PUTOPIS TIHOMIRA MATIĆA Jordan – riznica povijesti između pustinje i Mrtvog mora

Ako online upitate kadaje najbo­lje posjetiti Jordan, dobit ćete odgovor – u proljeće ili jesen, kada su tempera­ture najblaže. Tako smo i odlučili isko­ristiti priliku i pošli vidjeti brojne lje­pote koje krije ta bliskoistočna zemlja. A umjesto ugodnih proljetnih tem­peratura, možda malo viših nego u Hrvatskoj, doživjeli smo kišu, maglu, pustinjsku oluju i temperature priklad­nije za hladne zimske dane!

Piše, Foto: Tihomir Matić

Pa ipak, dojmovi koje je Jordan ostavio na nas ostali su i više nego pozitivni. Jer ta zemlja obiluje povijesnim i prirodnim ljepotama zbog kojih se zaista vrijedi zaputiti u nju. Jordan, odnosno punim imenom Hašemitsko kraljevstvo Jordan, nalazi se u jugozapadnoj Aziji, a granicu dijeli sa Sirijom, Irakom, Saudijskom Arabijom, Izraelom i Palestinom. Službeni jezik je arapski, ali gotovo cijela popu­lacija od 11 milijuna stanovnika govori još barem engleski jezik, što i ne čudi jer im je turizam jedna od glavnih eko­nomskih grana. I, usprkos burnom susjedstvu, zaista je sigurna zemlja koja turiste dočekuje raširenih ruku. Moram istaknuti kako Jordan defi­nitivno nije jeftina destinacija. Služ­bena valuta im je Jordanski dinar, koji je vezan uz američki dolar i to po tečaju 1,44 USD za 1 JD, ili otprilike 1,30 Eura. Za ulazak u državu trebate vizu, ali nju je moguće izvaditi na licu mjesta i košta 40 JD, dakle oko 50 Eura. Među­tim, ako prije dolaska kupite online Jordan Pass i ostajete minimalno tri noći, vizu ne plaćate. Taj Jordan Pass zapravo je najbolji prijatelj svima koji žele istražiti ljepote Jordana jer je u njega uključeno preko 40 najbo­ljih znamenitosti, uključujući i Petru, Wadi Rum te Jerash. Cijena je 70 JD, ali s obzirom na to da je ulaznica samo za Petru 50 JD, itekako se isplati.

900 kilometara u 5 dana
Prvi korak je odlučiti što sve želite vidjeti i iskusiti, a mi smo se odlučili probati obići većinu najpoznatijih znamenitosti. Kako osim turističkih tura, autobusi u Jordanu ne voze po fiksnom voznom redu, već onda kada u njemu bude dovoljno putnika, a iako postoji željeznica, ona ima samo jednu rutu i vozi jednom dnevno, naj­bolja opcija za stići obići sve što smo htjeli vidjeti bila je iznajmljivanje automobila. Ukupno smo u 5 dana prešli nešto više od 900 kilometara, i to najvećim dijelom brzim cestama. Jedino na što smo se trebali posebno naviknuti je da su na cestama s ograni­čenjima od 90 do 110 km/h svako malo postavljeni uspornici, tj. ‘ležeći poli­cajci’. I pravi, živi policajci, itekako su prisutni na cestama i često ćete naići na njihove kontrolne točke, a povre­meno će vas i zaustaviti, ali naša isku­stva s njima bila su iznimno pozitivna. Pitaju odakle ste, date im međuna­rodnu vozačku dozvolu i putovnicu te odgovorite Hrvatska, a najčešće natrag čujete – Luka Modrić! Tako ime našeg nogometnog kapetana služi kao univerzalni znak dobrohotnosti nas Hrvata i eto, nekoliko sekundi kasnije samo vam vrate dokumente i zažele sretan put.

Naš put po Jordanu započeo je slije­tanjem u glavni grad, Amman. Nakon što smo preuzeli unaprijed naručeni automobil, krenuli smo polako prema najpoznatijoj jordanskoj destinaciji – povijesnom gradu Petra. Usput smo svratili i do Keraka, gradića koji je dobio ime po istoimenoj križarskoj utvrdi iz 12. stoljeća, jednoj od najve­ćih ikad sagrađenih na tim prostorima. Ostaci utvrde danas su turistička zna­menitost, a dok nismo stigli pravo ni zakoračiti unutra već nas je zaskočio jedan stariji beduin, želeći nas pro­vesti po tvrđavi. Uz malu naknadu, naravno. I to je pravilo Jordana, svug­dje vas čekaju lokalni stanovnici i nude vam svoje usluge ili proizvode. A osim u Ammanu i u restoranima, nigdje nećete naći istaknute cijene koje se zapravo prilagođavaju kup­cima. Jedne vrijede za domaće, druge, značajno veće za turiste. I cjenkanje je zapravo jedini način da dobijete barem pristojne cijene.

Petra – dragulj uklesan u kamenu
Putem do Keraka vrijeme nas je poslu­žilo, dapače sunce bi tek povremeno zaklonio neki oblačak koji bi ‘isplju­nuo’ nekoliko kapi kiše, tako da sam nadobudno pomislio da prognosti­čari ni u Jordanu nemaju pojma, ali što smo se više približavali Petri oblaci su bili sve tamniji i na kraju su na nas istresli sve što su skupljali valjda mjesecima. Srećom, do jutra je kiša počela posustajati i naše istraživanje tog povijesnog i turističkog dragulja moglo je početi. Od Centra za posjeti­telje, kao početne točke, do same Petre ima otprilike pola sata šetnje, ali sve se to zaboravi kada ugledate u usjeku ispred sebe slavnu Riznicu. Naravno, kao najpoznatija znamenitost, Riznica je prepuna turista koji se žele slikati pa ćete se načekati ako želite dobru fotografiju te slavne građevine. Ili možete, kao i mi, podleći iskušenju i platiti lokalnim beduinima da vas otprate na liticu iznad samog ulaza u Petru s koje se horda turista ispod vas uopće ne vidi, a na fotografijama ispada kao da ste tamo samo vi.

Za vidjeti cijelu Petru potrebni su sati, a to beduini dobro znaju pa vam svako malo nude konje ili deve za jahanje. Ili bilo što drugo što bi vam moglo zatrebati – od marama do krema, začina ili okrijepe. Ali ako imate imalo kondicije, ljepote Petre i njenih u kamenu uklesanih građevina najbolje je istražiti pješice i izbliza se diviti umijeću drevnih Nabatejaca koji su ih vlastitim rukama izgradili. I to tako dobro da su izdržale sve nedaće i potrese i preživjele do danas kada tisuće turista svaki dan dolaze gledati to čudo u pustinji.

Wadi Rum – pustinja crvenog pijeska
Nakon dana provedenog tamo, naša iduća destinacija bila je jedna druga pustinja – Wadi Rum, zaštićeno pod­ručje čiji je krajolik toliko poseban da su se tamo snimali i Ratovi zvijezda, Marsovac, nova Dina, ali i onaj stari klasik – Lawrence od Arabije. Crveni pijesak i granitne stijene čine ovaj pri­rodni dragulj nezaobilaznom stanicom u Jordanu.

Stoga smo smještaj rezer­virali u beduinskom kampu u samoj pustinji, a ujutro proveli nekoliko sati istražujući njene tajne uz pomoć lokalnog vodiča – od skrivenih poruka iz vremena Nabatejaca i kasnije arap­skih trgovaca koje su pokazivale naj­sigurniju rutu za karavane, pravljenja sapuna od pustinjskih biljaka, prirod­nih cisterni koje mjesecima ne presu­šuju i zapravo su omogućile život na ovom području do prekrasnih vidiko­vaca i lokacija snimanja holivudskih hitova. Wadi Rum je zapravo jedina točka u kojoj su meteorolozi bili pot­puno u krivu, jer tamo nije pala ni jedna kap kiše, ali smo zapeli usred – pustinjske oluje. Ipak, s lokalnim vodi­čem i tu nedaću lako smo savladali i nakon ispunjenog dana krenuli prema idućoj destinaciji – Mrtvom moru.

Mrtvo more
Rutu kojom smo obilazili Jordan ispla­nirali smo tako da od Ammana kre­nemo prema jugu jednom cestom, a vratimo se uz rijeku Jordan drugim putem i na taj način zapravo obiđemo gotovo cijelu zemlju – od sjevera do krajnjeg juga i natrag. Stoga je na ovu dionicu zapravo pošlo i najviše vre­mena pa smo u hotel na obali Mrtvog mora došli nakon četiri sata vožnje uz povremenu kišu. Kao i u Petri, kiša nas je gotovo onemogućila da pro­bamo čari plutanja u Mrtvom moru, ali sreća nam se ipak odlučila osmjehnuti pa je nakon kišnog jutra sunce ipak izašlo.

Inače, ako se želite okupati u ovom slanom fenomenu morat ćete ili rezervirati smještaj u nekom od hotela ili platiti dnevnu ulaznicu za plažu jer ovdje nema javnih plaža. Ali ne oče­kujte prekrasan pogled iz holivudskih filmova. Okoliš jest uređen, no već par metara nakon plaže počinje neuređena divljina. I to ne mislim u ikakvom pozi­tivnom smislu. Ipak, plutanje u toj vodi stvarno je poseban osjećaj kojeg vrijedi probati barem jednom u životu.

Jerash – Pompeji Bliskog istoka
Naša iduća destinacija bio je Amman, iz kojeg smo i krenuli u istraživanje Jor­dana. Tamo smo stigli nakon kratkih zaustavljanja na mjestu Isusova kršte­nja i planini Nebo s koje je prema pre­daji Mojsije ugledao Obećanu zemlju. Sam grad potpuno je drukčiji od ostatka Jordana s kojim smo se do tada susreli. Riječ je o pravom velikom gradu koji nudi pregršt sadržaja – od povijesnih znamenitosti do onih modernih. I za obići ga najlakše je koristiti Uber. Mi se u Ammanu nismo previše zadržavali jer je naša posljednja destinacija bila nešto sjevernije – grad Jerash. Riječ je o gradu kojeg su u rimsko doba zvali Antiohijom na zlatnoj rijeci, a danas ga zovu gradom tisuću stupova i Pompe­jima Bliskog istoka.

I zaista, već na prvi pogled na ovo arheološko nalazište kao da ste se teleportirali u doba drevnog Rima. Na ulazu prolazite kroz monu­mentalna Hadrijanova vrata, iza kojih vas čeka hipodrom, a nakon kraće šet­nje dolazite do srca ovog grada čiji su osnivači zapravo bili stari Grci – ovalne plaže omeđene stotinom stupova, s koje vas ulice u svim smjerovima vode prema ostatcima antičkih građevina, hramova i crkava. Ovaj povijesni grad zapravo dijeli sudbinu nešto poznatije južne sestre – Petre, jer je, kao i ona, napušten nakon što ga je razorio veliki potres, da bi ga nakon nekoliko stoljeća ponovno otkrili. A danas zajedno pri­vlače milijune turista, koji dolaze sa svih strana svijeta diviti se njihovim ljepotama koje su otrgnute zaboravu i danas svima dostupne.

I za kraj – hrana! Jordan nije samo destinacija za razgledavanje povije­snih i prirodnih ljepota, već i uživanje u bogatoj gastronomskoj ponudi. Iako zapravo ima dosta sličnu prehranu kao i susjedne zemlje, a koja se dosta bazira na povrću, njihova kuhinja zaslužuje da se proba. Ono što je nas oduše­vilo je njihovo nacionalno jelo – Man­saf, napravljeno od kuhane janjetine u umaku od fermentiranog jogurta, a koje se tradicionalno jede rukama, zatim Zarb, beduinski roštilj koji se sprema satima u jami punjenoj uglje­nom, a tu su i brojne druge delicije koje svojim okusima savršeno nadopunjuju kulturno i prirodno bogatstvo Jordana.