Književnik i jezikoslovac Kristian Novak održao je književni susret s dubrovačkom publikom proteklog četvrtka u u Čitaonici Narodne knjižnice Grad. Riječ je o autoru nekih od poznatijih hrvatskih romana ‘Obješeni’, ‘Črna mati zemla’ i ‘Ciganin, ali najljepši’ koji je s prisutnima razgovarao o književnosti i jeziku, a ujedno je predstavio i svoj novi roman – ‘Slučaj vlastite pogibelji’. Govoreći o novom romanu Novak spomenuo je odnos između slobode i pripadanja skupini te se zapitao ‘hoćemo li se odlučiti za ‘U krdu je toplo, ali smrdi’ ili ‘U krdu smrdi, ali je toplo’?’.
Naime, roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ naglašava borbu malog čovjeka protiv sustava koji se bori sam bez ikakve potpore i takvim ostaje. Nadodao je da se radi o tisućljećima staroj priči i usporedio ju je s kultnom ‘Antigonom’ koja je jednako aktualna, kao i prije upravo zbog svoje poruke.
Ispričao je priču svog novog romana po kojoj su nastali neki likovi i događaji. ‘Slučaj vlastite pogibelji’ je napisan prema istinitom događaju iz 2013. godine u Međimurju. Mladi policajac je tadašnjem Ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću, policijskom sindikatu i cijelom Ministarstvu, na Božić 2012. godine, uputio predstavku na 14 stranica koja je opisivala na koje je sve načine mobingiran tijekom svog rada u postaji u Međimurju. Nije želio sudjelovati u tome. Mjesec dana kasnije, pronađen je mrtav. Dvije godine je radio i na dubrovačkom području.
– Ta priča me strašno pogodila jer je bio toliko beskompromisan da mislim da nitko nije takav. Nije se radilo o velikim iznosima. Primjerice, radilo se o situacijama kao: ‘Ti si keramičar, ja tebe neću kazniti ako mi središ kupaonicu’ ili ‘Sredit ću ti kaznu, a ti mene pošalji u svoj apartman na moru’. On se zainatio protiv svih jer mu je stalo do dostojanstva svoje struke. Htio je provoditi zakone Republike Hrvatske. Međutim, to se drugima nije svidjelo – istaknuo je Novak.
Deset godina od slučaja
Kasnije je saznao priču o njegovom starijem bratu koji je interventni policajac, odlikovan nekoliko puta te koji je nakon te tragedije ostao raditi u sustavu – koji mu je smijenio brata.
-On se nalazio između dvije vatre. Između obitelji koja traži osvetu jer je netko toliko dugo mobingirao njegovog brata te si je on oduzeo život ili je bio ubijen – to još nije ni bilo razjašnjeno, a s druge strane, policije koja je jedini posao kojeg zna raditi i sjajno ga radi. Dvije godine nakon što mu se to dogodilo bratu, spasio je živote dvoje ljudi koji su se htjeli ubiti. On je odlučio ostati pravedan i raditi svoj posao – ispričao je Novak do sada manje poznatu priču. Navodi da ako svaki dan bombardirani gotovo irelevantnim informacijama, onda ova priča ne smije ostati neispričana.
-Prošlo je deset godina od tog slučaja. Sindikat policije u pravilu objavljuje ‘In memoriame’ rano preminulih članova MUP-a koji su umrli na dužnosti, od ubojstva i slično. Njega nisu nikad spomenuli. ‘Možda ja imam moć da ga zauvijek pamte i ne mogu nastaviti dalje s pisanjem ako to ne stavim na papir’, tako sam razmišljao – rekao je te dodao da mu se mnogi javljaju iz policijske struke, pogotovo policajke koje se kao žene osjećaju same u tom pretežno ‘muškom’ poslu.
Smatraju da im ta priča pruža utjehu i svim ljudima koji se osjećaju sami da znaju da nisu, da netko vidi njihove priče i da neće ostati zaboravljeni. Upoznao se čak i s odvjetnicima koji su pravno vezani za slučaj i shvatio je da oni nisu ljudi kakve ih se doživljava, emotivno lišeni povezivanja sa slučajevima na kojima rade.
– S obzirom na to da je priča povezana s ljudima koji su živi, nikad više ne želim biti blizu te granice koju sam možda prešao. Pitanje je: ‘Odakle tebi pravo kopati po rani koja možda nikad neće zacijeliti da bi ti napisao knjigu i hodao okolo, je li to malo sebično?’. Riječ je o legitimnoj diskusiji. ‘Što će ti ljudi misliti? Da si uzeo njihovu patnju i da si je ekspoltirao? Želim li ja to stvarno?’. S druge strane, svaka književnost je na neki način eksplotacija i ako ti ne napišeš ovu priču, neće nitko. Vrijeme će pokazati jesam li učinio dobro ili loše – rekao je Novak. Istaknuo je da mu se tijekom, a i nakon pisanja ‘Slučaja vlastite pogibelji’, stvarala dilema. Ipak na tu dilemu ostvario je podršku publike kroz pljesak, a jedna sudionica je komentirala da ne treba imati dvojbu i zahvalila mu je što progovara za glas povrijeđenih u državi koja često šuti te da vjeruje da nije ništa eksploitirao i da će dobiti samo podršku.
Očinska figura
Motivi policije nalaze se u njegovim pričama jer, s obzirom na to da je odrastao bez oca, obiteljski mu je prijatelj, koji je bio policajac, igrao ulogu očinske figure te smatra da su nam potrebni čestiti ljudi iz tog sustava kako bi svima bilo bolje.
– Kad mi policajac izda kaznu jer sam prebrzo vozio, ja kažem: ‘Dobro’. Ako je to kazna, to je kazna. Nema izvlačenja. Želio bih da moja djeca mogu mirno hodati ulicama – istaknuo je.
Isto tako, osvrnuo se na stanje demokracije u našoj državi koja smatra da je uznapredovala u posljednjih 20 godina iako po njemu, imamo još dug put do prave demokracije i transparentnosti, ali da nismo toliko loši jer je ovo dobra zemlja, a bit će još bolja kad svi budemo hrabriji. Saznali smo i novosti koje je Novak podijelio sa svojom publikom.
– Mičem se iz Međimurja, ovo je zadnja knjiga koju ću napisati o Međimurju – naveo je. Naime, u dosadašnjim knjigama mjesto radnje bilo je Međimurje.
– Čini mi se da uspijem ostaviti neki u redu dojam na svoje studente pa me onda oni nastave pratiti – rekao je. Skromni književnik istaknuo je da ne smatra sebe kao književnikom zvijezdom jer se književnošću bavi samo kad stigne s obzirom na to da ima troje male djece i ostale poslovne obaveze.
Književnost, pisanje, sport
Usporedio je sport i književnost jer se bavio karateom u mladosti. Smatra da sportska natjecanja igrače pune dopaminom i adrenalinom kad dobiju medalje, a završetak knjige rezultira depresijom.
– U početku imaš ideju o grandioznoj priči koja će biti savršena i takva je u tvojoj glavi, ali kad kreneš pisati, suočiš se sa svojim ograničenjima. Sebe smatram piscem koji još mora puno toga naučiti. Kad ti prvi put izađe knjiga, ne usudiš ju je otvoriti jer možeš ugledati tekst za koji ćeš reći: ‘Koji je ovo idiot napisao!’. Koliko god puta prošao taj tekst, uvijek nešto promakne. Ponekad ti prekasno dođe ta prava rečenica i to je dosta poražavajuće – istaknuo je. No, iskazao je da se dopamin pojavi kad te dočeka puna prostorija dubrovačke publike koja prati tvoj rad.
– Da bi prošao u finale, mora postojati dugotrajan i strpljiv rad. Isto je kod teksta. Ispišeš prvu verziju koja je grozna i to prihvatiš. Ako ćeš svaki dan raditi, tekst će postajati boljim. Isto tako kod istraživanja. Fundamentalno istraživanje zahtjeva duga razdoblja kopanja po arhivima gdje možda ne nađeš ništa korisno, ali moraš imati vjeru da ako ćeš dovoljno dugo kopati da ćeš doći do nečega – naglasio je.
Povezao je svoje tri ljubavi koje su sport, pisanje i istraživanje u kojima se ništa ne može ostvariti preko noći. U svemu je potreban dugotrajan i strpljiv rad. Istaknuo je da je vjera ipak najvažnija. Poznaje mnogo ljudi koji, po njemu, znaju pisati puno bolje od njega, ali odustanu u tome jer nemaju povjerenja da kad dođu do kraja da će to biti nešto dobro, važno i vrijedno.
Dotaknuo se i koncepta spisateljske blokade. Po njegovoj teoriji, ona ne postoji već postoji mogućnost da autor ne poznaje dovoljno svijet u kojem se kreću njegovi likovi. Potrebno je puno istraživati. Dao je primjer po svom drugom romanu ‘Ciganin, ali najljepši’ gdje je na početku naivno mislio da poznaje romsku zajednicu da bi se tijekom pisanja ispostavilo da nije baš tako. Potrošio je više od godinu i pola dana na istraživanje. Ipak, kako kaže, istraživanje pisca ne smije previše preuzeti jer onda ne zna kad se zaustaviti pa može izgubiti momentum.
Zanimljive anegdote
Novak je dubrovačkoj publici pročitao ulomak iz njegovog romana ‘Črna mati zemla’ koji je pisan na kajkavskom narječju, nakon čega je dobio veliki pljesak.
– Vidim da su se neki nasmijali, ne znam što ste vi čuli, ali ono što sam pročitao je dosta morbidno – kazao je. To ga je posjetilo na jednu anegdotu koju je imao sa svojom međimurskom publikom.
– Kad su ljudi iz mog sela, Sveti Martin na Muri, shvatili da se izvodi predstava lokalnog dečka u Zagrebu, neki od njih su se organizirali kako bi došli. Tako je udruga umirovljenika stigla na predstavu. Njihovo dosadašnje kazališno iskustvo se uglavnom svodi na komedije pa su oni, naravno mislili da će gledati komediju. Zvala me mama da se javim tim ljudima jer su dragi i pomogli su nam. Vrtim scenarij kako će oni doživjeti tu predstavu jer oni koji su je gledali znaju da je teška. Dođem i dočekam ih na ulazu i pitam ih ‘Kako je bilo?’, a oni odgovore: ‘Dobro, dobro, dosta smešno, je, je. Ali mi tak’ ne govorimo’. Glumci su se trudili, ali ipak je rezultiralo međimurskim naglaskom s dubrovačkim ili bosanskim – rekao je i nasmijao Novak publiku.
Prisjetio se svog nastavnika hrvatskog jezika iz srednje škole koji ga je inspirirao da nastavi pisati na svom narječju.
– Nastavnik koji dolazi iz Bosne, preselio se u Međimurje jer se zaljubio u lokalnu djevojku. Rekao je da ćemo raditi pravilno gramatiku i pravopis, ali kad pišemo zadaćnicu da pišemo jezikom koji nam je najbliži – rekao je Novak koji je shvatio da djeca ipak ne poznaju sve riječi književnog jezika i da će im narječje omogućiti bogatiji vokabular.
– Apsolutno nam treba standard, pogotovo u našoj heterogenoj zemlji, ali treba poticati lokalne govore i poticati djecu da se s njima izražavaju i u njima uživaju – dodao je Novak.
– Volim ovaj grad, dva puta godišnje sam u Dubrovniku, većinom na Sveučilištu zbog istraživanja. Uvijek kad dođem, složim si turistička vođenja gradom. Fascinira me što je Dubrovnik stoljećima bio toliko napredan u demokraciji i civilizacijskim dosezima. Hvala vam što se nećete odcijepiti od Hrvatske. Gledam sve druge gradove na svijetu i stvarno, Dubrovnik strši sa cijelom svojom poviješću. Vama je to vjerojatno normalno, ali nekome tko je došao iz Međimurja je to ipak poseban grad. Nikad nije dovoljno čitati i slušati o njemu – naveo je Novak zahvalivši dubrovačkoj publici na dolasku i slušanju i pohvalio grad.