Kroz prizmu zakona

Huliganstvu osuda, a pošteno suđenje zaslužuje svatko!

mup policija157

O tragediji koja se dogodila uslijed sukoba navijača grčkog AEK-a i Bad Blue Boysa pišu svi svjetski mediji. Neovisno o rezultatima istrage činjenica da su naši ‘navijači’ (namjerno stavljam pod navodne znakove jer huligani nisu navijači, već samo huligani) osramotili sebe i svoju zemlju nepobitna je. Međutim isto je tako činjenica da je svaka zemlja u Europi, da ne idemo dalje u svijet, suočena s problemom huliganstva povezanog sa sportom, ponajviše nogometom, a divljaluk i sport jedno s drugim veze ne bi trebali imati. Pa to je razumljivo i djetetu od 5 godina. Onom kojeg roditelji normalno odgajaju učeći ga pristojnom navijanju za omiljenu momčad, fair playu, čestitanju protivniku nakon izgubljene utakmice, da ne nabrajam…

Zavedena djeca?!
Moram priznati da me zaprepašćuju pojedinci koji izjavljuju da im je žao tih mladih ljudi, neki pišu čak i djece, ‘koji su zavedeni i ne znaju zašto i za koga sudjeluju u takvim incidentima’. Meni nije! Meni je žao majki i očeva koji oplakuju svoju djecu. Pa bila ona ubijena kao što je nesretni mladić u Grčkoj o kojem čitamo ili moždano mrtva kako je okvalificirano stanje 15-godišnjaka u Frankfurtu kojeg je, nakon utakmice između njemačkog i francuskog kluba neki dan isprebijao 16-godišnjak. Nije bezrazložno kazneno zakonodavstvo i to na međunarodnoj razini 14 godina postavilo kao granicu kaznene odgovornosti. Pretpostavka je, utemeljena na analizama ponajprije psihološke struke, da je prosječna osoba u toj dobi sposobna za zdravorazumsku procjenu situacije i upravljanje svojim postupcima, odnosno samokontrolu, a to dvoje su temeljni preduvjeti da bi netko mogao biti za nešto ‘kriv’. Jasno da je netko od 14, 15, 16 godina, pa i više, dijete iz perspektive nas odraslih. I logično da je za očekivati da bude povodljivo, da mu je želja za pripadanjem grupi dominantna jer kroz to pripadanje procjenjuje svoju vrijednost itd. Ali ako si dovoljno zreo da znaš kupiti avionsku kartu, preletjeti u drugu državu, čekirati se u hotel ili apartman, raspolagati novcem, rukovati bankovnim karticama… Onda pobogu znaš i čemu služe noževi. Znaš što se događa ako palicom umjesto loptu udariš nečiju glavu. I ako si normalno ljudsko čeljade kojeg krasi zrno razuma i boba empatije – nema toga tko bi te trebao moći ‘zavesti’ i navesti da u ime nekog kluba nosiš de facto oružje na sportske susrete, a negoli upotrijebiš. Huligan si i loš si i točka! Dosta više relativizacije i podvođenja svega toga pod neki nogometni kvazi-folklor kojeg, inače, zapravo toleriramo, a kad se dogodi tragedija onda ‘jadna zavedena dječica’. Ma ne bi oni da ih neki tamo mangupi iz sjene nisu nagovorili. Šuplje priče.

Pravo na pošteno suđenje
E, ali dok jedni žale tu jadnu zavedenu dječicu, drugi idu u posve drugu krajnost u smislu – ma što ćemo mi štititi te huligane?! Eto ih tamo Grcima nek ih utamniče svih. Što nas briga u kakvim će ih uvjetima držati, divljaci su pa su zaslužili! A sjetimo se samo opisa uvjeta u grčkim zatvorima pokojnog kapetana Krista Laptala koji je mjesece proveo u hororu da bi na koncu drugostupanjskom presudom bio oslobođen. I sjetimo se nelogičnosti tog sudskog postupka. Država Hrvatska treba upregnuti sve raspoložive kanale i mehanizme da se ovim mladićima omogući pošteno suđenje. Ne zato jer su ‘zavedena dječica’, nego jer je pravo na pošteno suđenje temeljno ljudsko pravo svakog čovjeka. Najčešće je kršeno ljudsko pravo kod nas, na što najvjerodostojnije upućuje doista golemi broj presuda koje je Europski sud za ljudska prava donio protiv Republike Hrvatske upravo zbog njegovog uskraćivanja. U Grčkoj je situacija još puno gora. Posljedice kršenja prava na pošteno suđenje nerijetko znaju biti zaista strahotne. Nevini bivaju osuđeni upravo zbog kršenja ovoga prava. Pošteno suđenje ne samo da jamči zaštitu ostalih temeljnih ljudskih prava pojedinca, već i obiteljima, kao i svekolikoj javnosti osigurava istinu. Mi ne smijemo dozvoliti da svi ti mladići postanu žrtva nekakve kolektivne odmazde, već se trebamo postarati da se kroz pošteno suđenje svakom od njih zaista utvrdi tko i za što ima snositi pravnu odgovornost, a tko se možda samo našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Čelična lady
Izgredi na nogometnim stadionima i oko njih problem su s kojim se jedina zapravo uspjela obračunati britanska ‘čelična lady’, Margaret Thacher. Ona je, prisjetimo se, nakon tragedije na stadionu u Heyselu u Bruxellesu 1985. u kojoj je, uslijed navijačkih obračuna prije odigravanja finala Lige prvaka između Liverpoola i Juventusa, smrtno stradalo 39 ljudi, pokrenula donošenje po mnogima drakonskih zakona. Njen su primjer, doduše donekle samo, slijedile još neke europske zemlje. Hrvatska po pitanju pravne regulative navijačkih nereda poprilično kasni. Zakon o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima donesen je tek 2003. godine i to u sklopu procesa usklađivanja s europskim zakonodavstvom, konkretno Europskom konvencijom o nasilju i nedoličnom ponašanju gledatelja na sportskim priredbama, posebno na nogometnim utakmicama. Do tada nije postojao nikakav poseban propis, već su se na navijačke nerede primjenjivale odredbe raštrkane po brojnim drugim zakonima, poput Zakona o javnom okupljanju, Kaznenog zakona (doduše primjenjivog i danas, ali kumulativno).

Utakmice visokog rizika
Korak naprijed u pogledu prevencije navijačkih nereda svakako je Protokol o sigurnosti na utakmicama visokog rizika donesen prije malo više od godinu dana. Njime se najprije definira koje bi to utakmice predstavljale utakmice visokog rizika. Potom se uređuje suradnja u postupanju Hrvatskog nogometnog saveza, nogometnih klubova i policije prilikom takvih utakmica i to ne samo unutar samog stadiona već i oko njega. Ovaj pravilnik propisuje posebne mjere koje treba poduzeti vezano za dolazak navijača na stadion, boravak na njemu, te povratak s njega, a sve u cilju ‘otklanjanja opasnosti, preveniranja okolnosti koje mogu poticajno djelovati na stvaranje nereda te sprječavanja protupravnih ponašanja’. Sada zaista možemo reći da imamo solidno zakonodavstvo i prateće provedbene propise, međutim svi smo u praksi nerijetko svjedoci visoke razine tolerancije na krajnje nesportsko navijanje i ponašanje. Ruku na srce i sami smo tolerantni. Dok se ne dogodi zlo. A zlo u vidu gubitka ljudskih života, invaliditeta ili čak ‘samo’ ozlijede i/ili psihičke trauma treba spriječiti. Zato svi skupa snosimo odgovornost da neprimjereno ponašanje navijača, bili oni ‘naši’ ili ‘njihovi’, nazovemo pravim imenom – huliganstvo, ne nalazimo mu opravdanja i oštro ga osudimo na svim razinama. I kad mu svjedočimo, kao savjesni građani ga prijavimo. Naravno da represija nikad nije jedino rješenje nijednog problema, pa tako ni ovoga. Ali to već izlazi izvan domene pravne struke i nešto je čime bi se ozbiljnije trebali pozabaviti pedagozi, psiholozi, sociolozi…
Foto: Ilustracija

Iz tiskanog izdanja

Pročitajte još

SABLASNI ZAHTJEV Zatvor za molitelje pred bolnicama i ‘klečavce’

Ivana Mijić Vulinović

Ugovor o najmu stana – sklapanje, otkaz i raskid

Ivana Mijić Vulinović

PODSTANARSTVO Koje je troškove dužan ‘pokrivati’ najmodavac, a koje najmoprimac?!

Ivana Mijić Vulinović