Kad se te šezdesete godine vratio doma, Anđelo Čikato prvo je radio kod prijatelja Grbavca, u brijačkoj radnji na Poljani Paska Miličevića, kod Onorfijeve fontane. Nakon nekoliko godina, kad mu je gazda Grbavac pošo' u mirovinu, Anđelo preuzmu radnju od njega. Tu je zanat naučio i sin mu Hrvoje, koji se spominje kako je u Gradu bilo tih godina tridesetak barbijera…
– Samo unutar zidina, uz one na Pilama i Pločama! Čekalo se na red za obričit se il' šišat se! Neki od gospara su imali i mjesečni abonamenat, plaćanje uz popust. Oni bi išli preko reda. I svak' je imo posla, pa bi neki, kad bi pošli malo vanka il' na marendu, ostavili bi otvorenu butigu, tad se nitko nije plašio lopova, tek bi preko vrata stavili tablu s natpisom „Ja ne čekam!“ I nitko se ne bi bunio.
Znalo se točno gdje tko sjedi, kome pripada koja od fotelja za šišanje. I nikad se nitko ni na koga nije ljutio, već bi ritual šišanja i brijanja prošao u škercu i šali. Čeljad je dolazila nama ne samo šišat se, već i zabavit se, čut novitate i kundurarije iz Grada.
BARBIJER NA VIJAĐU
U tu butigu kod Fontane početkom sedamdesetih godina dolazi Matica Hrvatska, te Anđelo i sin mu Hrvoje, u dogovoru s tadašnjom općinskom vlasti prelaze u ovu radnju, u kojoj su i danas, u ulici Od Puča. Hrvoje, onako ugodno zavaljen u jednu od fotelja svoje brijačnice, okružen muzejskim primjercima alata i opreme tog zanata, te uz ugodan pjev svojih kanarinaca, spominje se kako ni tih godina otac mu Anđelo nije mirovao.
S vremena na vrijeme „zaplovio“ bi na nekim od brodova Jadrolinije, na sedmodnevnim turama, radeći naravno kao barbijer. Kaže Hrvoje kako mu je stalno obećavao i njega pustiti na neki od tih vijađa, ali – nije nikad! Nakon svega, žao mu je pomalo što i on nije zaplovio kao stari mu, jer stari Anđelo nalazio je sebe u tim lutanjima van Grada. Kojem mu se uvijek vraćao.
Njegova radnja, konačno smještena u Ulici od puča, upravo tih godina postaje mjesto okupljanja svih u Gradu. Bio je to poseban ritual doći tu na šišanje, još od malih nogu. Uđeš unutra, s malo straha i puno ponosa što si dio te ekipe. Vječnih legendi Grada. Dočeka te puno starijih, znanih, sjedneš sa strane, tu negdje pored Iva Labaša il' Beba Burina, čekaš red slušajući ih, njihove komentare, viceve, škerce, pun ponosa što si tu, unutra.
Što sjediš pored nekog od tih velikih likova Grada dvadesetog stoljeća, potiho prelistavajući novine, često i skriveno stari Start sa onim duplericama s kojima smo odrastali. Zadnje šišanje pred odlazak u ondašnju vojsku bilo je upravo tu, kao neki čin odrastanje, odlaska među starije, u koji te uputi gospar Anđelo.
A on je tu bio svaki dan, od jutra do mraka. Tek pauza za objed i piće nakon tog, u betulama kojih se ostaje tek sjećati, Garište, Višnjica…
SKROVIŠTE OD SVAKODNEVNICE
I tako do mirovine, u koju odlazi 1984. godine. Sin Hrvoje preuzima butigu, ali… naravno, bez njega nije mogla ni dalje, navraćao bi svaki dan, imao svoje stare mušterije. I svoju balicu, koja se i dalje tu okupljali. Rat je učinio svoje, radnja je u onom suludom bombardiranju Grada na Svetog Nikolu, 6. prosinca 1991. uništena, izgorjelo je puno sjećanja i vrijednih predmeta. Gospar Anđela to je uništilo.
Hrvoje je obnovio, uredio i spasio puno tog, te je butiga i danas, nakon svih godina mjesto bez kojeg je Grad nezamisliv, atrakcija za turiste koji je stalno slikavaju, pozdravljaju. To je i dalje skrovište za mnoge koji na tren žele pobjeći od svakodnevnih problema, za sve koji se žele nasmijati i obradovati „prevarantu životu“.
Ali nema više znanih likova, otišli su jedan po jedan, nema više ni njihova gospara Anđela, čeljade koje je bilo njihov zaštitnik i koji ih je razumio, kao malo tko.