Kultura

FILIP KRENUS Glumci u Londonu moraju odrađivati paralelne poslove da bi preživjeli

Nakon svjetske praizvedbe monodrame s elementima farse ‘A Poor Player’ (Bijedan glumac), autora Filipa Krenusa i Seana Aite, ovogodiš­nje sedmo izdanje manifestacije Mid­summer Scene donijelo nam je mnoštvo sadržaja kao što je, među ostalim, još jedna drama i to hrvatskog autora Ivora Martinića ‘Bila bi šteta da biljke krepaju’ te večer najljepših songova iz kazališne i filmske glazbe koje će izvesti soprani­stica Danijela Pintarić i pijanist Darko Domitrović. Ovu priliku iskoristili smo za porazgovarati s jednim od osnivača festivala – glumcem, producentom i prevoditeljem Filipom Krenusom koji već godinama svoju karijeru gradi u Londonu.
Veliki ste poznavatelj kazališne umjetnosti ‘Otoka’. Što Vas je uopće odvelo ondje?
Dobro ste rekli – Otoka jer smo bili u jednoj vrsti karantene zbog pande­mije i druga je ona koju nam je namet­nuo Brexit. Tijekom studija Engleskog jezika i Književnosti u Zagrebu počeo sam se baviti glumom i pridružio sam se Teatru Exit. Baš kad sam otišao u London sam s njima surađivao na pro­jektu Shakespear na Exit. Preveo sam nekoliko djela i za mene je to bio logi­čan izbor jer sam želio povezati dva jezika te sam mislio da tamo mogu naći više posla nego u Hrvatskoj. Tek kad sam nešto napravio vani, uspio sam stvoriti nešto i ovdje kao što je ovaj naj­južniji engleski festival. 2020. imali smo plan krenuti izvan Hrvatske, međutim pandemija je sve poremetila. Napravili smo autorefleksiju kako krenuti dalje. Tijekom proteklih godinu i pol dana imali smo planiranih gostovanja, ona su odgođena ili otkazana. To je kao kad gradite kule od pijeska i onda dođe val te sve sruši. Treba imati strpljenja i dati sve od sebe. Ovaj format nije odstupa­nje od onoga što smo mi do sada radili, nego smo se morali prilagoditi i dalje ostati međunarodni festival.
Kako ste uspjeli tako izvrsno svladati jezičnu barijeru? Naime, Vaš izgovor je kao kod izvornog govornika.
Imate dva načina kako strani glumac može opstati u Engleskoj – jedan je kroz obrazovni sustav poput mene, a drugi kroz poziv ako ste već etablirani glumac kao što su Goran Višnjić, Rade Šerbedžija i Zrinka Cvitešić. Često su, pogotovo u filmovima, te kućice u koje vas svrstavaju jako malene jer vas angažiraju za ulogu na temelju podri­jetla. Ako ste Slaven, igrat ćete likove sa slavenskog govornog područja. Ja od akcenata ne bježim, ali želio sam raditi u klasičnom teatru. Kazalište je malo otvorenije od filma. Prije nego što sam postao glumac, kao što sam rekao, završio sam Engleski jezik i Književ­nost u Zagrebu i bavim se i dalje prije­vodima pa bi tako uskoro trebao izaći onaj Novele od Stanca. Jezičnu bari­jeru sam premostio jer sam zaljubljen u jezik. Jako volim riječi. Također, hrvatski jezik je neutralniji što se tiče melodije ako govorimo o štokavskom narječju pa je nama Hrvatima lakše. Em smo mali, em smo neutralniji od bilo kojeg drugog slavenskog jezika. Iako je melodija engleskog drukčija od našeg, nama je jednostavno lakše.
Osim glumom i prijevodom, vjeru­jem da se bavite još nečim kako biste se egzistencijalno održali?
U Hrvatskoj se na glumce koji rade još neke dodatne poslove da bi preži­vjeli gleda kao nešto što je uobičajeno. Nama je tijekom studija glume rečeno da se od nje vrlo rijetko može živjeti osim ako imate stalan posao u nekoj od sapunica ili ste jako etablirani pa imate predstavu nakon predstave te ste dio nekog ansambla. Ja se bavim podučavanjem engleskog jezika u ško­lama. Nedavno sam surađivao s Riječ­kim sveučilištem. Tijekom pandemije sve je nažalost bilo na Zoom-u. Čak smo i preko njega napravili predstavu pa je ona sudjelovala na EPK u Rijeci. Od toga ne treba zazirati. Svaki čovjek ima svoju karijeru, ali glumci moraju odrađivati paralelne poslove da bi se preživjelo. London je izvrsno mjesto za kazalište, ali iz vas izvuče energiju. Zato imate otoke posla koje morate raditi i od toga ne treba zazirati. Zahvalan sam što sam završio studij u Zagrebu jer, kao što sam rekao svojoj nećakinji koja želi postati glumica, vrlo je važno imati još neku struku za održati se na životu. Tijekom pandemije mnogo je glumaca propalo i to onih s West Enda jer nisu imali ‘zaštitnu mrežu’. Ostali su bez posla, bez kuće i morali su raditi bilo koje poslove da bi preživjeli.
Okušali ste se i u pisanju pa ste koa­utor monodrame ‘A Poor Player’ (Bijedan glumac) koja je svoju pra­izvedbu doživjela protekle subote. Kako je komad nastao?
Kad smo odabirali komad za Dubrov­nik, imali smo nekoliko monodrama i duodrama u kojima glumci rasprav­ljaju o svom odnosu sa Williamom Sha­kespeareom te s kazalištem, također postoje drame o tome kako su glumci bili ti koji su morali skupiti njegova djela nakon Shakespeareove smrti, međutim, mi nismo željeli napraviti nešto tako. Nadahnuti gostovanjem u Gdansku na njihovom Shakespeareo­vom festivalu s adaptacijom prijevoda Dunda Maroja i u režiji Paola Tišljarića vidio sam knjigu njihovog utemeljitelja Jerzija Limona koja se bavila upravo engleskim glumcima koji bi dolazili u Europu. Ja sam znao da su oni dola­zili u Njemačku, ali ne i za Poljsku gdje je bilo jedno kazalište izgrađeno po uzoru na ono u Londonu. Tu bi engleski glumci gostovali i izvodili svoje pred­stave. Putovali bi do Baltika te su došli čak do Beča i Graza. U 16. stoljeću pred­stave su izgledale jako komično jer bi ih glumci izvodili na engleskom jeziku kojeg publika nije shvaćala i zato su se trebali jako baviti gegom. To me posje­tilo na ovu našu situaciju gdje moraš biti malo ekspresivniji. Bavili smo se i humorom jer ja kao Hrvat izvodim predstavu na engleskom praveći se da sam Englez u hrvatskom gradu. Htjeli smo predstavu koja bi povezala London s Dubrovnikom i uzeti ime stvarnog glumca – Johna Chappela. On je, naime, bio posve nepoznat. Znamo da je otet kao dječak jer u to doba jedan kapelnik kraljevskih zborova imao je dozvolu da otme 12 djece svake godine. Vidio bi ih na ulicama ili čuo kako pjevaju u zbo­rovima. Strpao bi ih u vreću i roditelji ih više nikad ne bi vidjeli. Ti dječaci bi po prisilom postajali ‘boy players’. Igrali bi uloge žena na pozornici. To ženomr­stvo se također nalazi u predstavi, ali ne na način da ga propagiramo, nego je jednostavno bilo neshvatljivo da žena portretira ženu što je drukčije od tra­dicije Dubrovnika i Italije. Ti engleski glumci su donijeli kazališnu tradiciju u sjevernu Europu, a južna se obrazo­vala na drugi način. Predstava je izve­dena na suvremenom engleskom jeziku s malom aluzijom na Tri kralja koji su navodno inspirirani Dubrovnikom.
U predstavi spominjete i kontekst pandemije?
Kad bi se kuga dogodila u Londonu onda bi on postao blokiran. Brodovi nisu mogli isplovljivati. Oni koji su uspjeli skočiti na brod morali bi isplo­viti u Europu sa sobom noseći kugu jer nigdje osim Dubrovnika nije posto­jala karantena. Nekad bi predstave bile prekinute usred izvedbe pa bi glumac morao preuzeti svoju nadnicu i otrčati s kostimom te drugdje potražiti sreću. Početkom 17. stoljeća postala je prava moda igrati predstave na engleskom jeziku u Njemačkoj. Imali su čak cijele trupe Engleza. Počeli su i adaptirati te tragedije i drame kako bi im dali nešto njemačkog štiha. Ta situacija je jako zanimljiva i mislim da do sada osim kod nas nije nigdje obrađena.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 1. rujna 2021.

Pročitajte još

Kako iskoristiti digitalnu tehnologiju za prezentaciju nošnji?

Dulist

OSAM STOLJEĆA ‘REDA PROPOVJEDNIKA’ Samostan u Dubrovniku uklesan je u temelje dominikanske prisutnosti na hrvatskim prostorima

Dulist

OTVORENA IZLOŽBA Djevojačke nošnje i nakit manjina pogledajte u Rupama

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija