Ljudi danas imaju mišljenje o svakoj pojavnosti, događaju i stvari na ovozemaljskom i onozemaljskom svijetu, a pri iskazu stavova najnepopustljiviji su oni koji o zadanoj temi znaju nimalo ili malo. Međutim, kad god izađe novi album Metallice (a što je nedovoljno često) medijski je to događaj bez presedana, kojeg će rijetko dostići bilo koja druga glazbena ili dnevna društveno-politička tema. Količina sveznadara i vrsnih majstora od zanata koji će ostaviti što su u datom trenutku radili i požuriti dati svoj on-line komentar je čudesna. A znaju sve, od toga kako u miksu zvuči bubanj Larsa Ulricha, koliko su virtuozne solaže Kirka Hammetta i kakva je lirika pjevača Jamesa Hetfielda.
Tako se među komentarima ispod objava tuzemnih medija, koji su prenijeli radosnu vijest da je, dokazivo, najveći svjetski heavy metal bend nakon više od šest godina objavio novi studijski album, dalo pronaći svakojakih literarnih konstrukta. Jedan je zaposlenik maloprodajnog lanca IT proizvoda i periferne računalne opreme u gradu Rijeci primijetio kako je ‘lijepo da je Lars opet upisao tečaj bubnjanja’. Uvijek će se među komentarima prepoznati i vrlo glasna grupa onih koji će zauzeti stav da valjaju samo prva četiri albuma i da čitav bruto proizvod benda nakon istoimenog ‘crnog’ albuma iz 1991. vrijedi samo za obrisati presvijetlu.
‘Ne sviđa mi se jer se ponavljaju, a da su napravili nešto novo, ne bi mi se sviđalo, jer su se prodali i više ne zvuče isto’, zapisao je drugi. Međutim, ovaj autor bar priznaje da ga Metallica više ne može zadovoljiti, a iza njegovih riječi krije se i znanstveno potkrijepljena činjenica koja kaže da, nakon formativnih godina, glazba na nas više nema jednako upečatljiv učinak.
To znači da, koliko god se u Metallici trudili napraviti album koji će kvalitetom parirati njihovim stožernim radovima, kod dijela slušateljstva su unaprijed osuđeni na propast jer neće uspjeti ispuniti očekivanja onih koji od novog materijala traže da u njima probudi isti onaj osjećaj kakav su im pružile strmoglave trash metal pasaže pjesama poput ‘Battery’ ili ‘Blackened’, a koje su čuli u prvom razredu srednje škole, kada su im uši bile žedne i kada je glazba značila društvenu pripadnost. Glazbenici koji ih stvaraju danas se primiču šestom desetljeću života, a oni koji takve komentare pišu pregazili su četrdesetu.
S druge strane, pravi fanovi benda, i stari i mladi, načisto su procvikali od ushita i oduševljenja, a to će potvrditi i redom pozitivni komentari ispod You Tube videa. ‘72 Seasons’ jedanaesti je studijski album kalifornijskih heavy metal legendi, četvrtine ‘velike četvorke’ trash metala, i prvi nakon šestogodišnje diskografske pauze. Kao i prethodnik ‘Hardwired… to Self-Destruct’ slušateljima u 77 minuta i 14 sekundi ne ostavlja dovoljno vremena ni za ‘piš pauzu’. ‘Punom brzinom ili nikako’, stihovi su nastupnog singla ‘Lux Aeterna’.
Uglavnom je sve brzo ili brže, napucano prvoklasnim rifovima, fast & furious solažama i karakterističnom vrtoglavom tutnjavom Larsa Urlicha. Kao i na prethodniku, baladama (ajmo ih tako nazvati) ovdje opet nema ni traga, zbog čega čak i otvoreno ulažem prosvjednu notu. Oni koji se osjećaju poput mene, morat će taj manjak nadomjestiti preslušavanjem albuma uživo ‘S&M2’, dohvatiti najrecentniji album koji ima nešto u baladnom odjeljku (‘Death Magnetic’, 2008) ili pak prema nahođenju otići na željeno mjesto u bogatom katalog benda.
Kakve su solaže ne bi vam znao reći jer u tom smislu ne držim previše do gitarističke pirotehnike, ali refreni su ovaj put izrazito zarazni (pogotovo ‘If Darkness Had a Son’), stihovi su uglavnom okrenuti nutarnjem (znate već, borba s vlastitim ‘demonima’, potraga za istinom, svjetlom i mentalnom samoodrživošću), a glas Jamesa Hetfielda, složili su se i najgorljiviji kritičari, u vrhunskoj je formi pa mu na momente čovjek ne bi dao više od 30 godina. Prve dvije pjesme, naslovna i ‘Shadows Follows’ vodič su kako složiti trash metal pjesmu.
‘You Must Burn’ (također predobar refren) i ‘Crown of Barbed Wire’ kanaliziraju utjecaje Soundgardena i Alice In Chains, a ‘Too Far Gone’ Motorheada i Ramonesa, dok se na više mjesta mogu pronaći odjeci bestsellera ‘Black Album’ (1991). No, koliko god ‘72 Seasons’ bio nabrijan, manje je trash metal nego što je to bio ‘Hardwired…’ koji je opet bio manje trash od ‘Death Magnetic’. Metallica se u ovoj fazi svog postojanja nema potrebe nikome dokazivati osim samima sebi, što ovdje, čini se, rade. Dobro se pritom zabavljaju i proživljavaju svoju novu mladost.
Kumuje tome i neočekivani uspjeh pjesme ‘Master of Puppets’ zahvaljujući seriji ‘Stranger Thing’ te probuđeni interes pripadnike generacije Z za bendom kojeg su slušali njihovi roditelji. Dvije završne pjesme su i najbolje. ‘Room of Mirrors’ odvodi nas u vrijeme prvijenca ‘Kill ‘Em All’ (1983), dok je finalna, jedanaestominutna ‘Inamorata’ s upečatljivim bass intermezzom Roberta Trujilla odmah postala favorit brojnih obožavatelja.
Novi album Metallice je točno onakav kakav treba biti, ni manje ni više od toga. Da su ubacili jednu sporiju pjesmu ne bi ih ubilo, ali kome se žaliti. Osim Facebooku.
Foto metallica.com