Jedno od rijetkih obilježja Grada koje je preživjelo sve ove mijene zadnjih godina u ulici Od Puča je i brijačnica obitelji Čikato. I ne tako davno u Gradu je bilo oko trideset brijača, u ova naša vremena ostala su samo njih dva, Hrvoje Čikato i Jako Šabadin. Oba u ulici Od Puča, na tek nekih dvadesetak metara đira.
Hrvoje, naš dragi, ogromni Čiki, kako mu tepamo, naučio je zanat i naslijedio butigu od svog starog, velikog lika Grada, gospara Anđela Čikata, čija je brijačka radnja u ulici Od Puča tijekom prošlog stoljeća bila mjesto okupljanja svih koji su držali do sebe u našem Gradu. Posebno onih koji su svojim škercima život, i sebi i drugima činili ljepšim. Dan je počinjao u njegovoj radnji, s večeri dan je išao kraju.
To je bilo središte susreta i dnevnih tema i dilema znanih likova koji i dalje žive u sjećanjima mnogih, a stari barbijer bio je osoba koja ih je sve okupljala i na svoj način privlačila. Baš sve: tu je svirao Bebo Burin, često s njim i Frano „Kariola“, dolazio i navraćao i novine redovno prodavao Meštar Mato „Novinar“ Balarin, do novih đireva Gradom sjedio Ivo Labaš, naravno i njegov otac Frano, šišala se dva Toma, „Bombaš“ Šeparović i „Bukva“ Vukman. I mnogi drugi. Manje znani likovi prošlog stoljeća našeg Grada. I svi su jako voljeli gospara Anđela Čikata, njega i njegovu radnju, koja kao da im je služila za neko skrovište, bijeg od realnosti i surovosti koju im želi nametnuti svakodnevni život.
Spreman na škerac i kazin
Anđelo je bio drugačiji od njih, on je radio, imao svoj posao i svoju radnju, obitelj i sklad življenja, bio je miran, realan, radišan, ali uvijek spreman na svaki škerac i kazin kojeg su oni činili. Bio je uvijek tu, u radnji, znali su gdje će ga naći svakog trena svojih lutanja. Kao da je bio sklonište za te sjajne likove, koje nakon svih godina, zbog njihove originalnosti, zovemo na naš poseban način, izrazom punim poštovanja i iskrenih sjećanja – dubrovački oriđinali.
Anđelo Čikato nije bio dio njih, ni jedan od njih, ali oni su svi, svaki na svoj način, bili dio njega. Dolazili su mu i on ih je svjesno okupljao oko sebe, branio i štitio u njihovim lutanjima. Zbog tog priča o njima nije ispričana do kraja, ako dio te priče nije i veliki gospar, naš najpoznatiji barbijer u Gradu, Anđelo Čikato.
Pričati o njemu mogu mnogi po Gradu, ali najbolje njegov sin i istinski nasljednik u mnogo čemu, Hrvoje Čikato. Radnja je i danas, osim dvije, tri godine preseljenja zbog potpunog ratnog uništenja, u ulici Od Puča. To je danas mali muzej pun detalja, starih brijaćih aparata i ostalih predmeta vezanih za ovaj posao, raznih slika, ali i sjećanja na starog Anđela, na Grad, kao i na sve likove koji su tu dolazili i još uvijek navraćaju. Tu su i razni tići, s imenima znanih opernih pjevača, kao i svih godina koje je ovdje poveo Anđelo. To je istinska povijest našeg Grada, mjesto pored kojeg se ne može tek proći.
Roman ne bi bio dovoljan
Anđelo Čikato rodio se 1912. godine, kao i generacije njegovih, koji unutar zidina žive dugo godina. Djetinjstvo je proveo u Nalješkovićevoj ulici, ali nakon tog s obitelji prelazi u ulicu Od Sigurate, gdje je proveo veći dio svog života, do smrti. Umro je na Kandeloru, 2. veljače 1996. godine. Između dvije spomenute godine prošao je jedan jako zanimljiv život, roman za tu priču ispričati ne bi bio dovoljan.
Kao da je bio predodređen za barbijera, ide na zanat u dunda, baš tu, u ulicu Od Puča. Hrvoje, uz puno tog, čuva i jednu vizitku iz tog vremena, malu reklamu za brijanje i šišanje, na nekoliko jezika, ali prvi na popisu je češki! Potvrda kako su i tada Česi bili naši najbolji turisti. Dundo je imao i filijalu, brijaću radnju u Mlinima, koja se zvala Holić, prevedeno s češkog – brijač. Puno tog tada u Gradu vezano je za Anđela, bio je i predsjednik prijeratne Republike Porporela! Ali nema mira Anđelo, te ide na more, ploviti brodom „Kraljica Marija“, nešto kao današnji kruzer, naravno – kao barbijer.
Tu mu je kapetan bio našijenac Škerlj. Plovio je koju godinu, a onda, trideset i neke godine, ode u Njemačku, u Berlin, naravno – kao barbijer. Proveo je nekoliko godina gore, bilo mu jako dobro, ali počeo rat i vrati se doma, u Grad, a kad je rat došao do nas, on opet na put, do Đakova. I gore je bio naravno – barbijer. I zaljubio se, u Austrijanku – Šteficu Offenbeher. Prežive rat, ožene se i dobiju dvoje djece, svima znanog sina Hrvoja i kćer Gordanu.
Ali Anđelo ni tu nema mira, tražeći bolji život ode do Pule, gdje dobije stan. I tamo je bio barbijer, u privatnika, velikog prijatelja svih godina iza Roka Andrea, a ponekad i u tadašnjoj mornarici JNA. Mnoge mladiće iz Grada koji su gore služili vojsku šišao je i uređivao Anđelo, pričali su mu oni kako je u Gradu, „stajali mu na muku“. Ni tad, kao ni prije nije imao mira, on bi nase, u Grad. I konačno se s obitelji vrati doma, 1960. godine.