Nakon svjetske praizvedbe monodrame s elementima farse ‘A Poor Player’ (Bijedan glumac), autora Filipa Krenusa i Seana Aite, ovogodišnje sedmo izdanje manifestacije Midsummer Scene donijelo nam je mnoštvo sadržaja kao što je, među ostalim, još jedna drama i to hrvatskog autora Ivora Martinića ‘Bila bi šteta da biljke krepaju’ te večer najljepših songova iz kazališne i filmske glazbe koje će izvesti sopranistica Danijela Pintarić i pijanist Darko Domitrović. Ovu priliku iskoristili smo za porazgovarati s jednim od osnivača festivala – glumcem, producentom i prevoditeljem Filipom Krenusom koji već godinama svoju karijeru gradi u Londonu.
Veliki ste poznavatelj kazališne umjetnosti ‘Otoka’. Što Vas je uopće odvelo ondje?
Dobro ste rekli – Otoka jer smo bili u jednoj vrsti karantene zbog pandemije i druga je ona koju nam je nametnuo Brexit. Tijekom studija Engleskog jezika i Književnosti u Zagrebu počeo sam se baviti glumom i pridružio sam se Teatru Exit. Baš kad sam otišao u London sam s njima surađivao na projektu Shakespear na Exit. Preveo sam nekoliko djela i za mene je to bio logičan izbor jer sam želio povezati dva jezika te sam mislio da tamo mogu naći više posla nego u Hrvatskoj. Tek kad sam nešto napravio vani, uspio sam stvoriti nešto i ovdje kao što je ovaj najjužniji engleski festival. 2020. imali smo plan krenuti izvan Hrvatske, međutim pandemija je sve poremetila. Napravili smo autorefleksiju kako krenuti dalje. Tijekom proteklih godinu i pol dana imali smo planiranih gostovanja, ona su odgođena ili otkazana. To je kao kad gradite kule od pijeska i onda dođe val te sve sruši. Treba imati strpljenja i dati sve od sebe. Ovaj format nije odstupanje od onoga što smo mi do sada radili, nego smo se morali prilagoditi i dalje ostati međunarodni festival.
Kako ste uspjeli tako izvrsno svladati jezičnu barijeru? Naime, Vaš izgovor je kao kod izvornog govornika.
Imate dva načina kako strani glumac može opstati u Engleskoj – jedan je kroz obrazovni sustav poput mene, a drugi kroz poziv ako ste već etablirani glumac kao što su Goran Višnjić, Rade Šerbedžija i Zrinka Cvitešić. Često su, pogotovo u filmovima, te kućice u koje vas svrstavaju jako malene jer vas angažiraju za ulogu na temelju podrijetla. Ako ste Slaven, igrat ćete likove sa slavenskog govornog područja. Ja od akcenata ne bježim, ali želio sam raditi u klasičnom teatru. Kazalište je malo otvorenije od filma. Prije nego što sam postao glumac, kao što sam rekao, završio sam Engleski jezik i Književnost u Zagrebu i bavim se i dalje prijevodima pa bi tako uskoro trebao izaći onaj Novele od Stanca. Jezičnu barijeru sam premostio jer sam zaljubljen u jezik. Jako volim riječi. Također, hrvatski jezik je neutralniji što se tiče melodije ako govorimo o štokavskom narječju pa je nama Hrvatima lakše. Em smo mali, em smo neutralniji od bilo kojeg drugog slavenskog jezika. Iako je melodija engleskog drukčija od našeg, nama je jednostavno lakše.
Osim glumom i prijevodom, vjerujem da se bavite još nečim kako biste se egzistencijalno održali?
U Hrvatskoj se na glumce koji rade još neke dodatne poslove da bi preživjeli gleda kao nešto što je uobičajeno. Nama je tijekom studija glume rečeno da se od nje vrlo rijetko može živjeti osim ako imate stalan posao u nekoj od sapunica ili ste jako etablirani pa imate predstavu nakon predstave te ste dio nekog ansambla. Ja se bavim podučavanjem engleskog jezika u školama. Nedavno sam surađivao s Riječkim sveučilištem. Tijekom pandemije sve je nažalost bilo na Zoom-u. Čak smo i preko njega napravili predstavu pa je ona sudjelovala na EPK u Rijeci. Od toga ne treba zazirati. Svaki čovjek ima svoju karijeru, ali glumci moraju odrađivati paralelne poslove da bi se preživjelo. London je izvrsno mjesto za kazalište, ali iz vas izvuče energiju. Zato imate otoke posla koje morate raditi i od toga ne treba zazirati. Zahvalan sam što sam završio studij u Zagrebu jer, kao što sam rekao svojoj nećakinji koja želi postati glumica, vrlo je važno imati još neku struku za održati se na životu. Tijekom pandemije mnogo je glumaca propalo i to onih s West Enda jer nisu imali ‘zaštitnu mrežu’. Ostali su bez posla, bez kuće i morali su raditi bilo koje poslove da bi preživjeli.
Okušali ste se i u pisanju pa ste koautor monodrame ‘A Poor Player’ (Bijedan glumac) koja je svoju praizvedbu doživjela protekle subote. Kako je komad nastao?
Kad smo odabirali komad za Dubrovnik, imali smo nekoliko monodrama i duodrama u kojima glumci raspravljaju o svom odnosu sa Williamom Shakespeareom te s kazalištem, također postoje drame o tome kako su glumci bili ti koji su morali skupiti njegova djela nakon Shakespeareove smrti, međutim, mi nismo željeli napraviti nešto tako. Nadahnuti gostovanjem u Gdansku na njihovom Shakespeareovom festivalu s adaptacijom prijevoda Dunda Maroja i u režiji Paola Tišljarića vidio sam knjigu njihovog utemeljitelja Jerzija Limona koja se bavila upravo engleskim glumcima koji bi dolazili u Europu. Ja sam znao da su oni dolazili u Njemačku, ali ne i za Poljsku gdje je bilo jedno kazalište izgrađeno po uzoru na ono u Londonu. Tu bi engleski glumci gostovali i izvodili svoje predstave. Putovali bi do Baltika te su došli čak do Beča i Graza. U 16. stoljeću predstave su izgledale jako komično jer bi ih glumci izvodili na engleskom jeziku kojeg publika nije shvaćala i zato su se trebali jako baviti gegom. To me posjetilo na ovu našu situaciju gdje moraš biti malo ekspresivniji. Bavili smo se i humorom jer ja kao Hrvat izvodim predstavu na engleskom praveći se da sam Englez u hrvatskom gradu. Htjeli smo predstavu koja bi povezala London s Dubrovnikom i uzeti ime stvarnog glumca – Johna Chappela. On je, naime, bio posve nepoznat. Znamo da je otet kao dječak jer u to doba jedan kapelnik kraljevskih zborova imao je dozvolu da otme 12 djece svake godine. Vidio bi ih na ulicama ili čuo kako pjevaju u zborovima. Strpao bi ih u vreću i roditelji ih više nikad ne bi vidjeli. Ti dječaci bi po prisilom postajali ‘boy players’. Igrali bi uloge žena na pozornici. To ženomrstvo se također nalazi u predstavi, ali ne na način da ga propagiramo, nego je jednostavno bilo neshvatljivo da žena portretira ženu što je drukčije od tradicije Dubrovnika i Italije. Ti engleski glumci su donijeli kazališnu tradiciju u sjevernu Europu, a južna se obrazovala na drugi način. Predstava je izvedena na suvremenom engleskom jeziku s malom aluzijom na Tri kralja koji su navodno inspirirani Dubrovnikom.
U predstavi spominjete i kontekst pandemije?
Kad bi se kuga dogodila u Londonu onda bi on postao blokiran. Brodovi nisu mogli isplovljivati. Oni koji su uspjeli skočiti na brod morali bi isploviti u Europu sa sobom noseći kugu jer nigdje osim Dubrovnika nije postojala karantena. Nekad bi predstave bile prekinute usred izvedbe pa bi glumac morao preuzeti svoju nadnicu i otrčati s kostimom te drugdje potražiti sreću. Početkom 17. stoljeća postala je prava moda igrati predstave na engleskom jeziku u Njemačkoj. Imali su čak cijele trupe Engleza. Počeli su i adaptirati te tragedije i drame kako bi im dali nešto njemačkog štiha. Ta situacija je jako zanimljiva i mislim da do sada osim kod nas nije nigdje obrađena.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 1. rujna 2021.