Aktualno

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] ANABEL ZANZE Mi koji smo iz Grada otišli, u Gradu smo građani drugoga reda…

Riječima se i slovima u likovnom svom izričaju bavim odavna, osim ranijih pokušaja, od 1996. u kontinuitetu i intenzivno. Potrebno je razlikovati moje pisane tekstove od mojih slikanih tekstova. U ovoj ih izložbi povezujem. Rezultat je toga da tekst više nije podređen slikovnim elementima. Sada on šalje izričite i jasne komunikacijske poruke. ‘Slovokracija’ je naziv izložbe, ali i naziv slike koja je markirna izložbena točka. Slika parafrazira enciklopedijsku jedinicu koje je sadržaj ironično-distopijski, fantazijski. Tako slova ‘preuzimaju’ teritorij galerije i ustrojavaju svoju vlast. Neka su slova mali tirani, neka su buntovnici, neka istinski humanisti, neka se bore za zadržavanje stečenih demoratskih prava, neka su izašla iz Orwelove kutije pa nastoje kontrolirati i najmrtviji kut galerijske cjeline. Najviše su mi prirasla srcu Brailleova slova, ona koja komuniciraju s osobama oštećena vida. Ona su se, pak, organizirala na dva načina. Na brončanoj maloj ploči i na 356 centimetara dugačkome papirnatom ‘Tumaču’. U ‘Mome svijetu’ nastoje oko toga da se slijepi i ja upoznamo. U ