I ove godine gotovo neprimjetno prošao je 13. veljače, premda je bilo za očekivati da će dvadeseta obljetnica osnutka 163. brigade HV biti razlogom značajnijeg i svečanijeg okupljanja njenih pripadnika i sjećanja na te „dane ponosa i slave“. Međutim, u kontaktima s dubrovačkim ratnim zapovjednicima potvrđeno je, kako smo i najavljivali, da ovaj dan ipak nije zaboravljen.
Njegovo obilježavanje bit će povezano s Danom oružanih snaga RH, kada bi ova postrojba uz obljetnicu osnutka trebala dobiti zasluženo priznanje od Ministarstva obrane RH. Ujedno, to je vrijeme „rezervirano“ za ponovno oživljavanje sjećanja na početak prve i najveće oslobodilačke akcije Hrvatske vojske u 1992. godini kojom je oslobođeno čitavo područje juga Hrvatske.
U međuvremenu, naravno bez osmijeha, podsjetit ću vas na vic iz tog vremena, koji je nastao iz jednog od puno puta spominjanih mitova o dubrovačkim braniteljima i obrani Grada, a odnosi se na 163. brigadu. Vic, više uvreda, na pitanje zašto se dubrovačka brigada zove 163., odgovara: „Zato što su 163 dubrovačka branitelja branila Grad 1991. godine“.
Svim zagovornicima koji su ovu „teoriju“, o načinu dodjeljivanja naziva postrojbi po ovom „kriteriju“, držali ozbiljnom, nikada nije bilo čudno da bi njegovom primjenom na druge ispalo da je npr. Split branilo 4, Omiš 114 ili npr. Zadar 112, a Vukovar bi još i dobro prošao sa svojih 204 branitelja.
PRED DANE POBJEDE – STONSKA BOJIŠNICA
U međuvremenu, naravno bez osmijeha, podsjetit ću vas na vic iz tog vremena, koji je nastao iz jednog od puno puta spominjanih mitova o dubrovačkim braniteljima i obrani Grada, a odnosi se na 163. brigadu. Vic, više uvreda, na pitanje zašto se dubrovačka brigada zove 163., odgovara: „Zato što su 163 dubrovačka branitelja branila Grad 1991. godine“
O tome je svjedočio i boravak generala zbora Janka Bobetka i tada kapetana bojnog broda Vida Stipetića na tom prostoru početkom veljače 1992. godine. General Bobetko je tom prigodom istaknuo da je borbena spremnost postrojbi na zapadno dubrovačkom ratištu takva da se u svakom trenutku može osloboditi ovaj dio Hrvatske. Bila je to i najava, puna dva mjeseca kasnijeg osnivanja Zapovjedništva Južnog bojišta s njim na čelu, a čiju će udarnu snagu činiti 4. i 1. gardijska brigada, tada najelitnije postrojbe Hrvatske vojske.
Ovo je trenutak kada se možemo prisjetiti, do sada nedovoljno spominjanih, događanja i stanja na Stonskoj bojišnici koju sam samo površno spominjala u prethodnim nastavcima ovog feljtona. I na ovom području, kojim je zapovijedalo Zapovjedništvo Sektora Dubrovnik, krajem 1991. i početkom 1992. godine, vode se teške borbe s neprijateljem. Istodobno s napadom na Grad 6. prosinca, neprijatelj je pokušao izvršiti prodor prema Pelješcu i dolini Neretve.
U tim nastojanjima, zahvaljujući u prvom redu premoći u naoružanju, uspio je doći na same prilaze Stonu i zauzeti crtu Konštari – Zamaslina – Bistrina, a radi usporedbe napominjem da su branitelji ovog područja od topničke potpore imali samo dva topa 85 mm i dva ZIS-a 76 mm. Nakon što je odbijen pješački napad neprijatelja na Mali Ston, ova crta obrane je uspješno branjena i učvršćivana sve do početka oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske.
Početkom prosinca neprijatelj je osjećajući nedostatak ljudstava i tehnike, izvršio i napadaj u zahvatu komunikacija: Smokovljani – Ošlje – Imotica i Doli – Bistrina koje su branili dijelovi 114. i 116. brigade HV, te brojne manje grupe branitelja pristigle iz svih dijelova Dalmacije. Zahvaljujući samo hrabrosti branitelja, pored izraženog niza slabosti koje su dovele gotovo do raspada obrane, agresorske snage su zaustavljene na crti od mosta na Bistrini, preko Greblja – Stupe, Utrka do Drijena i dalje prema Hutovu, na kojoj je uspostavljena čvrsta obrana, i koja će biti polazna crta prilikom prelaska u napadna djelovanja prema Slanom i Dubrovniku.
SLABOSTI OBRANE
Od njenog otvaranja Zapadna dubrovačka bojišnica nije imala dostatne vojne snage, premda je Glavni stožer HV i hrvatsko vrhovništvo pokazivalo stalan interes za probijanje blokade Dubrovnika. Za razliku od snaga pod zapovjedništvom Zapovjedništva obrane Dubrovnika, na ovoj bojišnici radilo se o usitnjenim postrojbama koje su bile različite kvalitete i obučenosti.
Budući su dolazile iz drugih krajeva, Zapovjedništvo Sektora Dubrovnik koje nije imalo svojih postrojbi, nad njima nije moglo uspostaviti učinkovitiji zapovjedni sustav i osigurati njihovu uporabu na širem prostoru crte obrane. Pored stalnih promjena u Zapovjedništvu, na čijem se čelu smjenjuju Ante Marinov, Mate Šarlija Daidža, Luka Džanko, i Petar Šimac, to je vjerojatno bio i temeljni razlog „preseljenja“ 116. brigade HV na područje Metkovića.
Upravo u danima veljače prije dvadeset godina, na dubrovačkom području i u samom Gradu, zahvaljujući već spomenutom Sarajevskom primirju i prihvaćanju Vance-ovog plana, traje vrijeme ni rata ni mira, ali se osjeća približavanje dana konačne pobjede
Zahvaljujući uspješno provedenom preustroju postrojbi u samom Gradu, dubrovački branitelji su spremno dočekali početak oslobodilačkih akcija u kojima su svojim sudjelovanjem, nakon herojske obrane Dubrovnika, dali značajan doprinos.
Slika:
Mali Ston, foto Milo Kovač, Zbirka fotografija MSP