Na samom početku, Armagedonje za mene predstavljao veliku odskočnu dasku. Spremao sam se kao nikad u životu. Za prvi sam meč imao pripreme u Dubrovniku i dao sam sve od sebe. Baš ‘pun gas’! Bio sam spreman na fizički, kondicijski i tehnički način. U prvom kolu sam dobio najiskusnijeg protivnika koji je sudjelovao na turniru. Najveći mi je fokus kroz pripreme bio upravo na njemu. Pobijedio sam ga, ali sam sebi dao previše oduška da se odmorim od svega. Zbog toga sam razočaran najviše u sebe jer se nisam dovoljno spremio za borbu u polufinalu. Sve je to na kraju presudilo i izgubio sam zbog manjka kondicije. Nisam zato ni zaslužio pobijediti jer je protivnik bio tehnički lošiji, ali fizički spremniji. U Zagrebu sam bio na pripremama, cijela ekipa mi je pomogla u spremanju za meč, ali dao sam sebi nezasluženi odmor – priča nam mladi MMA borac i član dubrovačkog ‘Gladiatora’ Luka Milidragović o nedavnom porazu na turniru Armagedon. U polufinalu lake kategorije (do 70 kilograma) izgubio je od Marka Bojkovića. Riječ je o borbi koja je najavljivana kao jedna od uzbudljivijih, a pratili su je brojni Dubrovčani. Dvadesetjednogodišnji Luka, koji iza sebe ima jednu profesionalnu borbu, u razgovoru za DuList govori o svojim motivima, budućim ciljevima, ali i o samim počecima u ovom sportu.
Svjestan si uvijek svojih pogrešaka?
Jesam, naravno. Moram ih priznati kako bih mogao iz njih i naučiti. Ako to ne napravim, opet ću napraviti istu stvar i zbog tako neke gluposti izgubiti. Ne tražim opravdanja, nego želim i moram učiti iz svakog poraza.
Što bi ti pobjeda u finalu Armagedona donijela?
Najviše bi mi donijela publicitet u Hrvatskoj. Armagedon je kroz godine dobio na važnosti i prati ga veliki broj ljudi. Konkretno, putem live prijenosa mečeve gleda oko 50 tisuća gledatelja. Uz publicitet, donijela bi mi naravno i novčanu nagradu te priliku za ugovor s nekom većom organizacijom.
Možeš li se vratiti s nama na same početke tvoje karijere kao MMA borca? Je li tvoje prethodno bavljenje karateom bio dobar temelj?
Već sam se kao dijete počeo zanimati za istočnjačku, odnosno japansku kulturu. Doma bih pravio nunčake koje su koristile nindža kornjače (smijeh). Mama me odvela na karate u Gospino polje, kod Želja Perkovića i ostao sam trenirati skoro šest godina. Nisam se puno natjecao, ali sam na treninzima bio među najredovitijima. Nakon toga sam dvije godine radio s Tihomirom Matićem koji me naučio osnovama i samoobrani MMA-a. Zbog toga sam baš zavolio taj sport i odlučio sam poći u 1. srednje u klub Gladiator. Trenirao sam pola godine dok me nisu odlučili staviti na prvu polu-profi borbu.
Jesi li prije toga gledao mečeve?
Da, uvijek sam pratio Noć Gladijatora. Maro Perak, Ante Delija, Antun Račić – pratio sam ih svih i smatrao velikim zvijezdama. Kad sam krenuo trenirati s njima, moja motivacija za ostvarivanje uspjeha u ovom sportu postajala je sve veća. Moj prvi trener u Gladijatoru bio je Antun Račić kao i Karlo Caput koji mi je i danas glavni sparing partner, ali i najbolji prijatelj.
Koliko se svijet MMA boraca promijenio od razdoblja kad si ti tek počeo djelovati u sportu do danas?
Nasilje je uvijek bila prva poveznica, a na borbu u ringu brojni su gledali kao na borbu pijetlova. Ljudima je sad normalno doma pogledati meč. Nije više to nešto što je tabu i zabranjeno te nema više toliko predrasuda. Sport nenormalno napreduje. Da uzmem godinu dana odmora, i da ne radim ništa, pregazilo bi me vrijeme. Svako malo dolaze mlađi momci koji su duplo spremniji.
Kad bi prije ljudima rekao kako si MMA borac, kako bi reagirali?
Na početku im je bilo čudno jer sam prvenstveno bio mlad. Uvijek je bilo pitanja: ‘Kako ti roditelji to dopuštaju? Kako se oni nose s time? Kako me nije strah?’. Zapravo su mi roditelji cijelo vrijeme bili velika podrška. Naravno, strah ih je najviše ozljeda. Nije im bitno hoću li pobijediti ili izgubiti, samo da sam živ i zdrav. Nikad me nakon meča ne pitaju jesam li pobijedio, nego – jesam li dobro. Inače, moja sestra se bavi kickboxom, a brat boksom.
Rekao si da se tvoji roditelji boje ozljeda. Je li tebe strah?
Kad se baviš ovim sportom, moraš prihvatiti kako će se takve stvari i dogoditi. Ništa nije nemoguće. Meni je jedini strah od poraza, ne od ozljeda. Izašao sam iz ovog posljednjeg meča pun modrica. Boljelo me jedino što sam izgubio na tako glup način. Ne želim se više nikad u budućnosti tako osjećati.
Koji te osjećaj prevlada kad uđe u ring?
Prevlada me osjećaj zbog kojeg se bavim ovim sportom. Najbolji ikad. Nijedan osjećaj nije bolji od toga. Osjećam se kao druga osoba, kao da stvorim svoj alter ego. Promijenim sklopku u glavi. Idem unutra ‘odraditi’ posao i pokazati što sam radio tijekom priprema. Posebno mi je drago jer svaki put borbu dođu gledati moji bliski ljudi. Tijekom posljednjeg meča cijela je dvorana navijala za mene. Osjećam se kao super heroj. Svake bih se subote borio da mogu. Ali, moraš imati neku granicu jer ipak se radi o tuči, borbi, ali i određenu razinu ludosti. Ipak moraš ozlijediti protivnika.
Što možeš navesti kao svoj glavni motiv?
Uvijek pomislim kako moram dati sve od sebe. Jer ako to ne napravim, budem razočaran i ‘grizem’ se što nisam odradio trening više.
Kako tvoje pripreme za meč izgledaju? Prelaziš li neke svoje granice?
Pripreme koje sam radio u Dubrovniku za mečeve u Armagedonu, izgledale su tako da sam prvi trening imao ujutro u 10 sati. To bi bio jači trening u danu. Tada sam baš prelazio granice, to je bio trening do iznemoglosti. Tada odradim dosta runda sparinga ili pozicijskog treninga – npr. da me netko drži u lošoj poziciji koja mi se može dogoditi u borbi, a ja se pokušavam izvući. To je stvarno iscrpljujuće. Zatim navečer radim većinom tehnički i taktički trening za tu borbu. Za određenog protivnika vježbam određene stvari kojih bi se trebao pridržavati u tom meču. To traje šest dana u tjednu, a nedjeljom odmaram. Svaki trening traje oko dva sata, a između treninga se pokušavam što više odmoriti. Jedem količinski koliko mogu. Ako skidam kilograme, jedem malo manje, a tada mi budu teži treninzi.
Koliko otprilike ‘skidaš’ kilograma prije meča?
Kad sam krenuo u pripreme za nedavnu borbu do 70 kilograma, imao sam 80 kilograma. Inače, moja normalna težina je oko 78 kilograma. Skidanje kilograma je najgori i najnezdraviji dio ovog sporta. U zadnjih tjedan dana prije meča, skidam kilograme dehidracijom. Prije toga jedem dosta slanih obroka, a onda izbacim sve začine. Zatim tri dana tijekom posljednjeg tjedna priprema pijem po 8 i pol litara vode, a onda drastično to smanjim. Voda se na taj način izbaci iz tijela i dođem na željenu kilažu.
Je li inače paziš na ishranu?
Kad sam završio s natjecanjem, i kad znam da se neću natjecati do početka iduće godine, jedem opušteno. A inače, ovisno koliko imam kilograma, pazim da uvijek jedem neki zdravi obrok s puno povrća.
Kad si krenuo s treniranjem drugih?
S treniranjem sam krenuo prije pet godina. Sjećam se da su tada svi treneri bili pošli na Tajland na pripreme. Ostalo je na kolegi i meni da vodimo grupe. Kad su se treneri vratili, ulijetao bih nekoliko puta kroz mjesec dana trenirati druge ljude, a sada svaki dan imam po jednu grupu. Osim toga, vodim i privatne treninge.
Je li interes ljudi za ovaj sport veći kroz godine? Upisuje li sve više roditelja svoju djecu na treninge?
Da! Prije bi dijete reklo da želi trenirati ovaj sport, a roditelji bi rekli: ‘Gdje ćeš gore s onim divljacima?’. Sada na MMA gledaju kao na sport, i kada nas vide na ulici, ne vide nas kao borce ili nasilnike. Nije ih strah ostaviti djecu s nama.
Koliko su ti Gladijatori pomogli u oblikovanju tebe kao borca i tvoje karijere?
Svaki dan su mi dolazili pomagati i stavili su se u potpunosti. Kad bih bio preumoran na treningu, uvijek bih čuo: ‘Nema stajanja!’. Zahvalan sam im na svemu. Puno vremena su žrtvovali za moj cilj i to mi je ogromna motivacija. Ne predstavljam samo sebe, nego i njih.
Koga bi izdvojio kao uzore u ovom sportu?
Temeljito pratim svaku borbu i borca te od svakoga pokušavam ‘pokupiti’ što bi meni možda odgovaralo. Zato ne mogu nikoga posebno izdvojiti.
Koji je tvoj krajnji cilj?
To je zasigurno potpisivanje ugovora s UFC-om i postajanje prvakom UFC-a. To je zasigurno najbolja i najjača organizacija u kojoj djeluju najbolji borci. Mislim da ću tamo pripadati i da ću napraviti velike stvari. Da nisam siguran, ne bih sve ovo radio. Ne mogu točno reći za koliko ću to godina ostvariti, ali planiram biti tamo prije tridesete.
Pripreme u Kanadi
Koliko je tvoje sportsko djelovanje poremetio koronavirus?
Trebao sam sudjelovati na jednom događaju u četvrtom mjesecu te imati svoju drugu profesionalnu borbu. Za drugu sam borbu imao tromjesečne pripreme u Kanadi početkom godine, a kad sam se vratio u Grad, krenula je pandemija i sve je stalo. No nisam stao s treninzima, svakodnevno sam se pripremao doma, ne znajući što me čeka. Nije to bilo to, ali sam davao maksimalno od sebe. Na kraju je taj događaj bio otkazan. Zatim su, nakon karantene, uslijedile pripreme za turnir Armagedon.