Kad vas prihvate, onda je sve ‘davaj, davaj’!

Siniša Kvezić, Dubrovčanin je sa studentskom ruskom adresom.

Nakon pohađanja Međunarodnog sveučilišta u Dubrovniku, smjer diplomacija i međunarodni odnosi, svoje školovanje odlučio je nastaviti u hladnoj Rusiji, a kako izgleda njegov život tamo, koliko Rusi vole vodku i koji ulet najbolje prolazi kod 'moskvićka' podijelio je samo za duList.

Kako je došlo do toga da odete u Rusiju?

– Uvijek mi je bila želja da odem u inozemstvo i iskusim neku drugu kulturu, a zašto baš Rusija – pa to je malo komplicirano pitanje (smijeh). Glavni razlog je bio ipak financijske prirode jer je studiranje u zapadnim zemljama puno skuplje. Pao je izbor na Rusiju kao najperspektivniju zemlju po pitanju troškova i mog daljnjeg obrazovanja.  Tamo trenutno pohađam Moskovski državni institut međunarodnih odnosa, koji je osnovan još 1944. i od tada do danas je glavna baza obučavanja ruskih diplomata. Neki od najpoznatijih europskih političara su diplomirali na njemu poput povjerenika EK za proširenje Štefana Fulea ili ministra vanjskih poslova Rusije Sergeia Lavrova.

Kako ste zadovoljni sa sveučilištem?

– Moram naglasiti kako pohađam programe na engleskom jeziku. To su uveli tek prije nekoliko godina, i tu ima dosta tih 'dječjih bolesti', ali vjerujem da će se to eliminirati. Profesori su svi vrhunski stručnjaci, ali prenositi nekome znanje na stranom jeziku, u ovom slučaju engleskom, nije lako.

Koliko dugo ste već u Rusiji?

– Jednu akademsku godinu, preostaje mi još jedan semestar, potom stažiranje i diplomski rad.

Kakav je osjećaj bio sletjeti u Moskvu? Je li Vas bilo strah?

– Neopisivo. Doletio sam po noći, pa mi je taj osjećaj možda bio još i jači. A snašao sam se dosta brzo, jer imam u Moskvi rodbinu koji su mi uvelike pomogli. Nakon prvih nekoliko dana sam se preselio u dom koji se nalazi u sklopu njihovog kampusa i od tada je bilo relativno lako.

Kolika je Moskva? Koliko Vam treba s jednog kraja grada do drugog?

– Pa najbrže moguće je metroom, i to je oko sat vremena. Automobilom mi treba od dva sata od cijeli dan ako zaglaviš u prometu.

Je li skupa Rusija?

– Je i nije, ovisno o tome što kupuješ. Hrana je jeftinija i dostupno je doslovno sve, što god ti srce želi. Od egzotičnog voća i povrća do sezonskog, ali kroz cijelu godinu, samo su onda i cijene adekvatne. Voće je dosta skuplje, npr. trešnje su kod nas 15 kuna, kod njih 300 rubalja, odnosno oko 50-60 kuna. Ali meso, riža, tjestenina, sve je jeftinije nego kod nas.

Kakav je životni standard Rusa? Kolika je prosječna plaća?

– Ovisi o dosta faktora, ali za Moskvu je oko 800-1000 eura. Ima dosta ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem, ali ima ih i jako puno koji ne znaju gdje će sa svojim novcem. Zapravo njih mi često vidimo kao nekakve stereotipne goste ljeti.

Znači mi ne vidimo prosječne Ruse?

– Definitivno ne. To je bogataška klijentela koja se naglo obogatila i ne razumije vrijednost novca. Prosječan Rus jako dobro zna raspolagati s novcem i oni su normalni ljudi koji rade i kao i mi skupljaju novce za negdje poći. Treba napomenuti kako oni 'na prvu' izgledaju hladni, ali kad vas jednom prihvate onda vrijedi pravilo 'davaj, davaj'.

Jesu li Vam kolege na fakultetu pretežito Rusi ili?

– Pa jesu, ali ima nas iz svih dijelova svijeta, od Turske, Indije, BiH, Srbije. Osim mene nema nitko drugi iz Dubrovnika, ali ima jedan momak iz Vukovara.

Kako 'stojite' s ruskim jezikom?
-Ochen horosho ( očin harašo) (smijeh)…Vrlo dobro! Nije težak taj jezik, najveći problem u startu  bio mi je ćirilica, tu su Srbi u prednosti nad nama. Prvih dvadesetak dana sam sve čitao u hijeroglifima, ali kada se to uhvati nije nikakav problem. Ne mogu još imati neku tečnu konverzaciju, ali razumijem sve što mi govore.

Kakve su žene u Rusiji?

– Moskvićke?

To su, pretpostavljam, žene iz Moskve?

– Da. Tako ih zovu. To su veoma…zanimljive cure. (smijeh). Generalno, cure u Rusiji su stvarno zgodne, tako da je taj stereotip u većini slučajeva točan.

Jesu li pristupačne?

– Pa…jesu, ali moraš im prići na ruskom. Mora se pokazati neka volja da želiš naučiti njihov jezik, odnosno makar elementarno znanje ruskog. Ako joj priđeš na engleskom jeziku, šanse su ti male do nikakve.

Kako ste to saznali?

– (smijeh).. Pa radije to ne bih u javnost. Bilo je nekoliko…divnih situacija.

Koja je prva 'ulet' fraza na ruskom koju ste naučili?

– Ya dumayu chto ty ochen' simpatichnaya devushka (ja dumaju što ti očin simpatičnaja djevuška)!
To znači da ja mislim da si ti jako lijepa cura. To je onako umjereno da ne ideš s pretjerivanjem, 'Krasivaja' npr. znači prekrasna cura, ali to je previše prozirna. Na to nemaš prolaz sigurno.

Koje Vam je najgore odbijanje koje ste dobio? Jeste li ikada dobili šamar od Ruskinje?

– Nema tu dramatiziranja, ona se samo okrene i ode ća, ti možeš izigravati što god hoćeš, svejedno ti je.(smijeh)

Kakav je noćni život?

– (….) Nadrealan. Fantastičan. Moskva me ostavila bez daha, brojem tih noćnih klubova, programom. Mi živimo za ljeto, a tamo je svaki tjedan hrpa događanja non stop. Drugačiji je to život. Oni su gladni takvih stvari, vjerojatno i zbog njihove zatvorene povijesti.

Jeste li ikada imali nekih problema u Rusiji?

– Nikada. I mislim da je to malo prenapuhano. Bogu hvala, ako ti tražiš problem naći ćeš ga, ali ako se ponašaš normalno i krećeš u takvom društvu, ne moraš se ničega bojati.

Kakav je odnos Rusa prema vodki?

– E to je jedan veliki stereotip. Vodka je više piće siromašnih ljudi. Mislim svi oni vole vodku, ali nije baš da je piju za doručak, ručak i večeru kao što se ovdje misli. Whiskey je jako popularan u Rusiji. Moram reći da me to jako iznenadilo (smijeh).

Što je najbolja stvar koju vežete uz svoje rusko iskustvo?

– Pa, teško je reći, ali moram definitivno istaknuti brojna poznanstva koja sam stekao. Upoznao sam toliko odličnih ljudi i razvio mnoga prijateljstva, tako da imam nekoga tko će me primiti kao obitelj u brojnim zemljama svijeta.

A najgora?

– Najgora stvar je birokracija. Mi smo s time dobro upoznati, ali oni su to doveli na jednu novu razinu. Tokom mog prvog tjedna kada sam rješavao papirologiju, dom, zdravstveno itd. prvo ideš u jednu sobu, pa u drugu da ti daju pečat, pa u treću sobu po još jedan pečat, a naravno u svakoj od njih je red u kojim se čeka. Ti se uputiš u sedam ujutro, a završiš navečer.
Papire na nostrifikaciju diplome sam predao u prosincu, i od tada su još uvijek na razmatranju.

Koji su Vam planovi nakon faksa? Ostajete tamo ili se vraćate doma?

– Planovi još nisu definirani, ali vjerojatno ću pokušati ostati u Rusiji. Ako dobijem posao i radnu vizu ostat ću raditi. Moram razmatrati i troškove stanovanja koji će mi sa studentskih 130 eura porasti na minimalno 500-600 eura. To je apsolutni minimum.

Što želite raditi nakon fakulteta?

– Prijatelj mi je dobio posao npr. u Svjetskoj banci, dok je drugi kolega pošao ipak u političke vode. Ja još nisam odlučio do kraja. Postoji mogućnost da počnem raditi u veleposlanstvu i pomalo se probijam, ali ja sam skloniji opciji da počnem raditi u nekoj međunarodnoj organizaciji.

Dobro, jedno revijalnije pitanje za kraj? Kako ste preživjeli rusku zimu?

-(smijeh)… Sasvim lako. Bojao sam se toga, prije nego sam išao bilo me strah, svi su mi punili glavu, mama, baka, ponesi džempere, dvije jakne itd. Ja sam tu njihovu zimu čekao, čekao, ali nisam je dočekao. Temperatura je bila većinom između -10 i -17. Samo nekoliko dana bilo je oko -25, ali tih nekoliko dana je bilo stvarno gadno. Ali sve do -18 je podnošljiva temperatura, ja sam se kretao u odjeći koju nosim i ovdje zimi.

Da je usporedimo s gradskom?

– Pa zima kod nas…onako kad puše bura to probija sve i ništa ne pomaže, a gore na -15 obučeš normalnu jaknu i sasvim ti je fino. Ali kod njih svi stavljaju grijanje na maksimum i onda se moraš skidati u kratke rukave.