DuList IN

LUKO MARČINKO Fotografija treba biti istinita i iskrena

Dubrovački fotograf Luko Marčinko odrastao je uz oca slikara, poznatog dubrovačkog minijaturista Pava Marčinka, tako da su umjetnost i umjetničko stvaranje oduvijek bili dio njegove svakodnevice. Još je od školskih klupa crtao, slikao, a kao mladić je crtao grafite, a neko je vrijeme čak i tetovirao. Fotografija se u toj priči našla kao nešto drastično drukčije od svega što ga je okupiralo do tada. Prvi fotoaparat kupili su mu roditelji. Riječ je bila o, kako kaže, ‘famoznom Nikonu F2’.

Sjajno je što se fotografija popularizirala i postala dostupna svakome u svakom trenutku, ali ne mogu se oteti dojmu da se strašno banalizirala. Ljudi danas fotografiju koriste kao medij kojim grade sliku o svijetu, a koja je počesto lažna ili iskrivljena, svi ručkovi su lijepi i šareni, sve obitelji su sretne, sva putovanja su egzotična, fotografije su mahom jako saturirane i kontrastne. A to sve skupa je drastično drukčije od stvarnosti koja nas okružuje

—Taj osjećaj neću nikada zaboraviti, nakon borbe s posuđenim ‘rusima’ i izraubanim Nikonima odjednom sam imao konkretan SLR! Tada mi je bilo posve normano ručno razvijati filmove i povećavati fotografije u laboratoriju jer se to naprosto tako radilo – rekao je Marčinko koji je studirao Televizijsko i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Njegov prvi fotografski mentor bio je poznati dubrovački fotograf i novinar Antonio Škorić. Jedini je, ističe, imao vremena, volje i strpljenja poučiti ga tehnikama fotografiranja i izradi crno-bijele fotografije. To je bilo, navodi, daleke 2000., kada je digitalija bila tek u povojima i sve se još uvijek radilo na film, bili to kolor ili crno-bijeli materijali. Marčinko je veliki ljubitelj fotografije 20. stoljeća, a rad američkog reportera W. Eugen Smitha ‘duboko je utjecao’ na njega, dok je njegovu najdražu fotografiju snimio Richard Avedon. Za vrijeme studija radio je kao printmajstor u jednoj zagrebačkoj printaoni, u koju su zalazili brojni umjetnici pa je tako imao prilike raditi s velikim brojem fotografa. Posebno mu je drago što je imao priliku, ne samo upoznati, već i raditi u fotolaboratoriju s velikanom hrvatske fotografije Borisom Cvjetanovićem. Sretan je i što je imao priliku asistirati sjajnoj Mari Milin, za njega, zasigurno najboljoj hrvatskoj modnoj fotografkinji.

Sjajno je što se fotografija popularizirala, ali…
Trenutno je (opet) slobodnjak – i tata s punim radnim vremenom. Prošle je godine zatvorio galeriju u povijesnoj jezgri, nakon deset godina samostalnoga rada. Zatvaranje galerije poklopilo se s rođenjem njegovog potomka pa je tako posve spontano otkrio ljepotu fotografiranja beba i tome se posvetio.

—Najviše truda i energije sam uložio u galeriju. To vam je kao da imate izložbu svaki dan. Ponekad je bilo teško pratiti tempo toga svakodnevnog izlaganja, a tempo diktira galerija sama. Ako želite ‘štancati’ fotografije i prodavati dvadesetak uvijek istih, onda taj tempo i nije toliko težak. Ali, ako pratite ne samo svoje trenutno raspoloženje, nego i pokušate ljudima ponuditi nešto što nije klasični suvenir nego dio lokalnog stvaralaštva, onda tempo zna biti pritiskajući – kaže naš sugovornik. Tijekom zadnjih dvadeset godina prikupio je poveću kolekciju fotografskih kamera, od džepnih do studijskih koje više nalikuju komadu antiknog namještaja, nego onome na što većina ljudi pomisli kad netko spomene fotoaparat.

—Najčešće sam koristio Nikone i, ne biste vjerovali, Iphone. Vjerujem da su najbolji fotoaparati oni koje imate sa sobom, pri ruci – rekao je Marčinko koji je kao reportažni kamerman obišao Hrvatsku od Molunta do Vukovara, a doživio je i zabilježio veliki broj scena i prizora. Sjajno mu je što se fotografija popularizirala i postala dostupna svakome u svakom trenutku.

—Ali ne mogu se oteti dojmu da se strašno banalizirala. Ljudi danas fotografiju koriste kao medij kojim grade sliku o svijetu, a koja je počesto lažna ili iskrivljena, svi ručkovi su lijepi i šareni, sve obitelji su sretne, sva putovanja su egzotična, fotografije su mahom jako saturirane i kontrastne. A to sve skupa je drastično drukčije od stvarnosti koja nas okružuje. Ne kažem da fotografija treba biti isključivo dokumentarna, ali trebala bi biti istinita i iskrena – kazao je Marčinko.

Što su fotografske kamere veće, to je postupak sporiji
A, koliko izdvaja vremena za fotografiju? Govori nam kako sve o ovisi o tome što se snima i čime. ‘Što su fotografske kamere veće, to je postupak sporiji’, istaknuo je. Neki projekti i postupci traže više truda i vremena dok se neke stvari dogode u dijeliću sekunde.

—Nisam lovac na ljude u trku i ptice u letu. Dobra fotografija vam se jednostavno može dogoditi kada ste na pravom mjestu u pravo vrijeme, a ako uz to posjedujete i malo fotografske vještine, možete je isplanirati i napraviti po volji. U studiju ćete fotografiju planirati, stvoriti uvjete kakve želite, a na ulici su dobro oko, brza ruka i ranije spomenuta Fortuna ono što će vam omogućiti dobru fotografiju – kaže nam Marčinko. Što je stariji, sve ga manje privlače vizure grada.

— Grad je prekrasan, očaravajuć, jedinstven – i posvuda, na magnetima, podmetačima, privjescima, pjatima, majicama, salvetama… Ali, Grad su i njegovi stanovnici, njihove životne priče, ptice, mačke, djeca u igri i ribari na peskariji. Grad će uvijek biti tu, a ja bih volio zabilježiti njegove trenutke – rekao je. Ističe kako je njegov fotografski put bio, i još uvijek jest, baš onakav kakav je trebao biti. Jer, biti samostalni umjetnik nije lako.

—Osim odvažnosti važno je imati i podršku najbližih. Ali poručio bih nešto mladim fotografima, bilo da su tek entuzijasti ili se ovim poslom profesionalno bave: puno je važnije što se snima i kako se snima, nego čime se snima! Tehnika je već dugo dovoljno dobra da se njome ne treba preopterećivati. Čini mi se da se iz fokusa pomalo gubi onaj sadržaj koji se nalazi u kontekstu i emociji – reći će Marčinko.


MLJETSKI AVANTURISTIČKI ROBINZONSKI SAVEZ (MARS)
Radionica cijanotipije
Cijanotipija je povijesni fotografski postupak koji je izvrstan za približavanje ljudima osnova fotografskih načela. Na komad papira nanosimo emulziju koja će pri kontaktu sa UV zrakama postati trajno plava. Ako se na putu UV zrakama nađe neki predmet, njegov će obris ostati zabilježen kao svjetli otisak na plavoj pozadini. Taj objekt može biti negativ pa tako dobijete (pozitiv) fotografiju ili nekakav biljni ili kakav drugi uzorak i tako ćete dobiti fotogram. Radionica na MARS-u bila je izuzetno uspješna i silno me veseli što nisu prisustvovali samo odrasli nego i djeca jer za izradu cijanotipije treba osim mašte biti i zaigran. Mljet je izuzetno inspirativan, pravi Rajski vrt. MARS-ovci su sjajna mala ekipa energičnih ljudi iz Zagreba, Osijeka pa na koncu i s Mljeta koje je okupila ljubav prema prirodi i stvaranju sadržaja na otoku na kojem se inače ne događa mnogo toga. Sve radionice, koncerti i predstave koje je MARS ove godine iznjedrio uistinu su bile prožete duhom samog otoka. Ekipa je uspjela opipati puls Mljeta i otočanima i njegovim gostima ponuditi da ga osjete onakvim kakvim Mljet jest, ali u drukčijem ritmu ili tonu pa ako hoćete i u drukčijoj boji. Svojim sugrađanima svakako bih preporučio da ne zaobilaze taj čarobni otok, da ga posjećuju jer nije tako daleko kao što se čini. A, ako im fali povoda da se otisnu do Mljeta, MARS je prava izlika za nekoliko dana ‘mljetovanja’.

OD STUDENTSKIH DANA
Zaljubljenik u fotokemiju i eksperimentalnu fotografiju
Fotokemija je, danas to djeluje nekako daleko ili čak arhaično, bila moja svakodnevica. Riječ je o kemijskom dijelu fotografije – razvijanje filmova, uopće snimanje na film, povećavanje fotografija na srebro-halidne papire. I sada to zvuči strašno stručno i komplicirano, ali to je nešto što je svatko tko je želio upisati TV i filmsko snimanje na Akademiji morao savladati. Kako bismo inače napravili mapu za prijemni? A tijekom studiranja sam vještinu povećavanja u laboratoriju doveo do savršenstva. Eksperimentalna fotografija je sve što nije uobičajena fotografija. Skoro da bi bilo lakše definirati tu uobičajenu, svakodnevnu fotografiju pa sve što ne uspijemo ugurati u njezinu definiciju, možemo proglasiti eksperimentalnom fografijom. A to bi onda bile nestandarne ideje i koncepti, nefigurativna fotografija uopće, na pragu izuma – izrada vlastitih kamera, kombiniranje različitih tehnika (dobar primjer su višestruke ekspozicije), alternativni fotografski postupci… Korištenje filma kojem je istekao rok trajanja je već fotoeksperiment. Slika će se dogoditi, a boje će odrediti Fortuna. S fotokemijom sam se, kao i svi fotografi preddigitalnog doba, upoznao u samom startu pa je eksperimentalna fotografija bila logičan slijed.

Foto: Foto Luko Marčinko / Barry Harley

Pročitajte još

ANTE VLAŠIĆ O MJERAMA STOŽERA Prodali smo kao ovce svoju slobodu, imovinu i živote za prividnu sigurnost

Dulist

LET-u 3 i Terezi Kesoviji ‘smiješi’ se Porin za suradnju na pjesmi ‘Sam u vodi’

Dulist

‘SLATKO OD SRCA’ Torte s porukama, 150 kilograma kolača i slasne marmelade za osmijehe u Banovini

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija