Kultura

Giorgio Baranac: Zbog priprema za koncert DSO-a znalo se dogoditi da ostanem i dva dana u arhivu

Nakon što je proteklih nekoliko mjeseci djelovao u virtualnom svi­jetu, Dubrovački simfonijski orkestar konačno se početkom svibnja u Kneževom dvoru vratio pred publiku. Koncertu uživo jednako su se radovali glazbe­nici, kao i njegovi ‘članovi’ čiji je posao pružiti im podršku ‘iza kulise’ pozornice. Jedan od njih je svakako arhivist Giorgio Baranac, ujedno i audio producent svih snimki Orkestra koje smo tijekom pandemijske 2020. i 2021. imali prilike poslušati na njihovom YouTube kanalu. Baranac, Dubrovčanima zaci­jelo poznatiji kao član glazbene sku­pine Da Riva, otkrio nam je blaga koja skriva fundus nototeke dubrovačkih simfoničara, ali i kako u arhivu katkad zna provesti neprospavane noći. ­
Otkud Vi u redovima ustanove Dubrovački simfonijski orkestar?
Kolega prije mene je došao do kraja radnog vijeka i prije pet-šest godina otvorila se prilika za moj dolazak. U srednjoj glazbenoj školi sam završio teorijski smjer koji je bitan za dirigi­ranje i polifoniju. Da biste ovdje mogli raditi, morate znati pročitati parti­turu, kakav je sastav orkestra i tko što svira. Što se tiče moje prijašnje kari­jere, nisam ni sanjao da ću danas biti ovdje. Inače sam glazbeni producent i svirao sam u dosta bendova te sam snimio preko 20 nosača zvuka. Grupa Da Riva je možda najpoznatija u tom opusu, također sam surađivao niz godina s Milom Hrnićem. Još uvijek sam aktivan u tim vodama te unatoč zaposlenju u Dubrovačkom simfonij­skom orkestru, nisam prestao s radom.
Što je uopće posao arhivista?
Moj zadatak je pripremiti materijal za koncerte. Naime, naš Orkestar ima plan rada, kako godišnji tako i mjesečni te sukladno njemu znam koja će se djela izvoditi. Naravno, to je sve prethodno usuglašeno na Umjetničkom i Struč­nom vijeću. U stalnom sam kontaktu s dirigentima i sve radimo unapri­jed. Pogledam imamo li taj materijal u našem bogatom arhivu gdje je preko dvije tisuće naslova jer je DSO zapravo nasljednik svih onih sastava od prije. Materijal kopiram za dovoljan broj sastava – prve violine, viole, čela, kon­trabase ili puhače, ovisno o djelu, odno­sno partituri. On mora biti spreman za svaki notni stalak s kojeg glazbenici čitaju izvedbu. Možete zamisliti kolika je to količina kad se, recimo, održava Festival opernih arija Tino Pattiera. U finalnoj večeri bude i do dvadeset arija što je kao da pripremam materijal za 20 skladbi pomnoženo s isto toliko izvođača. Mnogi zapravo nisu svjesni rada koji se odvija iza pozornice. Znalo se dogoditi da u arhivu ostanem i dva dana. Doma ne bih išao ni po noći jer je sutradan ujutro bila proba. Sve ovisi je li riječ o materijalu koji je već prije sviran ili ne. Ako jest, onda je to lakše. Upisani su štrihovi, odnosno oznake. Međutim, kad su to skladbe koje dosad nismo radili, onda tu ima dosta posla. Jednako je s materijalima koji podliježu autorskim pravima. Mi ih ne možemo izvoditi prema našoj slobodnoj volji, nego se ona iznajmljuju od Hrvatskog društva skladatelja, odnosno ZAMP-a ili čak iz inozemstva. Također, ona se i kupuju.
Rad bi Vam zasigurno olakšala digi­talizacija sadržaja. U kojoj je ona fazi?
Imamo digitaliziran materijal kojeg koristimo na dnevnoj razini, no ona službena digitalizacija arhiva tek će se dogoditi. Prije toga potrebno je usvo­jiti Pravilnik. Jedna od mojih obveza je godišnje izlučivanje dokumentarnog gradiva Državnom arhivu Republike Hrvatske te smo već na tom putu.
Orkestar često surađuje s mladim nadama Umjetničke škole Luke Sor­kočevića. Ako se ne varam, upravo ste Vi zaduženi za komunikaciju s njima.
Kontaktiram s kolegom Ivicom Lener­tom koji je radio i kad sam ja polazio školu. On me upućuje koji je program i što će tko svirati. Dostavi mi spisak koje im note trebaju, kojeg djela ili stavka. Materijal pripremim i podije­lim im ga prije probe. Čak ako netko želi, može ga pogledati unaprijed. Napravim mu kopiju ili ga skeniram pa pošaljem na njegov e-mailom. Među­tim, danas postoji toliko servisa čak i besplatnih na kojima se objavljuje glazba kojoj su, recimo, prošla autor­ska prava. Hvala Bogu, današnja djeca znaju sve te su im i tu sadržaji dostu­pni. Tako ne gubimo vrijeme nego dje­lujemo efikasno.
Dubrovački simfonijski orkestar se napaja s talentima iz te škole. Oni su njegova budućnost. Netko je prije to jako pametno smislio. Zahvaljujući njima opstajemo. Nažalost nemamo na svim pozicijama dovoljno glazbenika jer ipak smo mi mali u odnosu na npr. Zagrebačku filharmoniju, ali svako toliko netko nam se pridruži. Između ostalih, i naša koncert majstorica Đana Kahriman je đak UŠ Luke Sorkočevića. Na koncertima učenici imaju prilike po prvi put svirati s jednim orkestrom što je izvrsno. Možda u početku vlada trema i napeto je, ali vole se odazvati takvim događanjima.
Koja sve blaga skriva fundus noto­teke Orkestra?
Imamo raznih nota. Prije su ih kolege arhivisti koji su najčešće prvo bili glaz­benici u Orkestru rukama prepisivali. Kad naiđete na nekakve takve materi­jale za, recimo, Sorkočevića, to je zaista dojmljivo. Imamo i rukopise skladate­lja. To su djela koja su posvetili upravo Dubrovačkom simfonijskom orkestru kao što su ona Borisa Papandopula i Ludomira Michala Rogowskog. Baš je zanimljiva priča vezana uz ovog poljskog Dubrovčana Mi smo od nota koje su odjednom nestale te se nije znalo gdje su pa su se onda pojavile putem nekih kanala, uspjeli u suradnji s Hrvatskom bašćinom tiskati par­tituru. Ona je opet u životu. Taj kon­cert je izveden, snimljen te postoji audio i video zapis. Zaokružili smo cjelinu i ostavili je u nasljeđe novim generacijama glazbenika i publike. Inače, naš bogati notni fundus obu­hvaća od baroka, primjerice, djela J. S. Bacha, Corellija, Händela i neza­obilaznog Vivaldija, potom iz razdo­blja klasicizma Haydna, Beethovena, W. A. Mozarta. Naravno zastupljeni su i autori iz romantizma kao što su Bra­hms, Chopin, Mendelssohn, Rossini… da ne nabrajam sve ta divna djela i njihove autore pa sve prema našim danima preko suvremenih skladate­lja i naravno hrvatskih majstora poput Papandopula, Berse, Gotovca. Sve to i još puno toga, skoro 2000 naslova ‘čeka’ svoj red kad će ponovno na pul­tove glazbenika kako bi očarali novu publiku. ­
Imali ste veliku zadaću u približa­vanju orkestra publici proteklih godinu rada. Kako postići profesi­onalnu snimku visokog standarda kakvu danas možemo poslušati na YouTube kanalu dubrovačkih simfoničara?
Imao sam sreće što sam kao mladić svoje prvo snimanje obavio u split­skom studiju Tetrapak. Uvijek me to zanimalo pa sam ih u bivšoj državi zapravo obišao priličan broj. U konač­nici i Da Riva je snimala u zagrebačkim studijima. S vremenom krenuli smo putem da možemo sami snimati. Naš ravnatelj Damir Milat, znajući čime se bavim, imao je viziju što napraviti. Kroz ovih nekoliko godina izlascima u otvorene prostore gdje vam nije dovoljno samo ozvučenje, odradili smo veliki dio posla. Već prije imali smo u planu fundus skladbi približiti publici. Krenuli smo s izradom videa, zapravo nam je pandemija dobro došla. Oni su zaista vrhunski. Super zvuče i nadamo se da ćemo tim smjerom nastaviti. Za to je potrebno znanje. Orkestar je posebna priča. Uči se dosta u hodu. Vrlo pažljiv treba biti prema glazbe­nicima jer svaka intervencija elektro­nike među njima stvara tenzije. Mora se voditi računa da je njima ugodno jer koliko oni dobro sviraju takav će biti i snimak. Prvobitno je da su umjetnici raspoloženi. Polako napredujemo jer oni snimanje sve češće prakticiraju. Na razini smo koje se ne trebamo sramiti i snimke se mogu svugdje emitirati. Reakcije su stvarno odlične, skuplja se na tisuće pogleda, kanal raste, a za to je upravo najvažniji zvuk.
Koliku ulogu u kvaliteti zvuka igra sam prostor u kojem se izvodi?
Prostor je vrlo fina i pipkava tema. U njega prvo treba doći i sjesti te bez ika­kvog ozvučenja poslušati kako Orke­star zvuči. Znanjem i izborom opreme to isto pokušavam replicirati vani. Moje kolege audio producenti dosta u tome griješe. Ozvučenje ne smije preuzeti pozornost s glazbenika, ne smije se smetati s frekvencijama ili rušiti ravnotežu. Orkestar mora zvu­čati kao jedan instrument, ne kao više njih. Nije potrebno nešto miksati jer dirigent zapravo služi kao ton majstor koji zadaje tko će biti tiši ili glasniji. Mi smo kao ustanova nabavili vrlo pametno i skromno dovoljno opreme koja možda nije zadnji krik tehnologije, ali uspijevamo s njom raditi. Točno znamo koji su procesi potrebni da bi nešto zvučalo kako želimo. Na većoj smo razini nego što smo bili prije nekoliko godina. Nekad sam mislio da je Sveti gral mikrofon od milijun i pol dolara, međutim oprema nije pre­duvjet za dobar zvuk. Najbitnije je ono što se svira, tko svira te kakav mu je instrument. Što se tiče prostora, meni je osobno Knežev dvor najdraži pogo­tovo kad je u njemu publika, onda taj trenutak postaje čak euforičan. Ambi­jent franjevačke crkve također je odli­čan. Opet tamo to ovisi o izboru glazbe, tempu i nosećim valovima. Recimo, ondje izvrsno zvuče gudači jer baš dobiju na volumenu.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 12. svibnja 2021.

Pročitajte još

‘URA OD CHOPINA’ U Knjižnicama klavirski recital Ružice Koncul

Dulist

IZLOŽBA Đardini i zelene oaze Grada na platnima dubrovačkih umjetnika

Dulist

VRTOVI GRADA Izložba radova članova DULU-a u prizemlju Narodne knjižnice Grad

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija