20 godina poslije

Herojski otpor u studenom

Proteklog tjedna je nakon dvadeset godina, onako kako to dolikuje dubrovačkim braniteljima i Gradu obilježen Dan dubrovačkih branitelja, 6. prosinac. Svih dosadašnjih godina, i pored stalnih nastojanja, u prvom redu branitelja i braniteljskih udruga, svjedočili smo brojnim neriješenim pitanjima vezanim za te dane koja su se negativno odražavala na same proslave.

Na prvom mjestu to je svakako neprimjeren odnos društva i države prema braniteljima i Domovinskom ratu u cjelini. Sustavno guranje branitelja na margine, pa često i na sam rub životne egzistencije, poricanje i omalovažavanje brojnih temeljnih ljudskih vrijednosti koje su stvorene u Domovinskom ratu, učinilo je da veo zaborava prekrije to vrijeme. Time je onemogućeno ugrađivanje herojstva i žrtve hrvatskog naroda u temelje sadašnjosti i njegove bolje budućnosti. U tom „ratu nakon rata“, u velikoj mjeri izostalo je stručno i znanstveno bavljenje Domovinskim ratom, a samim tim i utvrđivanje povijesnih činjenica i istine o našoj novijoj prošlosti, čime su najviše gubili upravo branitelji koji su je svojom žrtvom stvarali. Stoga smo bili svjedoci, u prvi plan isticanih podjela među braniteljima, te potpunog negiranja mjesta i uloge koju je ovaj Grad imao u stvaranju slobodne i suverene Republike Hrvatske.
 
ODANO ZASLUŽENO PRIZNANJE SVIM BRANITELJIMA I GRADU U CJELINI
 
Takav odnos i stanje zauvijek je prekinuto svečanim mimohodom i postrojavanjem na Stradunu, koje su dubrovački branitelji iz 1991. morali čekati punih dvadeset godina, kada im je predsjednik RH dr. Ivo Josipović dodijelio Povelju Republike Hrvatske za herojsku obranu i doprinos međunarodnom priznanju RH te konačnoj pobjedi u Domovinskom ratu. Na taj način, kao i posmrtnom dodjelom odličja Reda Bana Josipa Jelačića Miljenku Bratošu, jednom od glavnih organizatora dubrovačke obrane, odano je zasluženo priznanje svim braniteljima, ali i Gradu u cjelini. Time su zauvijek prekinute priče i u široj javnosti umjetno stvarane „istine“ o gradu koga je branila kulturna baština i svi drugi osim njegovih građana.
 

Budući je i Dan dubrovačkih branitelja, kao i posljednje brojeve ovog feljtona obilježila rasprava i pisanje o broju onih branitelja koji su branili Dubrovnik 1991. godine, a što je ipak „tema za sva vremena“, vraćam se povijesno utvrđenim činjenicama i opisu najtežih i najslavnijih dana u novijoj povijesti Grada

S obzirom na protok vremena bilo je za očekivati da će i ovaj put, i pored ogromnog uloženog truda svih organizatora, biti iznova veliki broj zaboravljenih i povrijeđenih. Vjerujem kako je manifestirano zajedništvo, koje je ipak većim dijelom prevladalo, stvorilo povoljnije ozračje za otklanjanje mnogih propusta, i što je najvažnije olakšalo budući rad na proučavanju i bavljenju Domovinskim ratom na dubrovačkom području. Ne mogu ne spomenuti i naš stručni prilog ovogodišnjem obilježavanju Dana dubrovačkih branitelja, koji smo dali dovršetkom rada i predstavljanjem javnosti Spomenice poginulim dubrovačkim braniteljima u Domovinskom ratu „Vječni kao domovina“.
Budući je i Dan dubrovačkih branitelja, kao i posljednje brojeve ovog feljtona obilježila rasprava i pisanje o broju onih branitelja koji su branili Dubrovnik 1991. godine, a što je ipak „tema za sva vremena“, vraćam se povijesno utvrđenim činjenicama i opisu najtežih i najslavnijih dana u novijoj povijesti Grada.
 
