Kultura

Izložba Ane Piplice Požar u Galeriji Otok

Izložba Ane Požar Piplice ‘Mali ritual 2020’ bit će otvorena u četvrtak, 25. veljače 2021. u 17 sati u Galeriji Otok, Art radionice Lazareti.

Otvorenje će se održavati poštujući važeće mjere za suzbijanje pandemije virusa COVID-19 te se mole posjetitelji da donesu maske.

– Dozvolite da vas upišemo u kontakt listu posjetitelja i pridržavate se svih preporučenih uputa i mjera. U prostoru Galerije Otok istodobno može boraviti pet osoba pa je najbolje da dođete s onima s kojima ste u svakodnevnom kontaktu. Mi ćemo biti tu od 17 do 19, a prostora izvan Galerije Otok ima dovoljno za ‘distancu’ – poručili su iz ARL.

Izložba se može pogledati svaki radni dan od 12 do 18 sati, a bit će otvorena do 17. ožujka.

U tekstu o izložbi Josip Klaić piše:

Tko su ovi ljudi? Zašto su ovdje došli? O čemu govore? To vam ja ne znam kazati.
Od kud početi s Anom Požar Piplicom koja je već davno sebe nazvala tuđincem (Alien, 2005.)? Njezin nas rad stavlja u nezahvalnu poziciju jer svako određenje i jasnoća pada u vodu. I onda voda to nosi. Jer uistinu, kao i kod kapilarnosti zida, fluidnost njezinog rada i protočnost vremena vodi nas rukavcima koji ulaze i u najmanje pore predmeta koji se potom raspada. Iako prepoznatljiva te uklopljiva po koječemu u suvremenost prostora u kojem stvara, ipak odaje dojam hibridnosti, fluidnosti, eklektičnosti. Dobar primjer za to je rad Govorim zidu (2017.) kada je u napuštenom prostoru stoljetnog arheološkog lokaliteta na ruševni zid nanijela žbuku kao podlogu za davno zaboravljenu slikarsku tehniku freske. Nakon dugotrajnog procesa u trenu kada pigmentima treba slikati, ona će kistom tek upisati riječi: „Govorim zidu“. U ovom spoju nespojivog, slikarskog i konceptualnog, procesualnog i tautološkog, značenja su brojna. Govoriti zidu inače znači uzalud govoriti nekome tko nas ne sluša, ne čuje ili ne razumije. No, ovaj put upravo je zid jedini koji umjetnicu može razumjeti, više nego itko drugi pa mu stoga i govori ovim radom poznavajući sve njegove dimenzije. Sada, na otvorenom prostoru freska je izložena vremenu, onom fizikalnom i onom atmosferskom. I jedno i drugo vrijeme fresku i zid nagrizaju. Slično je i s radom Ti nestaješ (2015.). Opet u istom prostoru na ruševnim ostacima renesansne kuće unutar kamenih prozorskih okvira postavit će voštanu ploču s natpisom: „Mogu li ostati“. Vosak kao materijal, opet gotovo zaboravljen u svim likovnim tehnikama, ovoga je puta preuzet od sagorijelih svijeća u crkavama i samostanima. Kroz mekan i podatan materijal umjetnica meta-jezikom samu sebe pita: „Mogu li ostati“, dok zna i sama da ne može. Barem ne u ovom obliku. Jer vosak će se čim prije otopiti između čvrstih kamenih okvira. Gotovo uzaludna rabota umjetnice iskazat će se u propadljivosti predmeta i njegovom raspadanju u oba navedena rada. Odabire materijale koji su u konstantnoj preobrazbi (vuna, sol, drvo, tkanine). Krivo je reći da oni nestaju, samo se izmjenjuju. Njihova sposobnost da su čvrsti, pa opet mekani ili porozni, ukazuje na dimenziju vremena kao temeljnu preokupaciju njezina rada kojim jasno ukazuje na cikličnost svijeta koji samo mijenja svoju kožu.
(…)
U godini starenja i dotrajavanja svijeta nastaje Mali ritual 2020 kao nastavak na niz njezinih radova: Šumski putovi (2004.), Ima li razloga za slavlje (2014.) i Domjenak u Muzeju suvremene umjetnosti Pelegrin (2017.). I dok su prethodno likovi bili zajedno u susretima pokušavajući ostvariti doticaj s prošlosti, sada distopijski lutaju pokušavajući predvidjeti budućnost koja nam se čini da će upravo ovako izgledati. Oko koje vidi nije više blisko i neposredno već promatra iz visoke udaljenosti kao represija stranca. Nema one komunikacije među likovima koje smo navikli gledati ranije. Šuma nema ni onaj raniji romantični ugođaj uživanja povlaštenih, već jezivi karakter nužnosti. Jedini znak ljudske prisutnosti tek je jedna lokva vode. Rastapanje voska na ognju usred šume proces je izrade novih radova. Ovaj put na vosak zapisuje: Prije par milijuna godina, Prije nas, Šuma. Slično kao i montažnim postupkom u videu Ima li razloga za slavlje? kada je okrenula vremenski tijek od kraja prema početku opet baca promatrača iz jedne dimenzije vremena u drugu, sada iz distopijske budućnosti odlazi u daleku prošlost ukazujući na šumu kao stalni i jedini prostor spasa. Istu sada i prije par milijuna godina, prije nas. Kako je navodno Chateaubriand rekao: „Šume postoje prije ljudi, pustinje ostaju za njima.“

Izložba je realizirana u suradnji Umjetničke radionice Šarena jezera i Art radionice Lazareti. A rad Art radionice Lazareti i izložbu omogućili su i podržali: Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Dubrovnik.

Pročitajte još

NOVI REDATELJSKI IZAZOV Robert Bošković u Beogradu postavlja mjuzikl ‘Posljednih pet godina’

Dulist

Nasmijite se uz predstavu ‘Art’ na daskama Držićeva teatra

Dulist

Jasmina Runje prvi se put u rodnom gradu predstavlja velikom samostalnom izložbom

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija