Kada su Kim Gordon, Thurston Moore, Lee Ranaldo i Steve Shelley, uz pomoć pridruženog člana Marka Ibolda, 12. kolovoza 2011. godine stupili na binu Williamsburg Waterfronta u Brooklynu nisu znali da će to biti njihov ‘posljednji’ nastup, iako su bračni par GordonMoore sigurno slutili da će dinamika bendovskog aranžmana morati p(l)atiti Thurstonovu nevjeru.
No, bez obzira na to, Sonic Youth su te ljetne večeri zvučali moćno i uvjerljivo kao uvijek, a slušajući ovaj iznimno vitalni nastup s odmakom od 12 godina teško je nazrijeti skori kraj. Set lista pjesama kojom su se predstavili grabila je duboko u njihovu diskografiju, a njen kurator, bubnjar Steve Shelley, naglasak je stavio na 26 godina star drugi album grupe ‘Bad Moon Rising’.
Iako Shelley na njemu nije svirao (u Sonic Youth je kao četvrti i posljednji bubnjar stigao netom nakon njegovog izlaska) te su mu pjesme drage jer su prve koje je svirao s bendom. Koncert su otvorili s ‘Brave Men Run (In My Family)’ i prvi put je odsvirali uživo nakon 1985. godine. Specifikum benda je bio da su pri nastupima uživo bili slijepo posvećeni trenutku i aktualnom albumu pa bi osim nekolicine neizbježnih ‘hitova’ naglasak bio na novom materijalu tako da bi malo prostora preostajalo za tzv. deep cuts.
No, upravo objavljeni ‘Live in Brooklyn 2011’ obiluje upravo iznenađenjima, pjesmama koje redom imaju neobične i različite gitarske štimove, pa ‘Ghost Bitch’ nisu uživo izvodili od 1986., a ‘I Love Her All the Time’ od 1995. godine. Jedan od fanovskih favorita, ‘Kotton Krown’ (album ‘Sister’‘, 1987.) povratnik je u set listu nakon osam godina. Gordon i Moore u duetu pjevaju ‘Ljubav je došla ostati, ostat će zauvijek i svaki dan’, što se uz naknadnu pamet čini znakovito bolnim.
Svoj razvod najavili su samo dva mjeseca kasnije da bi njihovu objavu pratio izdavač Matador najavivši kako su planovi grupe neizvjesni. Kako onda tako i danas, Sonic Youth još nisu službeno udarili štambilj na svoj razlaz. Kada su zakoračili na pozornicu Williamsburg Waterfronta u Brooklynu bili su koncertno neaktivni čitave 2011. i to je vjerojatno razlog eksplozivnosti izvedbe.
Koncerti pred publikom grada u kojem su 1981. i osnovani bili su tradicionalni, a ovaj put kao support pozvali su superfana Kurta Vilea i Wild Flag, grupu koju su osnovale članice legendarnih Sleater-Kinney. Nastup Sonic Youtha započeo je tik prije nego što će zalazeće sunce prekriti East River i urbani krajolik New Yorka tako da su dio seta odsvirali okupani kasnoljetnim suncem što će gitarist Lee Ranaldo opisati kao magično iskustvo.
Nisam namjeravao (opet) pisati o Sonic Youth jer sam to već napravio kada je Steve Shelley u koroni pokrenuo objavu niza koncertnih snimki na Bandcamp stranici grupe, a prethodno je i Ivan epski ‘Daydream Nation’ (1988.), opravdano, okrunio najboljim albumom svih vremena. No, ‘Live in Brooklyn’ me beskompromisnom i žestokom izvedbom izuo iz cipela, kako se ono nekad zna reći.
Da su kojim slučajem u set uvrstili ‘Teenage Riot’ i ‘Schizophrenia’, statistički njihove najizvođenije pjesme, da su se osvrnuli na major label prvijenac ‘Goo’ i na iznimno snažan paket novomilenijskih albuma (‘Murray Street’ iz 2002. ili ‘Sonic Nurse’ iz 2004.), oproštajni koncert Sonic Youtha mogao bi biti njihov, zasad, ultimativni album uživo.
Ovako, ma koliko uzbudljiv i karakterističan, ipak će najviše privlačiti već okušane poznavatelje njihovog rada i fanove kojih, kako je i Ivan točno uočio, ni u Dubrovniku nije nedostajalo. Najveći dio pjesama, njih pet, otpada na spomenuti ‘Bad Moon Rising’ (1985.), a među njima je posebno povampirena izvedba zastrašujuće ‘Death Valley ‘68’, dok samo tri dolaze s finalnog ‘The Eternal’, prvog i posljednjeg albuma za indie label Matador, a kojeg je bend izdao nakon što su poslije 18 godina napustili Geffen.
Neobična je iznimka da grupa svoj aktualni album podređuje starim pjesmama jer Sonic Youth nikada nisu bili tzv. heritage bend. Najveći ‘hit’ u ovoj kolekciji je ‘Sugar Kane’, jedna od nekoliko uspješnica s albuma ‘Dirty’ (1992.), kojeg je bend objavio u jeku dominacije grungea, a čiji spot (tada uredno u rotaciji MTVja) donosi snimke s modne revije grunge odjeće modnog dizajnera Marca Jacobsa.
Ističe se i neobično kratka Chuck Berrysusreće-Chrome (industrial bend iz San Francisca osnovan 1976.) pjesma ‘Starfield Road’, posljednji put odsvirana 1999. godine, ali najveće iznenađenje je iznimno empatična i jednostavno punkerska ‘Psychic Hearts’ (1995.) s istoimenog prvog solo albuma Thurstona Moorea, koju nikad ranije nisu svirali kao bend. Uz izbor materijala i furioznost svirke, posebno je zabavna i Thurstonova ‘natripana’ komunikacija s publikom pri kraju koncerta.
Nastup pred ‘domaćom’ publikom nije službeno zadnji put da su Sonic Youth svirali zajedno. Nakon objave o razlazu bračnog para osnivača grupe, u studenom 2011. ispunili su dogovorenu obvezu mini turneje na teritoriju Južne Amerike, ali ti nastupi su bili narušeni potpunim zahlađenjem odnosa između njih pa iako profesionalno odrađeni bend prema njima ne gaji lijepe uspomene.
Zato ih ‘Live in Brooklyn’ bilježi u najboljem svjetlu. Možda nije najsretniji izbor za novopridošlice u kamp najvažnijeg američkog (indie) rock benda u posljednjih 40 godina, ali nikad se ne zna.
Foto: universal-music.de, sonicyouth.bandcamp.com