Kultura

“Ovaj grad odličan je za inspiraciju”

Ivan Cikatić dubrovački je pjesnik koji, skriven pod pseudonimom Galaktički vapaj, objavljuje svoju poeziju. Autor je nekoliko projekata, a još ih nekoliko "drži u rezervi".

S Ivanom Cikatićem razgovarali smo o njegovim projektima, a također nam je  iznio svoja mišljenja o kulturnoj poziciji Dubrovnika danas.
 
Za početak recite nam nešto o novom projektu posvećenom Milanu Milišiću?
– Bilo je razgovora o tome kako bi htjeli napravit festival poezije u Gradu, na nacionalnoj razini za početak, a kasnije, svjetski festival poezije, zašto ne? Nazvali bi ga po pjesniku Milanu Milišiću. Nagrada za najbolje pjesničko ostvarenje nagradilo bi se u tri kategorije, zlatnim, srebrenim i brončanim bumerangom. A bumerang znamo što je značio Milanu i ovom Gradu. Svakako zanimljiva naprava. Naravno, za kupit' žvake treba izdvojit neki novčani iznos, a kamoli za festival poezije pa recimo da su financijska sredstva jedina problematična stavka. Sve ostalo imamo.

Kad bi se taj projekt realizirao?
– To je tek sve u povojima. Uvijek mislimo kako imamo, a u stvari, nemamo vremena, vrijeme leti i već si na kraju životnog puta star, onemoćao, a pun planova. Ovaj grad uhvati te u neku klopku. Sve bi nešto radio, a u stvari ovdje nekako kao da sve stoji. Pa i ono što bi htio, nekako brzo splasne…A tu su i svim kreativcima opće poznate reakcije, nema povratne informacije, a i ako je ima, onda nekad bolje da je i nema.

Kakvo je stanje kulturne scene u Gradu?
– Ovaj grad je odličan za inspiraciju. Toliko je loša scena, da imaš inspiracije na svakom koraku. Fali nam protok. Nažalost geografski smo odsječeni i to se odražava i na kulturnu scenu unutar Grada. Kod nas je kultura nekoliko imena koji se katatonično izmjenjuju i jedni drugima dolaze u goste. 

U biti, može se reći kako je Dubrovnik kulturalno najsličniji muzeju?
– Otprilike, muzeju u kojem kustosi ne rade svoj posao. Uzimaju ono što im se donira od države, a u stvari jedva čekaju kraj radnog vremena i pitaju se zašto u životu nisu izabrali neki drugi posao jer ovaj preziru.
 
Nikad se nisam predstavljao kao umjetnik

Kada ste se počeli predstavljati kao umjetnik, otkad pišete?
– Pa nisam se nikad predstavljao kao umjetnik i ne znam što bi to zapravo bilo. Počeo sam 1997. godine, a prvu pjesmu sam napisao neočekivano, kao da me netko pogodio strjelicom. Nisam dotad pisao, nisam imao potrebu. Odjednom, sjedao sam na prozoru i bila je večer i navirale su mi riječi. Samo sam ih malo uljepšao. Prvih pet, šest godina bile su mi smiješne riječi, pokušaji…moraš proći taj „smiješan“ put. Recimo da je 2002. godina bila ta kad sam nekako zrelije počeo pisati.

Koliko ste djela dosada objavili?
– Imam dvije digitalne knjige, a napisao sam oko petstotinjak pjesama,  naravno one koje po mom sudu držim vrijednim objavljivanja, i sve su na mom blogu. Puno je toga i zauvijek izbrisano. Nikako da se sprijateljim sa tiskani oblikom, osim u Literatu, i ovom prilikom se zahvaljujem uredništvu. Ajde dobro, objavili su me dvaput i u tiskanom zborniku portala Webstilus „Srodne duše“.  Inače, uopće se ne trudim naći sponzore za knjigu jer mislim kako će to sve jednom doći na svoje.

Rječišta kao oblik književnih večeri

Poezija i večeri poezije, nešto što fali Gradu, također je bio jedan od Vaših projekata. Uzmimo za primjer Rječišta. U kojoj je fazi taj projekt?
– Teško je pričati u Gradu sa svakim. Pričati o poeziji, književnosti, znači imati jako malo sugovornika. Ili pričati o glazbi. To je velikom broju ljudi dosadno, nepotrebno ili se nema vremena za to. Meni su te stvari sastavni dio života, a ovo sve ostalo mi je u drugom ili trećem planu.
Rječišta odnosno Rječište se trebalo dogoditi, netko kaže, barem dvadeset puta kako bi ljudi bili opušteniji. Mislim kako ne bi bilo dovoljno ni dvjesto puta ako to nije nešto redovito. Prestao sam se baviti njima upravo zbog pauze koja se dogodila. Ja sam htio da budu svaki tjedan, ali u tome nisam naišao na istomišljenike. Dakako nisam imao vlastiti prostor pa je eto sve to zamrlo. Ali još negdje tinja. Ako bi se to opet pokrenulo, zahtjevao bih potpunu slobodu u izboru termina i načina na koji ćemo raditi. Budući da je to moja ideja od početka, volio bih da ne vuče svak' na svoju stranu. Primam sugestije, ali eto, ne želim termine svako mjesec ili dva dana i slične stvari.

Smatrate li da su ljudi u Dubrovniku izgubili volju za Rječištem? Smatrate li kako su ona ipak bila pomalo u trendu, zbog dubrovačkog sindroma gdje svatko ide na sva događanja jer jednostavno nemamo puno izbora?
– Javilo mi se toliko ljudi sa željom da se ponovo pokrene Rječište, što meni nije problem. Ima tema, ima ljudi, ima ideja. Ali kad će se događati? – mora biti svaki tjedan. Čak i dva tjedna je previše razmaka. Ima ljudi koji će kvalitetno razgovarati i neće se sramiti. I ne bih se ograničavao na poeziju, i književnost, idemo na sve vrste umjetnosti. I naravno udružiti mlade i stare snage Grada, te iskoristiti tih sat, dva tjedno da se maknemo od bankovnih transakcija i bankomata. No, izgleda da je jedina poezija koju razumijemo ona sa potvrde bankomata.

Osim pokretanja Rječišta, imate li još svojih projekata?
– Postoji „Pleme“, fanzin kojeg sam samostalno pokrenuo i sam financirao do ovog zadnjeg šestog broja kojeg je financiralo Društvo dubrovačkih pisaca. Hvala im još jednom na tome. Pripremam i jednu izložbu u galeriji Flora, koja će biti u ovom mjesecu, a radi se o vizualnoj poeziji s 17 pjesama koje su zapravo u obliku slika na zidovima. Dođite, bit će zanimljivo.

Što je za Vas umjetnost?
– Što je umjetnost? To uopće ne želim komentirati. Zadnju pjesmu koju sam napisao zove se „na filozofskom“. Postoji određeni krug ljudi koji navodno kuže što je to umjetnost i koji to valjda jedini mogu  raditi, određeni su fakultetom, određeni su unutar grupe. Oni su valjda bogomdani i to se prenosi s koljena na koljeno. Prepun ih je eter i državni proračun. Ako se baviš slikarstvom, ne znači da si umjetnik. Ili ako napišeš nekoliko knjiga u najbolju si ruku pisac, ali ne umjetnik. Ne ide to tako. Kao što to kaže Godard, „Kultura je pravilo, umjetnost je iznimka.“ i to jako rijetka.

Na koji način se može Grad trajno aktivirati, zašto nas ubija kapitalizam i na koji način doživljava Stradun pročitajte u novom broju tjednika duList koji se od srijede nalazi u prodaji.

Pročitajte još

Predstavljanje knjige ‘Libreta iz ostavštine Luke Dropca u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik’

Dulist

OVOG ČETVRTKA U TEATRU ‘Prvih 50 godina – Tonko Jović u Gradu i o Gradu’

Dulist

PREDSTAVA ZA NAJMLAĐE Upoznajte čuvare mašte koji istražuju površinu Sna!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija