Početkom 1992. godine napadi i provokacije neprijatelja ne prestaju, posebno na prve crte obrane u Sustjepanu, na Belvederu i Srđu, te je očito kako se vrše pregrupiranja snaga za konačno napuštanje juga Hrvatske. Dubrovački branitelji i građani sve jače osjećaju skori dolazak slobode i konačne pobjede.
Potvrdila je to i veličanstvena festa Sv. Vlaha koju je, zajedno sa gotovo svim hrvatskim biskupima, predvodio zagrebački nadbiskup uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić. U to vjeruju i brojni građani Republike Hrvatske, o čemu na najljepši način govori čestitka Izvršnog Vijeća Skupštine Općine Split upućena povodom blagdana Sv. Vlaha u kojoj ističu:
„Uvjereni smo da se stradanja koja su zadesila naš Dubrovnik bliže kraju. Iako su rane duboke i velike, svi smo ponosni na Dubrovnik koji je i u ovim najtežim danima svoje povijesti još jednom pokazao i dokazao da slobodu ljubi iznad svega.“
FOTOGRAFIJE RAZARANJA TOMA ŽANETIĆA
Zahvaljujući omogućavanju bolje komunikacije s privremeno okupiranim dijelovima dubrovačke općine, nakon Cavtatskog sporazuma i Sarajevskog primirja, dobiva se sve potpuniji uvid u težinu ratnih razaranja i stradanja kojima su ova područja bila izložena. Tako Dubrovački vjesnik krajem veljače 1992., u vrijeme kada tzv. JNA nije dopuštala novinarima iz hrvatske i svijeta boravak na okupiranim područjima, objavljuje niz nepotpisanih fotografija potpuno razorenih, spaljenih i opljačkanih Konavala i Župe dubrovačke.
Potpis su dobile tek nakon konačnog oslobađanja dubrovačkog kraja u listopadu 1992. kada je javnost saznala ime i prezime autora i način nastanka samih fotografija. Snimio ih je kradom, svojim fotoaparatom Cavtaćanin Tomo Žanetić, a kako bi izbjegao kontrolu svih pošiljki prema Gradu koju su obavljali srpsko-crnogorski vojnici, novinaru Antunu Švagu poslao je film u tegli marmelade.
Posljednjih dana okupacije jugovojnici upali su u kuću Toma Žanetića u Cavtatu i pretukli ga. Usput su opljačkali sve ono vrijedno, ali aparat nisu našli. Njemu su za uspomenu na leđima nožem iscrtali četiri C. Tomo je prilikom povlačenja jugo vojske dobio zadatak od Kriznog štaba otići javiti našima da se oni povlače, te je gondolom doveslao do Plata, a dalje pješke od plaže do hotela Ambasador. Kasnije je doznao da je prošao i kroz minsko polje. Danas nam gospar Žanetić još uvijek pomaže u radu, a Muzeju je poklonio sve svoje ratne snimke, te mu ovom prilikom još jednom zahvaljujemo.
SUSTAVNA PLJAČKA
Prema svakodnevnim prosvjedima Kriznog Štaba općine Dubrovnik, te izvješćima COB-a Dubrovnik, vidljivo je da neprijatelj u to vrijeme dovršava svoje „oslobađanje“ dubrovačkog područja sustavnom pljačkom preostale privatne i društvene imovine, pa se tako navodi odvoženje u Crnu Goru opreme iz hotela u Platu, Mlinima i Kuparima, tiskare „Ivo Čubelić“, kamenoloma na Dubcu, zračne luke u Čilipima, marine u Rijeci dubrovačkoj i mnogih drugih.
U poruci od 13. siječnja 1992. priopćuje se da je upravo u tijeku pljačka „Vrtova sunca“ u Orašcu iz kojih se šleperima odvoze strojevi iz praonice rublja i strojevi za centralno grijanje, a 18. siječnja Krizni Štab prosvjeduje radi pomicanja neprijateljskih snaga prema Sustjepanu i traži da prekinu s pljačkanjem skladišta poduzeća „Dubrovkinja“ i „INA“.
