[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Marijo Šundrica: Kad čovjek otiđe iz Dubrovnika, onda shvati što je izgubio

Dubrovnik je jedan strahovito lijepi ambijent. Ja sam više graviti­rao Lapadu, i osjećao sam se uvijek kao lapadsko dijete. Cijelim gradom sam uvijek bio oduševljen. Kad čovjek otiđe iz Dubrovnika, onda shvati što je izgubio. Sebe sam ‘ulovio’ kako dugo vremena nešto pogledom tra­žim po Zagrebu, a nisam znao što je to. Onda sam shvatio kako je to – pogled na more… – priča nam Marijo Šun­drica, naš Dubrovčanin izvan Grada koji od početka godine živi na relaciji Zagreb-Beč.

Na takav ga je tempo života ‘odveo’ posao. Radi u Austriji, no s obzirom na to da njegova obitelj živi u glav­nom gradu Hrvatske, dobio je djelo­mičnu mogućnost rada od doma. Ovaj inženjer elektrotehnike zaposlen je u hidroinženjerskoj tvrtki Voith i bavi se razvojem modela koji simuliraju rizične pojave u radu elektrane pri­ključene na elektroenergetski sustav. ‘Ukratko!’, reći će nam kroz smijeh. Iza sebe ima dugogodišnje iskustvo rada u Končaru, u kojem se zaposlio nakon završenog Fakulteta elektro­tehnike i inženjerstva. Na fakultetu je djelovao jedno vrijeme, doktorirao i radio kao istraživač. No, kad mu se pružila prilika za rad u Austriji, sma­trao ju je dobrom prilikom i odlučio ju je iskoristiti.

Puno uspomena
Tijekom gimnazijskih dana počeo je rasti njegov interes za matematikom i inženjerstvom. Prisjetio se svoje pro­fesorice iz matematike Buge Dalmatin koja je bila među ostalim zaslužna za njegovo daljnje usmjerenje. Zagreb mu je postao drugim domom 1996. godine, kada nakon završene gimnazije započi­nje svoj studentski put na FER-u.

— Čovjek se navikne na veliki grad u tako mladim danima. Zagreb je grad s kojim sam se na prvu oduševio. Stu­dentski je život bio jako bogat, prepun raznih događanja. Puno toga Zagreb pruža, što s druge strane Dubrovnik ne pruža. To je očito. Taj prijelaz ima pozitivnih strana, potrebno je vidjeti svijeta i proširiti vidike. No, svaki put kad se vratim u Dubrovnik, kao da sam došao u raj. Prisutan je uvijek taj osjećaj povratka doma… – naglasio je Šundrica. Priča kako je život u većim gradovima, kao što je Zagreb, ‘brži’ i pomalo ‘okrutniji’.

— Čovjek nema baš vremena za pro­šetati se i opustiti se. Ne znam možda u potpunosti kakva je trenutna situacija u Dubrovniku, vremena su se promije­nila. Možda govorim o nekim prošlim vremenima. No, smatram kako manji grad pruža čovjeku mogućnost da se osjeća kao – čovjek s više slobodnog vremena. Prijatelji su bliže, prisutne su brojne uspomene – rekao je. Neke od tih uspomena vežu se za već spo­menuti lapadski ‘kvart’.

— Uvala Lapad mi je bila skoro pa dvorište. Sjećam se te vreve s plaže, zalazaka Sunca, šetnice, Babinog kuka, brojnih koncerata, lapadskih večeri, uspona na Petku! Inače, trenirao sam plivanje i vaterpolo, kao i veslanje. Ple­sao sam jedno vrijeme i u Linđu. Puno je tu uspomena! – naglasio je Šundrica koji svoje ljetne dane s obitelji provodi u Dubrovniku, ali među ostalim i na Korčuli.

Veliko poštovanje među ljudima
Kako smo i naveli, od početka godine djeluje i u Austriji gdje stvara također nove uspomene. Živi u manjem gradu pored Beča, koji ima oko 50 tisuća sta­novnika. Riječ je o urbanom gradu Sveti Hipolit (Sankt Pölten), koji je, kako kaže, kulturan, lijep i čist!

— Austrija je za mene jedno potpuno drugo okruženje. Mentalitet ljudi je prilično drukčiji. Moram priznati da se meni sviđa te su me primili kao da sam njihov. Ljudi su smireniji, spokojniji i jako pristojni. Imaju jako puno pošto­vanja jedni prema drugima te nisam nikad naletio na neku problematičnu situaciju – naglasio je naš sugovornik. Što se tiče poslovnog života, navodi kako je prilično sličan već navedenom.

— Postoji veliko poštovanje među lju­dima te visoki kodeks ponašanja. Tako­đer, prisutna je velika sloboda u radu, ali, naravno, očekuju se rezultati. No, na jedan pristojan način se pristupa poslu te razgovara o svemu – rekao je Šundrica. Svim mladim inženjerima, i onima budućima, savjetuje kako trebaju biti strpljivi na svom poslovnom putu.