Program za petak, treći dan Copenhella sastavljen je kao po željama starijih prosijedih metalaca koji su već počeli osjećati lagane tegobe u koljenima. Dvostruko mlađi i barem toliko puta tvrdokorniji fanovi zasigurno su stigli u Reffen već oko podne kako bi poslušali i pružili podršku mladim bendovima poput Angre, Haliphrona, Defacing God, Strychnos, Angelus Apatrida ili pak finskim party-metalcima Korpiklaani. No, oni stariji su svoje popodnevne sate provodili na središnjoj kopenhagenškoj šetnici Strogetu, gdje su uz pokoju kriglu piva promatrali beskrajnu rijeku šetača i turista, i mnogobrojne domaće i sjevernoirske navijače koji su vršili dubinske pripreme za predstojeću reprezentativnu utakmicu. A ako ste prvi put u Danskoj, petak je bila odlična prilika za izlet u obližnji švedski Malmö preko poznatog osam-kilometarskog Öresund mosta, najdužeg takve vrste u Europi.
Populariziran u seriji ‘Most’, doista je velik doživljaj pratiti stope detektivke Sage Noren koja je most skoro svakodnevno prelazila svojim Porscheom 911 SC pune četiri sezone. Kako god odlučili provesti svoje poslijepodne, apsolutno se vrijedilo pojaviti na festivalu prije devet navečer, kad su na glavnu pozornicu Helviti stupile maskirane nu-metal legende Slipknot. Iako se ne smatram pretjerano vjernim fanom grupe nije bilo potrebno puno da me se pokrene, vjerna publika je od prvih taktova uvodne ‘The Blister Exists’ zračila enormnim količinama energije da je jednostavno bilo nemoguće ostati hladnokrvan. Puna dva sata skoro su proletjela u nemilosrdnom rafalu svevremenskih hitova poput ‘Psychosocial’, ‘The Heretic Anthem’, ‘Eyeless’ i ‘Wait and Bleed’, da bi nakon ‘Purity’ izašli na bis sa čak četiri svoje najpopularnije stvari: ‘People = Shit’, ‘Surfacing’, ‘Duality’ i ‘Spit it Out’. Ovaj nastup bio je i rijetka prilika za vidjeti jedinog originalnog člana benda Shawna ‘Klauna’ Crahana, koji je bio prisiljen propustiti veliki dio europske turneje zbog obiteljskih zdravstvenih problema.
Posljednji festivalski dan bio je donekle i najiščekivaniji, u tolikoj mjeri da se među publiku odlučila spustiti čak i dosadna, ali uporna skandinavska ljetna kiša. No, kao i njezini ljudski sugrađani, vrlo pristojna, uviđavna i nenametljiva, odlučila je početi padati negdje oko tri popodne i stati minutu prije šest, točno za početak nastupa švedske mega-atrakcije, grupe Ghost. Papa Emeritus IV i njegovih sedam glazbenih demona u punoj anti-biološko-kemijsko-nuklearnoj opremi odlično su iskoristili svojih sat vremena scenskog nastupa i sa dvanaest stvari predstavili presjek svoje višestruko nagrađivane petnaestogodišnje karijere uz klasike poput ‘Cirice’, ‘Year Zero’ i ‘Mummy Dust’, no većina stvari je ipak bila u svrhu promoviranja njihovog posljednjeg albuma ‘Impera’.
Set je naravno okončan mega-hitom ‘Square Hammer’, a odlaskom grupe sa pozornice na scenu se vraća kiša, koja je odlučila padati točno pola sata dok na pozornicu Hades nisu izišli mlade kanadske metalcore nade Spiritbox. Iako za sobom imaju samo jedan studijski album ‘Eternal Blue’ iz 2021., privukli su zavidnu publiku u kojoj je bio značajan postotak ženske populacije privučen karizmom pjevačice Courtney LaPlante. Ako ste kojim nesretnim slučajem mimoišli ovu grupu, krajnje je vrijeme da se upoznate sa stvarima poput ‘Hurt You’, ‘Yellowjacket’, ‘Holy Roller’ i ‘Halcyon’ koje su podjednako odjekivale iz razglasa i iz glasnica mnogobrojne publike.
U osam i pol, uz odjavne taktove pjesme ‘Eternal Blue’ ponovno se vraća kiša, ovaj put i ona ponesena žestinom Spiritboxa poprilično gnjevno natapa beton i travnjak, kao da je htjela ispustiti što više sadržaja u sat vremena dok na pozornicu nisu trebali izići Guns N’ Roses. Točno u sekundu, u devet i trideset, kiša prestaje i nije više pala niti kap za vrijeme cijelog trosatnog nastupa Axla, Slasha i ekipe. Uz mali zastoj za sušenje pozornice i izbjegavanje strujnih udara ili nezgodnog pada, Gunsi izlaze na binu uz ‘It’s So Easy’ i kao vrhunski uštimani stroj praše hit za hitom.
Teško je pronaći bend koji ima tako visok postotak hit pjesama u svojoj karijeri (malo pokvaren pomalo zaboravljenim albumom ‘Chinese Democracy’) i ako bih bio prisiljen pronaći primjedbu, bila bi to izostavljanje moje apsolutno omiljene stvari ‘My Michelle’. No, tu su zato bile skoro sve ostale, samo nabrajanje stvari odsviranih u dvije stotine minuta scenskog nastupa bi zauzelo većinu ove kolumne, ali sama činjenica da je odjavni tercet ‘Nighttrain’, ‘Patience’ i ‘Paradise City’ samo mali emotivni dio cijele večeri dovoljno je za opisati apsolutni spektakl kojem sam imao čast nazočiti.
Bilo je skoro uru po ponoći kad je bend napustio Copenhell, praćen zadovoljnom publikom uz lagano odbrojavanje do sljedećeg izdanja koje odmah sad preporučam, na slijepo, bez ijednog najavljenog benda. Sam doživljaj boravka u Copenhagenu trebala bi biti primarna motivacija.
Foto Ghost – Loma Vista Records