Premda ću o pokušajima razmjene i „trgovine teritorijima“ opsežnije govoriti u narednim nastavcima ovog feljtona, zanimljivo je spomenuti da se ovi pokušaji pojavljuju u javnosti već tijekom ožujka 1992. godine. Uvaženi književnik Ivan Aralica u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, s čime nas upoznaje novinar A. Švago, iznosi slijedeće:
„… ne vidim razloga da se, ako Hrvatska strana zatraži ili srpsko-crnogorska ponudi pravičnu naknadu o Prevlaci, ne bi razgovaralo. Nemam u vidu što bi se moglo nuditi, a što kao naknadu tražiti, ali ako je to srpsko-crnogorskoj strani od kapitalne važnosti i naknada bi za Hrvatsku stranu trebala biti krupna stvar… To što bih u vidu imao bilo bi u funkciji stvaranja sigurnog razgraničenja.“
JAČANJE OBRANE I RANJAVANJE MARINOVIĆA
Nakon već spomenutog osnivanja 163. brigade HV i imenovanja pukovnika Ivana Varenine za njenog prvog zapovjednika, nastavilo se jačanje obrambenih snaga i njihova priprema za prelazak u napadna djelovanja. Za razliku od Zapovjedništva sektora Dubrovnik, koje nije uspijevalo uspostaviti jedinstveni sustav zapovijedanja u zoni svoje odgovornosti, Zapovjedništvo obrane Dubrovnika je u tome u potpunosti uspjelo.
Djelujući na iznimno malom prostoru u okruženju ovo Zapovjedništvo, na čelu s tada brigadirom Nojkom Marinovićem, na vrijeme okrupnjava svoje postrojbe i eliminira pojave dvojnog zapovijedanja policijskim i vojnim snagama. Uz popunu ljudstvom i naoružanjem, te stalne radove na utvrđenju prve crte obrane, provode se i opsežne mjere obuke, a posebno u rukovanju oružjem kroz izvođenje više programskih gađanja.
Težak udarac za branitelje predstavljalo je ranjavanje zapovjednika Nojka Marinovića 19. ožujka za vrijeme obilaska prednje crte obrane na predjelu Nuncijate. Prilikom tog nesretnog slučaja od eksplozije potezne protupješačke mine, razmjerno lakše ozljede zadobila su još sedmorica branitelja i članova Zapovjedništva. Dubrovački vjesnik uz ovu donosi i vijest kako se izvan životne opasnosti nalaze i petorica branitelja koji su ranjeni istoga dana u neprijateljskom topničkom napadu na Srđ.
Za vrijeme liječenja, zapovjednika Nojka Marinovića je u Vili „Zagorje“ primio predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. Tom prigodom mu je, kao i svim dubrovačkim braniteljima, predsjednik Tuđman odao priznanje ističući kako „žrtve koje su dane za obranu Grada i Hrvatske nisu uzaludne“.
Dužnost Zapovjednika obrane Dubrovnika u to vrijeme preuzima brigadir Veselko Gabričević, do tada zapovjednik 126. brigade HV, koji se istakao u obrani Sinjskog područja. Budući su temeljem Zapovjedi o osnivanju dubrovačke brigade, umjesto tri osnovane dvije pješačke bojne, nastavlja se popuna postrojbe provođenjem mobilizacije. Tako je do početka svibnja 1992. brigada brojila više od 1600 pripadnika, od čega je u 1. bojni bilo 430, a u 2. bojni 412 branitelja. Značajno su ojačale i snage Odreda MDP Hrvatske ratne mornarice koje su u to vrijeme brojile više od 400 pripadnika.
Prilog 1.
Veselko Gabričević i Ivan Varenina, prilikom obilaska prve crte obrane (MSP F 3204)
Prilog 2.
Čilipi, foto Tomo Žanetić