem za prometnu infrastrukturu. Moramo biti svjesni da nemamo mogućnosti za velike zahvate u prometu, pravci su definirani, i nemamo veliku mogućnost širenja. Ali možemo smanjiti prometnu potražnju, znači smanjiti broj sadržaja.
Značajne promjene najavljene su i u dijelu Gruža koji bi postao pješačka zona, a promet bi se spustio pod more, s tunelom?
Izvorni plan je da Gruška obala bude pješačka zona od Lapad stanice do place u Gružu i to samo za pješake, eventualno javni prijevoz i hitna vozila. I da, planiran je i tunel… Možebitna intervencija je na prostoru od Radeljevića do place gdje bi se planirala paralelna prometnica kao alternativa koja bi onda zadovoljila potrebu da ovo bude pješačka zona. Međutim prolazi kroz povijesne vrtove i narušava taj prostor. U Gradu je sve manje zelenila, Grad postaje sve manje zdrav za život. Ideja je zapravo bila da promet ide preko Hebrangove ulice s koje se spušta na prostor oko OTP banke i bivšeg DTSa. Međutim, to je sada degradirano izgradnjom objekata i bez ozbiljnijeg rušenja teško je takvo nešto napraviti. Mi samo nadograđujemo i proširujemo gradnju, a ne razmišljamo o prometu.
Ipak, rasterećenje bi osjetili izgradnjom Park-and-Ride sustava na Pobrežju?
Vidio sam skicu te zone i to bi bila odlična ideja. Prometnica prema Pobrežju je već napravljena i trebalo bi osigurati javni prijevoz da naši gosti i turisti koji tamo parkiraju svoja vozila mogu jednostavno doći do grada. I njima bi to bilo puno jednostavnije, ostavljaju automobile na sigurnom, ležerni su s vremenom za šetnju i razgledanje. Pobrežje nije za nas građane.
Kada pogledamo unatrag sedam, osam godina najveća promjena u prometnom režimu (ne govorimo više o gradnji cesta jer sasvim je jasno da je tu jedino moguće promijeniti asfalt) dogodila se s takozvanim kružnim tokom oko robne kuće Minčeta…
To je jedno od pogrešnih rješenja. Križanje Lapad stanice je funkcioniralo i nije zahtijevalo neku rekonstrukciju. Pogotovo ne ovakvu. Problem se stvarao na potezu između place i Lapad stanice, gdje je dolazilo do zagušenja i zato su se na tom dijelu stvarale gužve na semaforima. Napravljeno je što je napravljeno! S ovim prometnim rješenjem degradirani su neki pravci, a drugi su pak jako favorizirani. Recimo favoriziran je pravac između Grada prema Lapadu, tu idete slobodno kako hoćete, a s pravcem iz Lapada prema Gružu potpuno druga situacija. Taj je pravac degradiran i morate prolaziti kod Grawea, što je jako nesretno rješenje.
Iz Gruža prema Lapadu je odlično riješeno, jer promet teče bez ikakvih problema. Ako se krećete iz Gruža prema Gradu, tu nastaje problem! Zatvaranje prolaza kod Atlanta, u prometnom smislu je bilo besmisleno. Izgubili smo alternativni pravac, i moramo strahovati ako se nešto dogodi na Putu od Republike. Da se ta cesta iz nekog razloga mora privremeno zatvoriti, ne bismo imali alternativu za prolaz. Uz to i samo križanje je nesretno riješeno. Volim reći da mi se jako sviđa hortikulturno uređenje otoka. Stvarno mi se sviđa to, a drugo mi se nimalo ne sviđa.
Pročešljali smo na jedan način taj dio oko Grada, pa poslovni centar grada, a sada se prebacimo na jedan turistički i rekli ste da nema problema u funkcioniranju Lapad-Grad, međutim kada zagužva na kružnom toku na pošti Lapad cijeli promet stane zato što je zagušenje s Babinog Kuka i Grad staje.
Zbog ovog rješenja na Lapad stanici promet na Putu Iva Vojnovića nije ni približno jednoliko raspoređen na smjerove. Znači po Iva Vojnovića promet od Lapada prema Gradu je puno veći nego u obratnom smjeru. To iskustveno znam jer tu dva put dnevno prolazim. Problem je kad idem od Lapada prema Gradu, a kada se vraćam promet uredno funkcionira. Takva nejednakost nastaje zbog lošeg rješenja na križanju na Lapad stanici i zbog činjenice da se ne koristi ulica dr. Ante Starčevića. Ona je prometnica s dvije trake i jako je slabo opterećena. I naravno, tom povećanju prometa pridonijela je prilično pretjerana izgradnja na tom djelu grada.
I onda se tu razmišlja o nasilnom injektiranju jednog nogometnog stadiona?
Da, a sve se davno odlučilo! Još prije trideset godina je definirano da tu stadionu nije mjesto. Sad se forsira nešto što je potpuno loše. U Zavodu za prostorno planiranje radio sam s gospođom Brankom Martinović Vuković na provedbenom planu sportskog centra u Gospinom polju. Prema tadašnjem državnom pravilniku, u kojem je sve bilo definirano, u gradu veličine Dubrovnika mogao bi se graditi nogometni stadion za šest tisuća gledatelja. Međutim, nogometaši su tražili dvanaest tisuća. Tada sam dobio zadatak simulirati što bi značilo primjerice imati stadion tolikog kapaciteta. Dokazao sam da bi grad bio blokiran. Dogodio bi se kolaps. Prijedlog moje gornje granice bio je osam tisuća gledatelja, međutim, to nije zaživjelo. Danas je i takvo nešto neizvedivo jer je na mjestu gdje je trebalo biti nogometno igralište niknula gradnja. Zakasnilo se, i jedino što nam je prema mom mišljenju preostalo jest stadion gurati izvan Grada, na Srđ, koji je i onako prema prostornim planovima sportska zona.
Mi smo sada pred velikim izmjenama i dopunama GUP-a i UPU-a. Nadate li se da će se u tim planskim dokumentima naći nekih konkretnih rješenja i da će struka voditi glavnu riječ?
Ne, ne struka nema tu veze. Onaj koji daje projektni zadatak je društvena zajednica, struka daje tehnička rješenja. Struka se može postaviti ako nešto ne valja. Struka ne donosi odluke, ona samo crta. Politika donosi odluke i politika kaže struci ‘daj mi to napravi’. Političari od struke traže provedbu njihovog rješenja, i k tome još dobivaju i potvrdu struke da je to njihovo rješenje odlično. Jer kad struka to potpiše, to je to i tada političari postaju veliki stručnjaci. Ako, pak, struka kaže da to nije dobro rješenje, onda nisu političari krivi i sve se okrene na to da struka ništa ne valja. Međutim, ponavljam, nije do struke nego je do politike. Politika diktira što hoće, struka samo zna nacrtati, izračunati, predložiti rješenja.
U posljednje vrijeme često su nam izlike nedostatak financijskih sredstava…
Ne postoji zapravo volja! Ispričat ću Vam priču oko SNAV-a, tadašnjeg kongresa turističkih radnika koji se održao u Dubrovniku. Tada je križanje kod Doma zdravlja bilo problematično, a križanje na Ilijinoj Glavici nije postojalo. Ulaz prema Gradu s istoka bio je prema hotelu Belvederu. Ljudi koji su tada vodili prostorno uređenje i komunalne poslove te predsjednik općine, uhvatili su se u koštac s problemom i rješavali ga. Imali su volje. Ni tada Grad nije imao novaca, ali postojala je vizija. Pronašli su sredstva i napravili križanje koje je i danas na snazi. To nam nedostaje. Uzmi jedan projekt, vidi što možeš, analiziraj problem, potraži sredstva, možda ih nađeš, a ako ih ne nađeš, reduciraj.
Oko mosta preko Rijeke dubrovačke je bilo prijepora, a danas ne možemo zamisliti da ga nema?
Znate kako kažu: Ako ne želiš da se nešto riješi, osnuj komisiju. Tada se puno raspravljalo o tome hoće li se uopće graditi, ali i hoće li biti dvotračni ili četverotračni most. Investitori, a to su bile Hrvatske ceste su rekle ma dajte odite k vragu. Započeli smo gradnju dvotračnog mosta i završili je. Da su pokleknuli i uvukli se u rasprave hoće li biti na četiri traka, ovog mosta ne bi bilo.
Objavljeno u tiskanom izdanju 26. travnja 2023.