PLAN NAPADA AGRESORA
 
Nakon već opisanih ratnih operacija u listopadu 1991., kada je agresor došao na same prilaze Dubrovniku, u studenom otpočinju najteži dani za održanje njegove herojske obrane. Mjesec je počeo uplovljavanjem u grušku Luku broda „Slavije“ na čelu Konvoja „Libertas“ koji je svojim dolaskom pružio nadu u povoljniji ishod događaja, te donio barem trenutni prekid razaranja Grada. I pored „Prijedloga za normalizaciju života u Dubrovniku“ (ustvari traženja predaje Grada), koje je Komanda VPS Boka uputila 26. listopada Kriznom štabu, i nastavka pregovora uz nazočnost promatračke misije EZ, napadi neprijatelja su se nastavili zauzimanjem Žarkovice.
Kako bi zaustavili napredovanje jugovojske i njeno ovladavanje visovima iznad samog Grada, u pomoć dubrovačkim braniteljima dolaze ojačanja od sedamdesetak pripadnika 114. brigade ZNG iz Omiša, pod zapovjedništvom Nenada Tomića, kao i 1. samostalni vod 4. brigade ZNG, zapovjednika Nediljka Grubišića. Istoga dana od dubrovačkih branitelja preuzimaju područje Strinčjere i Bosanke te organiziraju obranu. Zapovjednik 116. brigade Ivan Varenina, u suradnji s zapovjednikom otporne točke Miljenkom Radićem i pripadnicima djelatnog i pričuvnog sastava MUP–a, HRM i TO Dubrovnika, uspostavlja obranu Srđa i koordinaciju svih postrojbi u obrani s osloncem na tvrđavu Imperijal.

Napad je otpočeo 10. studenoga s prostora Žarkovice i Brgata. U teškim borbama agresor je, i pored herojskog otpora branitelja, do 13. studenoga uspio ostvariti sve svoje ciljeve izuzev zauzimanja tvrđave na Srđu. O snazi obrane i težini borbi govori podatak da neprijatelj nije imao hrabrosti ući u tvrđavu na Srđu, premda su je branitelji bili primorani napustiti u vremenu od 13. do 15. studenoga

Komandant 9. VPS Boka admiral Miodrag Jokić, 9. studenoga 1991. izdaje naređenje za napad u kome navodi: “Ovladati širim rejonom Dubrave i Rijeke Dubrovačke, izbiti na liniju Žarkovica–Srđ–Strinčjera–Graci–Komolac–Rijeka Dubrovačka i uspostaviti potpunu blokadu Dubrovnika s kopna i mora i primorati neprijatelja na predaju.”
Napad je otpočeo 10. studenoga s prostora Žarkovice i Brgata, snagama 3/472. mtbr, ojačanim pripadnicima TO Herceg Novi i 16. odreda granične milicije. Nakon planiranog zauzimanja Bosanke, Strinčjere i Srđa, istim postrojbama izdana je zapovijed da nastave s napadom prema Komolcu i Mokošici.
U teškim borbama agresor je, i pored herojskog otpora branitelja, do 13. studenoga uspio ostvariti sve svoje ciljeve izuzev zauzimanja tvrđave na Srđu. Radi iscrpljenosti i velikog broja poginulih i ranjenih u braniteljskim redovima, izvršena je i zamjena dijela postrojbi na prvim crtama, na koje dolaze vodovi Slavena Zeca i Drage Grabovca iz 9. bojne HOS–a. O snazi obrane i težini borbi govori podatak da neprijatelj nije imao hrabrosti ući u tvrđavu na Srđu, premda su je branitelji bili primorani napustiti u vremenu od 13. do 15. studenoga. Obrambene snage pretrpjele su teške i bolne ljudske gubitke. U obrani Bosanke 9. studenoga ginu Hamdija Kovač, Vedran Ivošević, Antonio Vatović, Mario Pezzi, Franci Lazibat i Željko Raguž. Sutradan 10. studenoga na Srđu gine Mato Damjanović, a na Strinčjeri Mario Matana. Obrana Strinčjere 12. studenoga odnosi živote dubrovačkih branitelja Siniše Tkaleca, Zdenka Baričevića, Tomislava Bendera i Ivana Raiča, kao i trojice pripadnika voda Slavena Zeca, Ante Jerka Landikušića, Vladimira Vukovića i Boža Merčepa. Istoga dana u neprijateljskim napadima na Komolac ginu Ivo Botica, Miho Klečak, Mario Mandić i Pero Nenada.
Prema podacima medicinskog centra tijekom ovih napada, kada je na Grad palo oko 6.000 topničkih projektila, poginulo je 15 civilnih osoba i 19 branitelja, dok je teže i lakše ozlijeđeno više od 120 osoba.
 
 
FOTOGRAFIJE:
Miro Kerner – Imperijal u plamenu /Zbirka MSP
Gornja postaje žičare, foto Božidar Gjukić /Zbirka MSP

Pročitajte još

Imotski sokolovi

Varina Jurica Turk

Brojne ratne žrtve

Varina Jurica Turk

Istina – dug prema povijesti

Varina Jurica Turk

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija