Slušni aparat

Najpoznatiji kalifornijski harmonikaš

Glazbenici su čest izvor holivudske inspiracije, pa tako u redovitim interva­lima dobivamo odlične ozbiljne biogra­fije poznatih glazbenika (‘Ray’, ‘Walk the Line’), nerijetko i biografske filmove fik­tivnih glazbenika (‘A Star is Born’, ‘That Thing You Do’), a ponekad i komične ‘dokumentarce’ o izmišljenim likovima (‘This is Spinal Tap’, ‘Walk Hard’).

Od pro­teklog vikenda na popis možemo dodati još jedan pod-žanr: fiktivna biografija stvarnog glazbenika. Film je ‘Weird: The Al Yankovic Story’ i iznimno je duhovit izlet u čarobne osamdesete kako bismo saznali sve o liku i djelu poznatog američkog pjevača i har­monikaša ‘Weird Ala’ Yankovica (ako to već nije bilo evidentno iz naslova filma).

Čitatelji odrasli krajem prošlog stoljeća zasigurno znaju o kome je riječ, dok bilo tko čija godina rođenja počinje s dvojkom vje­rojatno sada prvi put čuje za to ime.

U sva­kom slučaju, film se itekako isplati pogle­dati. Nećete saznati puno o Alovom životu, ali ćete se dobro nasmijati i saznati zašto je postao i ostao vrlo uspješan i popularan izvođač koji je u karijeri prodao više od petnaest milijuna albuma, osvojio čak pet Grammyja (uz dodatnih 11 nominacija) te uknjižio šest platinastih i četiri zlatne ploče. A sve na jednostavnom konceptu – duho­vite parodije popularnih pjesama.

Uspješnu karijeru može zahvaliti vodi­telju popularnog kalifornijskog radio pro­grama, Doktoru Dementu, koji je u svojoj emisiji pustio kućnu snimku tada šesna­estogodišnjeg Ala. Dr. Demento je premi­jerno pustio i prvu stvarnu parodiju ‘My Bologna’ (originalno ‘My Sharona’ grupe The Knack), a malo kasnije i ‘Another One Rides the Bus’ – parodiju grupe Queen. Pje­sme su uvijek bile praćene Alovim virtu­oznim sviranjem harmonike. Druga polo­vica slagalice uspjeha bila je streloviti rast popularnosti MTV-a, koji mu je dao dodatni poligon za komediju gdje je svaka parodija dobila i svoj šaljivi video-spot. Prvi uspjeh na MTV-u bila je pjesma ‘Ricky’ (po pjesmi ‘Mickey’ Tonyja Basila), a slijedile su ‘I Love Rocky Road’ i ‘Stop Draggin’ My Car Aro­und’ koje su zajedno uz nekoliko original­nih pjesama tvorile prvi studijski album jednostavno nazvan ‘Weird Al Yankovic’. Sljedeći album ‘In 3-D’ daje mu puno veću vidljivost obradom pjesme ‘Beat It’ Michela Jacksona – ‘Eat It’.
Do danas je Weird Al izdao ukupno četr­naest studijskih albuma i preko stotinu pedeset pjesama (uz otprilike podjednak broj obrada i originalnih stvari). Osam­desete su bile zlatno doba parodija, te je nizao uspjehe iz godine u godinu svojim obradama Madonne (‘Like a Surgeon’), Kinksa (‘Yoda’), Cindy Lauper (‘Girls Just Want to Have Lunch’), Jamesa Browna (‘Living With a Hernia’), ponovno Micha­ela Jacksona (‘Fat’), Los Lobos (‘Lasagna’), R.E.M. (‘Spam’) i mnogih drugih. Godine 1989. snima i svoj prvi igrani film ‘UHF’ koji je unatoč visoko-kvalitetnom komičnom sadržaju doživio financijski neuspjeh.
Nakon kratke pauze u karijeri, Al osvaja jackpot obradom tada mega-popularne Nirvane s pjesmom ‘Smells Like Nirvana’.

Album ‘Off the Deep End’ na čijoj naslov­nici parodira poznatu fotografiju bebe u bazenu s albuma ‘Nevermind’ dobiva pla­tinasti certifikat i do tada najvišu poziciju (sedamnaesto mjesto) bilo kojeg njegovog albuma na Billboardovoj top-listi. Kasniji albumi također postižu znatan komerci­jalni uspjeh, a teme parodija također prate glazbene trendove pa rock gubi na važ­nosti, a pop i hip-hop postaju glavni žan­rovi. ‘Amish Paradise’ odlična je parodija nedavno preminulog Coolia, ‘It’s All About the Pentiums’ je obrada Puff Daddyja, a najveći uspjeh u ovom stoljeću zabilježio je 2006. albumom ‘Straight Outta Lynwood’ i pjesmom ‘White & Nerdy’ – parodijom pje­sme ‘Ridin’’ rappera Chamillionairea.
Svoj posljednji album ‘Mandatory Fun’ izdao je još davne 2014. s parodijama na Lorde (‘Foil’) i Pharrella (‘Tacky’), a gubi­tak interesa za obrade opravdava preveli­kom fragmentacijom glazbene industrije gdje je jako teško procijeniti koja pjesma je stvarno popularna, a i velika većina popu­larnih pjesama već u originalu zvuče kao jeftine parodije nekih starijih izvornika. Jedina nova pjesma koju je u posljednje vri­jeme snimio je ‘Now You Know’ koja svira na odjavnoj špici filma i u kojoj nimalo sup­tilno sugerira da se kvalificira za Oscara za najbolju pjesmu u filmu.Zahvaljujući američkom Ustavu koji kroz slobodu govora brani i pravo na izrugi­vanje/parodiju bez obveze plaćanja autor­skih prava za original nesmetano je mogao obrađivati koju je god pjesmu želio, no ipak je principijelno svakog izvođača unaprijed pitao za dopuštenje. Kurt Cobain je tako izjavio da je upit Weird Ala za parodiju bio jasan signal da je Nirvana postala uspje­šan band. Jedini glazbenik koji nikada nije dao pristanak je bio Prince, no ne spe­cifično zbog parodije već zato što je opće­nito zabranjivao bilo kakvu obradu svojih pjesama.
Bez obzira jeste li dugogodišnji oboža­vatelj ili prvi put čujete za Weird Ala, film se apsolutno isplati pogledati. Daniel Radcliffe odličan u naslovnoj ulozi, Evan Rachel Wood je bolja Madonna od same Madonne, a neprestana procesija pozna­tih osoba koje glume druge poznate osobe rezultira dodatnom dozom apsurda i humora. A ako se odlučite na YouTubeu pogledati barem jedan njegov video-spot, pripremite se za višesatno upadanje u duboku zečju rupu komedije.

Foto: www.weirdal.com, Roku

Pročitajte još

Mapa s Interneta kao dar Bogu

Petar Ipšić

Suze na plesnom podiju

Petar Ipšić

Podvala? Poslastica

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija