Hrvatska je zemlja čije stanovništvo stari i opada. A da ju je zahvatila jaka depopulacija ili smanjenje ukupnoga broja stanovnika jasno govore podaci zadnja tri popisa stanovništva.
Prema prvim rezultatima Popisa stanovništva 2011. u Hrvatskoj živi oko 4 milijuna i 290 tisuća ljudi! 2001. godine bilo nas je 4 milijuna i 437 tisuća, a 1991. godine 4 milijuna i 784 tisuće.
Trenutno je demografski razvoj prepušten spontanosti, ili logici kako ide neka ide, to je ulaganje u nešto što ne daje rezultate u vremenu dok smo na vlasti. Tek manji se broj lokalnih zajednica različitim mjerama želi preokrenuti nepovoljne demografske trendove.
Zasada političari o tome šute. Zaista je opravdano postaviti pitanje političkoj poziciji, opoziciji i ključnim nacionalnim institucijama smije li se to prepustiti spontanosti i promatrati kako se demografski urušavamo, jednostavno nestajemo. Hrvatska dosada nikada nije provodila njoj potrebnu pronatalitetnu demografsku politiku.
Činjenica je da u Hrvatskoj više ljudi umire nego što se rađa, a krajnje je zabrinjavajući podatak da Hrvatska ima više starijih osoba od 65 godina, nego djece do 14 godina. Kako smo se doveli do toga, ali i imali li mogućnosti za zaustavljanje negativnog demografskog trenda razgovarali smo s demografom Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Anđelkom Akrapom. On kaže da se još 60-ih godina prošlog stoljeća moglo projicirati da će krajem 20. stoljeća doći do pada broja stanovnika.
Poremećaj u dobnoj strukturi
– Riječ je o ukupnoj depopulaciji koja je malo ubrzana zbog Domovinskog rata. Ali i bez Domovinskog rata Hrvatska bi došla u ovu situaciju, jer nikada nije provodila cjelovitu i Hrvatskoj primjerenu populacijsku politiku. No, bitno je imati na umu da pad broja stanovnika ne znači samo manji broj stanovnika, već vodi i poremećaju u dobnoj strukturi, što se ogleda u smanjenju broja i udjela mladog stanovništva, odnosno onih koji u budućnosti dolaze na tržište rada, a nasuprot tome raste broj i udjel stanovnika u mirovinskoj dobi, iznad 65 godina. Sve to poticao je i veliki pad nataliteta tijekom čitavog 20. stoljeća, a pad nataliteta ubrzavan je iseljavanjem koje ni dan danas nije zaustavljeno. Hrvatska je kao nijedna zemlja u Europi imala toliko brojno iseljavanje, odnosno velike emigracijske koji su se odvijali kontinuirano – pojašnjava Anđelko Akrap.
Migracijski valovi koji su uz sve navedeno utjecali na pad broja hrvatskog stanovništva događaju se još od kraja 19. i početka 20. stoljeća kada se Hrvati iseljavaju prema prekomorskim zemljama, a zatim prema europskim zemljama. Između 2. svjetska rata iseljava se prema Južnoj Americi, a nisu zanemarivi ni gubici između 1. i 2. svjetskog rata, pojašnjava Akrap, nakon čega se uvodi odlazak na privremeni rad u inozemstvo, koji se pretvorio u trajni. Na sve to pogodili su nas i veliki gubici zbog iseljavanja tijekom Domovinskog rata.
Nemamo populacijsku politiku!
Unatoč jasnim pokazateljima da u Hrvatskoj kontinuirano opada broj stanovnika, još uvijek nije definirana dugoročna populacijska politika, a sve što se radi po tom pitanju samo su parcijalne mjere, koje u biti ne rješavaju problem.
– Hrvatska nema dugoročnu populacijsku politiku, koja ne može biti problem i nije problem trenutne vlasti, već je problem svih političkih stranaka i svih važnih institucija u Hrvatskoj od Crkve, Akademije, Matice, i svih onih koji su zadužene za ovaj narod – naglašava demograf Akrap. Nikako se ne može govoriti o pretjerivanju kada se naglašava da je to pitanje biološkog opstanka.
Istaknuo je također kako je u Hrvatskoj od 1991. do 2011. više osoba umrlo nego što ih se rodilo, čak njih oko 170 tisuća, što samo po sebi alarmantno uvjerljivo govori da nam je potrebna populacijska politika. Posebno kada se uzme u obzir činjenica da Hrvatska ima više starijih osoba od 65 godina, nego djece do 14 godina.
Negativni aspekt rada nedjeljom
– Kod nas bi trebalo rješavati temeljne egzistencijalne probleme mladih ljudi koji žele ući u brak i imati djecu. Provodimo tek parcijalne mjere, trenutačne, koje su više socijalne poput rodiljnih dopusta, naknada, i zapravo je riječ o obiteljskoj politici. Populacijska politika zahtijeva širi spektar dostupnosti odnosno priuštivosti stana mladim ljudima, eliminiranje štetnog učinka dugog rada na određeno vrijeme. I naravno što je jako važno rješavanje infrastrukture za zaposlene koji podižu djecu.
To su jaslice, vrtići, koje vlada ne može sama riješiti , ali može poticati uz pomoć lokalne zajednice. Tu je i vrlo neodgovarajuća struktura radnog vremena, i porast atipičnog radnog vremena što posebno pogađa mlade zaposlene u trgovini. Rad subotom i nedjeljom u trgovini ne prate niti vrtići niti jaslice. Ja ne znam kako nije jasno, poslodavcima, političarima i inima, da su time ugrožena temeljna ljudska prava. Ako osoba hoće imati djecu, ona to ne može jer radi subotom i nedjeljom, a jaslice ni vrtići nisu otvoreni. Više se ne može računati na ni „baka servisa“ zato što su sad zaposlena djeca čiji roditelji još uvijek nisu ušli u dob iznad 65 godina. Dosadašnji naraštaji su koristili „baka servis“ jer bake nisu bile zaposlene, no više toga nema – naglašava Akrap.
Opterećeni mirovinski sustav
Opadanje broja zaposlenih i sve manji priljev mladih, a porast onih iznad 65 godina, opteretilo je mirovinski sustav, i dovelo do povećanja dobi za odlazak u mirovinu. No, to neće riješiti problem, mišljenja je Anđelko Akrap.
– To je kompleksan problem. Industrijska civilizacija dijelom svoj napredak temelji na niskom natalitetu, ali je time oblikovala dugoročne probleme jer je tako stvorila sve malobrojnije naraštaje koji ulaze u radnu dob. One zemlje koje nemaju dugoročnu demografsku politiku ne rješavaju temeljne probleme, i ne omogućavaju mladima slobodu ulaska u brak i imanje potomstava. Iako se očekivano trajanje života produljilo, ne mogu se sva zanimanja obavljati iznad 65 godina. U ekonomskoj teoriji i praksi poznato je da država koja ne može zaposliti osobe iznad 65 godina, ne zapošljava ni mlade, dakle, ima općenito problem nezaposlenosti.
Rađa se 1,4 djeteta
Mirovinski sustav, ističe Akrap, bio je održiv kada je bio brojniji onaj naraštaj koji je ulazio u radnu dob, od onoga koji je odlazio u mirovinu. Sada je obratno.
– Gledano globalno, krupni kapital se želi rasteretiti povećanih socijalnih troškova koji rastu s ulaskom brojnijih naraštaja u mirovinu. Ne želim biti zločesti prorok ali sve vodi k tome da će u budućnosti mirovine biti tek socijalni minimum. Zvuči apsurdno ali da Hrvatska ima duže očekivano trajanje života, kao što je u razvijenim europskim zemljama, imali bi još veće probleme u mirovinskom sustavu – naglašava. Stoga je, ističe, nužno obiteljima omogućiti da imaju željeni broj djece, a jedini način kako u tome uspjeti je ugledati se na razvijene zemlje s uspješnim modelom populacijske politike.
– U Skandinavskim zemljama visokoobrazovane žene imaju veći broj djece nego one sa završenom srednjom školom. I to zato jer imaju veće povlastice i bolje uvjete. Kod nas to je obrnuto. U Hrvatskoj se sada rađa godišnje oko 43 tisuće djece, a ako se ništa ne promijeni, počet će padati broj živorođenih jer dolaze malobrojniji naraštaji u biološki plodno razdoblje. Da bi se hrvatsko stanovništvo obnovilo trebalo bi se godišnje rađati između 60 do 65 tisuća djece. Danas jedna žena rađa oko 1, 4 djece, a da bi imali nulti prirodni prirast, dakle jednak broj rođenih i umrlih svaka žena u fertilnoj dobi trebala bi rađati 2,7 djece – iznosi Akrap alarmantan podatak.
Anđelko Akrap mišljenja je kako bi iz demografskog aspekta najavljena regionalizacija Hrvatske i smanjenje broja županija i općina mogla samo produbiti problem.
– Hrvatska je kao rijetko koja zemlja u Europi kroz 20. stoljeće toliko puta mijenjala upravno teritorijalni ustroj. To je donijelo samo velika lažna očekivanja i enormne troškove, a ništa se nije promijenilo. U Hrvatskoj se promjena upravnog ustroja uvijek inicira u krizi, kako bi se stekao dojam da se nešto radi, ili da će sve biti bolje kad se promijeni upravni ustroj. Ako govorimo da Hrvatsku treba decentralizirati, pogubno bi bilo ukidati te male općine koje su nositeljice razvoja, koje se bore za opstanak. To je jedan od preduvjeta za razvoj Hrvatske na čitavom njenom prostoru. Drugo je pitanje mogu li one same sebe financirati. Ako ne mogu onda se uvodi volonterski rad. Pitanje je bi li Dugopolje danas bilo ono što jest da je ostalo u sastavu Solina. Ne bi, jer po naravi stvari, centru nikada nije dosta sredstava i malo vodi računa o periferiji, to je pokazalo iskustvo kad su u Hrvatskoj bile velike općine. Promjene upravno-teritorijalnog ustroja iz demografskog pogleda ništa ne bi donijele jer je upravo izostanak razvoj na čitavom prostrou jedan od bitnih razloga zbog kojeg je Hrvatska imala takvu depopulaciju, koja i danas traje. Time bi se produbili depopulacijski trendovi. Primjerice, bivša općina Sinj razbila se na šest općina od kojih je svaka od njih inicirala vlastiti razvoj i mnoge od njih danas imaju svoju poslovnu zonu, a da su ostale zajedno bila bi eventualno samo jedna poslovna zona neposredno uz jednog od „sinjskih mostića“.
Blato primjer populacijske politike
Poznato je kako Općina Blato danas ima porast broja živorođene djece. Kako bi se poboljšao natalitet Općina je uvela neke mjere poput sufinanciranja vrtića i jaslica. Tako Općina plaća 70 posto, a roditelji 30 posto jaslica i vrtića, dok za prvo dijete roditelji dobivaju 5 tisuća, za drugo 10 tisuća, za treće 60 tisuća, a za četvrto i više 70 tisuća kuna. Anđelko Akrap smatra kako su upravo ove mjere primjer prave populacijske politike:
– Tu ima ekonomske logike jer se time proizvodi buduća radna snaga.
To su najdugoročnije investicije, najisplativije dugoročno ulaganja. Ukine li se ta mala zajednica, koja se bori za opstanak, pitanje je što bi bilo – napominje Anđelko Akrap.
Pad broja stanovnika u Dubrovniku, porast u Župi
Uzmu li se rezultati posljednja tri popisa stanovništva jasno je da hrvatski primjer slijedi i najjužnija županija. Prema prvim rezultatima popisa 2011. imala je 122.783 stanovnika, 2001. godine122.870, a 1991. godine 126.329. I grad Dubrovnik bilježi pad broja stanovnika, dok susjedna Općina Župa dubrovačka bilježi porast. Zašto je to tako, Anđelko Akrap objašnjava:
– Normalno je pojava da ljudi odlaze dalje, gdje mogu kombinirat odlazak na posao, a u isto vrijeme bježe od gradske vreve. No primjerice u Dubrovačkom primorju opada broj stanovnika. Razlog je loša prometna povezanost, a ljudi se očito nemaju gdje zaposliti. Ovdje treba uzeti u obzir i činjenicu da Dubrovnik nikada nije imao veliko napučivanje u 20. stoljeću. Jest iz Hercegovine ali ne tako brojno i nikad kao na primjer Split. Zato jer Dubrovnik nema svoju Zagoru, a Split ima Sinj, Drniš, Imotski. Nije imao ni industrijalizaciju ali, sve donedavno, ni sveučilište koje bi zadržalo mlade – naglašava Akrap.