Ulicama moga Grada

Grad iznova bati svoj zimski san

Puno tog je ostalo iza nas u onom tjednu kad obilježismo blagdan Sv. Nikole, ali i veliki dan našeg Grada, Dan dubrovačkih branitelja. Braća po oružju, rekli bi, a dodao bih – braća po neobjašnjivom prkosu za obranit svoj Grad, opet nakon toliko godina bili su jedan uz drugog. Ponosno. I nakon svih godina, pomalo posijedjeli, ali i dalje – puni prkosa. Svi isto obučeni, bez razlike. Svi isti. Jedno, kakvi su i bili te 1991. godine.

Da su bar te kabanice imali te godine! Puno dragih ljudi, likova tih nezaboravnih dana. I njihovih lijepih riječi, sjećanja, poruka… od kojih kao postulat za pamćenje ostaje ona generala Marinovića kako nas Hrvate na žalost samo zvuk sirene za uzbunu može ujedinit. Svaka čast i Edu Čengiji kad je naveo imena onih sedam velikih i hrabrih momaka. Tako treba, znat tko si ti momci, bar za reć' im „Hvala!“. Dogodili su nam se i izbori. I nova vlast. Uvjerljivo. A što nas čeka u godinama kojima nam sa svih strana nečim prijete, sam Bog zna. Valja nama živit.
 
VRATIO SE ČEJA
 
Nakon sve te gužve, Grad opet iznova bati svoj zimski san. Svi pristigli na proslavu, na brzinu nas ostaviše. Same. Tek, vratio se Čeja s Tajlanda. Kad je bio vlast, Knez naš, čekali smo ga na Pilama. Odavno više nije vlast, pa nikom nije ni palo na pamet čekat ga. Tako je to, kad si gori, svi odozdo te vole, a kad padneš, ode sve u zaborav.
A na neke davne dane ugodna života u Gradu i đira po Stradunu punog čeljadi, podsjeti nas svojim sjajnim filmom Hrvoje Juvančić, Jupin mali. Bilo je baš ugodno, uz puno sjete, napravit iznova taj đir uz njegov film.
 

Nakon sve te gužve, Grad opet iznova bati svoj zimski san. Svi pristigli na proslavu, na brzinu nas ostaviše. Same. Tek, vratio se Čeja s Tajlanda. Kad je bio vlast, Knez naš, čekali smo ga na Pilama. Odavno više nije vlast, pa nikom nije ni palo na pamet čekat ga

Al', treba dalje u đir. Stradunom na kojem je u ove naše dane više komada nakita pred Božić i Novu, nego čeljadi u điru. Pred ove dane kad ćemo jedni drugima poželjet sve najbolje. Nekad bi dobivali one lijepe čestitke, u koverti, iskreno i lijepo rukom ispisane. U naše doba tek pristižu nam copy paste sms poruke. Često i bez imena. Ili, pošalju nam ih mejlom. Sve s mijenja. Pa i mi. Kad smo već spomenuli mejl, još jedno prisjećanje. Sjećate se onim pisama u plavoj koverti zvanih „lanac sreće“? Pa šalji dalje, jer ako prekineš, zlo će te snaći, a ako nastaviš, milijuni dinara ti dolaze. Naravno, dinara nikad ne bi, a i prijetnja o zlu i nesreće valjda se nisu obistinile. E, u naše doba takvi „lanci sreće“ dolaze mejlom. Svaki dan! Strašno. I uputa; ako taj mejl pošalješ na deset, sto… adresa, eto sreće! Ne volim druge opterećivat mojom srećom, pa bi volio kad ih više nikad ni ja ne bi dobio. Hvala.
 
PORTA DE CELENGA
 
Pa sa Straduna još malo u đir do Iza Roka. Umjesto lakše Širokom, namjerno dužim putem, dugom Božidarevićevom, pa poprijeko u kratko Prelaznom kojoj već ime govori čemu služi, do jedne od najljepših ulica Grada, Svetog Josipa. Malo je tko tako zove, a to ime dobila je 1991. godine. Čeljad Grada i dalje je zove kako se i zvala stoljećima, Vrata Celenge. Po tom imenu, točnije Porta de Celenga spominje se još u Statutu Republike 1272. godine, a dobila ga je po znanoj obitelji Celagna. Iz nje opet u kratko krivo nazvanom Hliđinom, a trebalo bi samo Hiđinom, do placete Domino. Do ispod kuće Šapra. Još puno priča sam čuo vezano za gospara Zdenka. Spomenut ćemo ih u điru, a sad evo tek jedna; kažu kako mu se zapravo „kap“, moždani udar dogodio zbog tuge za smrću najmlađeg brata Bore, koji je umro malo prije jako mlad. Ta smrt bila je velika tragedija za obitelj.
I za kraj, izlazim na placetu Iza Roka. U rane jutarnje sate. Nema nikog. Prazno. Samo stolovi. Već od početka i kućnog broja 2. Tu je s obitelji živio Vojo Šindolić. Stoga još jedan dodatak priči o njemu, koji čujem ovih dana; obožavao je igru na puca te „kupovao“ sve najbolje „igrače“ – puce! Davao je za njih sve i svašta; LP ploče, stripove, romane… a jednom čak i zlatni medaljon iz obiteljskog naslijeđa! Mazno' ga doma. Za jednu sjajnu pucu. Samo se nasmijao i… potvrdio. Uz dodatak: Baš sam bio lud za tim pucama!
 
POTPISI
 
–          Neka davna slika; Vojo Šindolić – luđak za pucama, ispred kuće broj 2. gdje je nekad živio
–         Prazna placeta Iza Roka ovih zimskih dana u rane jutarnje sate
–         Još malo i odoše nam i kruzeri! Ulaz u Grad s Pila, djevojka s reklamnim kartolinama čeka okupljanje zadnjih da uđu u Grad
–          Nikad kraja priči o gospar Zdenku; supruga mu Neda, on i prva kćer Ivana
 
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija