Stavi na javno

STAVI NA JAVNO Marijino pismo

pavo jancic kolumna

draga rode, pišem ti ovu knjigu,
htjela bih ti nekako poštom poslat naše otočke
vonje,
miris pošnja, suhe ribe i patata, smokava,
zanoveti, kozjeg sira uz uja, rogača,
mora, pinija, makarula.
neki govoru da će opet gvera,
ali mi ti se time vele ne zamaramo,
daleko smo mi od svega svijeta.
ovdi je sve po starom,
uskoro ćemo hodit u masline,
akobogda napunit kamenice,
kupit sol po škrapama,
u hambar nosit žito,
a vaja mi i tovaricu nahranit.
u ogrnjaču evo imam malo krušaka,
nosim ih nepuči i sestri,
deboto sam se zapjehala od ovega lapisa,
nemoj se raholit,
znam da je vama u amerikama sve ovo
smiješno i daleko,
tamo vam je sigurno lijepo.
pišem ti ovo naštesrca, idem se kambijat pa
za trpezu
(objeđivamo sve rjeđe).
mirko je dobro, lijepo nam je, tek smo se uzeli,
i on ti šalje pozdrave.
—————————————————————
dragi moj mužu, snijevala sam sinoćke grube
stvari,
i ćuko me budio durom,
posteja mi je kako žerava bila,
lincujo sam vas smotala,
ni otvorena funjestra nije mi pomogla,
propito nevoju u ariji ćutim.
evo već tri mjeseca ima da su nas pridali
talijanima,
naša država nam je očito bila samo sanak pusti,
znam da te to gore u metropoli jako boli,
doveli su svoje upravitelje,
tjeraju nas da govorimo tuđi jezik,
a doleti gdjeigdje i koji šamar,
kundak u rebra i ricinusovo uje.
jedino su prema djeci dobri, mame ih
zaharama.
s vremenom su se ipak malo od nas largali,
puštaju nas u poje, salpat mriježe,
a imamo i malo muke, golokuta i granariza.
počeli su i balo radit u domu,
ma ja tamo ne idem, to znaš,
brinem se za tebe gore.
kuhamo za ovu jednu učitejicu, talijanicu,
jučer sam joj stavjala ventuze, škina je boljela,
fina je žena, voli djecu i ovaj naš škoj,
i baš mi je danaske rekla, marija,
moji ovdi ne pripadaju,
ovo je vaše hrvatsko, dalmatinsko vazda bilo,
ali da mučin, da je to samo između nas dvije.
ja joj pričam o tebi, a ona meni o svom albertu,
svaku večer mi pjeva jednu pjesmu,
lijepe neke melodije,
parlami damore marju,
tuta la mia vita sei tu.
—————————————————————
draga učitejice pošla si sa svojima,
došli su nam švabi na otok,
odmah za odmazdu zapucali,
svaku večer molimo se našoj Gospi,
zakantavam za mirkom po cijele dane, sve mi
je
teže i teže,
govoru da su se i partizani iskrcali
i da nijemci uskoro odhodu prema grčkoj.
srela sam danas prijatejicu iz korita,
očenava mi da joj priđem,
danu hodi, govori mi šaptom,
počeli su naši hapsit,
denunciraju nas sve da smo bili suradnici
okupatora.
protrnula sam, što to govoriš, zašto, samo
smo služili u kuhinji,
sve mi se odjednom imbrujalo, koji mi je ovo
skos,
ome, naježila sam se kako gratakež.
marija, bježi, destrigaj se odavde,
lažu okolo da si bila talijanska špijunka,
da ti je muž u zagrebu domobranski časnik,
da si u dosluhu s mljetskim špijunima u
babinom polju,
sudjelovala u nekoj zavjeri protiv komunista,
da si lumpovala s neprijateljem i govorila
protiv maršala.
ma neću nigdje hodit, apeno sam arivala
materi,
poštena sam roda i morala,
nijesam cijeli rat išla dalje od maranovića i
prožure,
a u babinom polju sam bila nase tri godišta.
znam, ipak bježi, spasi se, bacit će te u prvu
gustjernu, ubit na lastovu,
čuješ li ove zlokobne pjesme po cijelom škoju,
rastežu pustu, crnu harmoniku.
oj hitleru ti si prvi, mi smo žedni tvoje krvi,
musolini neka, neka, tebe ista sudba čeka,
paveliću, a ti treći, tebe ćemo živa peći,
oj nediću i pečanci, svanut će vam crni danci,
kralju petre, a ti peti, tebe ćemo razapeti.
—————————————————————
dragi moj pranepute iz dvije tisuće dvadeset
i treće,
jako nam je tamo bilo tamno i hladno, nisu
nam sudili,
nisu nam dali ni žmuo vode,
umidecom je zaudaralo, sve puno sasušene
krvi,
boli, straha, nemoći, nepravde
(a tek sam montala tridesetu).
iako smo se međusobno tješili,
da nas neće dati naši otočani
(nikad na mljetu nije bilo ubojstva pa neće
valjda ni sad),
ipak su me skinuli do skutića,
strgnuli mi kralješ s vrata
(gradare i zmijar uspjela sam ranije poslati
sestrama).
pustili su me da gledam kako ubijaju jadnog
vicka, iliju i petra,
nakon čega su mi pucali u potiljak.
sestre su mi na kratko ošišane po mljetu
ponižavane,
materi i ocu zabranili su me oplakivat.
duša mi je već odavno upoznala Gospodina,
i njegovo beskrajno milosrđe po kojemu sam
ubojicama sve oprostila,
ali našim kostima teška je ova lastovska jama.
u njoj trunu već osamdeset godišta, a nitko ih
ne išće,
ne sahranjuje, ne donosi cvijeće.
zapiši ovu moju ispovijest, posveti je mojoj
jadnoj materi i ocu,
mom nesretnom mužu, mojim sestrama i
njihovoj djeci,
mojim ubijenim otočanima, mojoj napaćenoj
zemlji hrvatskoj.
marija škreblin, kći frana, ponosna i čestita
maranka i mljećka.

Pročitajte još

STAVI NA JAVNO Okus prvih koncerata

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Južnjačke parestate života na sjeveru

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Htio sam ti napisati pjesmu Gospodine

Pavo Jančić, prof.