Kultura

LORENA MILINA Dokazala sam da je otočka upornost i tvrdoglavost isplativa

Glazba se svakodnevno provlačila kroz njeno djetinjstvo, ali nikada u profesionalnom smislu. Otac joj trubač amater, a majka je završila harmoniku u osnovnoj glazbenoj školi. Uz njih, ljubav prema glazbi je rasla, ali bez nekog stvarnog cilja. Lorena Milina je sama odlučila da želi ići u glazbenu školu, a roditelji su joj to i omogućili. Sve se preslikalo i na mlađeg brata koji je završi osnovnu glazbenu školu za violinu, osvajao brojne nagrade s mladom lumbardskom klapom Korda i stalni je član akademskog zbora Ivan Goran Kovačić. —Bez povjerenja i konstantne podrške roditelja sigurno danas ne bih bila gdje jesam – ističe ova mlada i uspješna akademska glazbenica. Nekadašnja violinistica i prateći vokal benda Silente već drugu godinu zaredom organizirala je Fermata festival klasične glazbe na rodnoj Korčuli. U razgovoru za DuList otkriva koliko je bilo teško organizirati ovakav događaj u razdoblju pandemije, koliko je kultura ‘propatila’, ali i – cijene li mladi klasičnu glazbu.

Za Vama je već drugo izdanje festivala. Pretpostavljam da ste se nakon prve pandemijske godine dijelom uspjeli uhodati.
Bez obzira, i ovaj put sasvim sigurno je bilo potrebno uložiti veliki trud. U prvom izdanju festivala smo zaista ostvarili nemoguće. U jeku pandemije uspjeli smo, uz poštivanje epidemioloških mjera, ugostiti 22 glazbenika. Čak više od polovice izvođača bili su talentirani studenti muzičkih akademija iz Hrvatske i BiH. Zaista su se pokazali dorasli zadatku u zahtjevnim komornim izvedbama i moram istaknuti da sam ponosna na njih. U vremenu kada je izvoditi koncert luksuz, sudjelovanje na festivalu će im poslužiti kao izvrsna profesionalna referenca. Ostvarena je i suradnja s višestruko nagrađivanom lumbardskom klapom Korda i njihovim svestranim voditeljem Rokom Radovanom. Za ovu prigodu aranžirao je narodni napjev ‘Lumbarda, Lumbarda’ za gudački orkestar, violinu, klavir, klapu i tenor solo. Publika je praizvedbu popratila ovacijama i snažnim emocijama. Kolektivno oduševljenje posjetitelja nam je potvrda da ovakva manifestacija može postati kontinuirana tradicija otoka Korčule. Ovim putem zahvaljujem svim izvođačima, svojoj obitelji, prijateljima i kolegama na entuzijazmu i vremenu koje su izdvojili.

Kad se vratite unatrag, zbog čega ste se odlučili na jedan ovakav kulturni poduhvat?
Ideja o festivalu se ‘kuhala’ već godinama. Kao studentica, sudjelovala sam na mnogim projektima i festivalima diljem Europe i uvijek sam razmišljala kako bi bilo lijepo svoje iskustvo i kreativnost usmjeriti prema rodnom kraju. Na otoku, nažalost, nisam često pa nikada nije bilo dovoljno vremena da se potpuno posvetim realizaciji. Sreća u nesreći je da me prošle godine epidemiološka situacija primorala na slabiju koncertnu aktivnost što mi je napokon osiguralo slobodno vrijeme za stvaranje ove lijepe priče. Posustajala sam u organizaciji zbog konstantnih promjena epidemioloških mjera, ali i zbog loše financijske potpore institucija u kulturi. Mnogi su istaknuli da im je projekt zanimljiv, uz opasku da vjerojatno nije ostvariv jer nemam dovoljnu podršku pa su redom odustajali od pružanja financijske potpore. Vrlo zapetljana logika. Međutim, dokazala sam da je ova otočka upornost i tvrdoglavost ili, kako bi mi rekli ‘dišpet’, ipak isplativ. Oni koji me znaju sigurno će reći da mi je organizacija nešto prirodno, ali nisam očekivala toliko ‘izvanrednih’ situacija. Usred tog kreativnog kaosa ipak smo napravili dva jako uspješna koncerta i iznimno sam sretna što ih je publika popratila u iznenađujuće velikom broju. Iskoristila bih priliku i zahvalila onima koji su ipak prepoznali značaj festivala kroz ove dvije godine, Dubrovačkoneretvanskoj županiji, Općini Lumbarda, TZ Lumbarda, Općini Smkvica, TZ Smokvica, Centru za kulturu Korčula, Udruzi Hrvatsko-talijanski mozaik Rim, Udruzi Jedna musika, K.U. Ivo Lozica, Hotel Lumbarda, Sonic Studiju iz Sarajeva, župniku Vladi Markiću te Ivani Milina koja je iskustvom stečenim kao predsjednica udruge Hrvatsko-talijanski mozaik Rim uvelike pomogla u organizaciji prošlog festivala.

Što najviše cijenite na Korčuli?
Korčula je otok glazbe, slikarstva, kiparstva, arhitekture… A Lumbarda je mjesto odakle dolazim, rodno mjesto mnogih umjetnika. Ono što me oduvijek fasciniralo je što ta umjetnička žica koju ovo mjesto i njegovi mještani njeguju, dolazi nekako prirodno i bez profesionalne ambicije. To je i prednost i nedostatak. Prednost je jer sve rade s ljubavlju, a nedostatak jer uz kvalitetu koju posjeduju mogu napraviti puno više za mjesto i njegove posjetitelje. Lumbarda prosperira od turizma i jedan ovakav festival može doprinjeti ne samo kulturno-umjetničkoj nego i turističkoj ponudi otoka. Njime se razvija kulturna infrastruktura, ostvaruju nove konekcije i osnove za buduće projekte te, vrlo bitna stavka, potiče se participacija mladih umjetnika. Naša je dužnost mlade generacije usmjeriti da i dalje njeguju umjetnost te da imaju svijest o važnosti kulturnih manifestacija. Iznimno mi je zadovoljstvo što surađujem s lokalnim samoupravama i turističkim zajednicama te festival ima utjecaj na više razina. Koncerti klasične glazbe nisu novost na otoku, ali mi je drago što mogu dodatno animirati kulturni život otoka i potaknute mlade generacije.

Koliko je kultura ‘propatila’ kroz razdoblje pandemije koronavirusa i koliko je zapravo na Vas utjecala? Smatrate li kako je bilo potrebno ipak više uložiti u kulturu i je li se ona zanemarila, kroz ove skoro dvije godine pandemije? Kako gledate na tu situaciju, pogotovo na našem dubrovačkom području?
Ovo nezahvalno vrijeme je pokazalo da je kultura, a glazba posebno, vrlo bitna za mentalno zdravlje čovjeka. Nažalost, isto tako se pokazalo da je na margini našeg društva i da najviše pati u ovakvim situacijama. Pandemiju sam provela u Sarajevu i mogu reći da su se umjetnici zaista trudili koliko toliko održati koncertne sezone i koncerte prenositi online. Priroda mog posla je da mnogo vremena provodim vježbajući unutar svoja četiri zida, tako da mi samoća i izolacija nisu nešto strano. Ipak, ta simbioza emocija izvođača i publike je nešto nezamjenjivo i neizostavan dio umjetničkog djelovanja, zato je neophodno što prije prilagoditi se novonastalnim okolnostima i izvući maksimum iz onoga što nam suvremena tehnologija pruža. Kultura je prebrodila i gore, a jedini način da se borimo protiv situacije je da budemo kreativni i da ustrajemo u onome čemu smo istinski posvećeni, a to je umjetnost.

Poznati ste naravno i kao nekadašnja violinistica i prateći vokal benda Silente. Kako gledate na ta vremena i biste li se ikad vratili u takve glazbene vode?
Silente je za mene bila etapa glazbenog i emotivnog razvoja. Sama scena, reflektori, kamere i publika je nešto što je došlo kasnije. Bilo je to lijepo i turbulentno razdoblje sa pregršt iskustava, ali karijera mi je krenula drugim tijekom. Za ubuduće – život nam nosi iznenađenja. Do sada sam nastupala na događanjima uz pratnju DJ-a, s gitaristom, uz bendove, svirala i pjevala te kroz razne neformalne prilike koristila violinu za popularnu muziku. To je drugi svijet i možda trenutno nemam vremena za njega, no kod mene uvijek ima mjesta za nove projekte.

No, Vi ste uvijek usporedno njegovali i karijeru u klasičnoj glazbi. Trenutno ste upisani na doktorskom studiju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu gdje djelujete kao viša asistentica. Što najviše želite prenijeti studentima?
Kako ste uspjeli organizirati se u uz sve ove obveze i oživjeti još jedan festival? Studentima želim naglasiti da moraju sami sebi stvarati prilike, biti što kreativniji i iskoristiti sve mogućnosti koje im se nude. Dakle, tražite stipendije, putujte, upoznajte što više kolega, ostvarite konekcije… Iz vlastitog iskustva znam da to jača i razvija. Nastupala sam diljem Europe, sudjelovala na raznim projektima. Dio II ciklusa studija završila sam na Državnom sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti Stuttgart gdje sam pohađala i Jazz akademiju za taj semester. Radila sam u glazbenoj školi Luke Sorkočevića u Dubrovniku te usporedno završila i dva dvogodišnja postdiplomska studija u Parizu na prestižnom konzervatoriju La Schola Cantorum. Trenutno pohađam doktorski studij na Muzičkoj akademiji u Sarajevu gdje sam zaposlena kao viši asistent. Sve to znači puno odricanja, kroničnog umora, uspona i padova, treba mnogo upornosti, ali donosi i puno zabave, novih prijatelja, putovanja, koncerata, iskustava… Jednostavno, isplati se.

Tko je bio Vaš glazbeni uzor kroz život, ili netko kome biste mogli zahvaliti na usmjerenju na glazbenom putu?
U glazbenoj školi, bitnu ulogu je igrao moj profesor Boris Krasovac koji je inzistirao da nastavim školovanje u Dubrovniku i tako me 10 godina vodio kroz klasično glazbeno i životno obrazovanje. I danas, za sve veće odluke, tražim njegovo mišljenje i jako sam zahvalna na njegovoj potpori. Vrlo je bitno imati takvu podršku i to sad razumijem i iz perspektive pedagoga.

Koliko mladi cijene klasičnu glazbu?
Moje dosadašnje iskustvo kaže da mladi ne cijene dovoljno klasičnu glazbu, ali isto tako čim ih se usmjeri prepoznaju vrijednost. To je nešto što ne dolazi preko noći i što se treba razvijati. Moj doprinos u tom pogledu je ovaj festival; nazvan fermata i zbog vremena u kojem smo i zbog potrebe da se sve zaustavi, ‘ferma’ i produži taj trenutak kada glazba hrani dušu.

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 11. kolovoza 2021.

Foto: Slavenko Vukasović

Pročitajte još

Kako iskoristiti digitalnu tehnologiju za prezentaciju nošnji?

Dulist

OSAM STOLJEĆA ‘REDA PROPOVJEDNIKA’ Samostan u Dubrovniku uklesan je u temelje dominikanske prisutnosti na hrvatskim prostorima

Dulist

OTVORENA IZLOŽBA Djevojačke nošnje i nakit manjina pogledajte u Rupama

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija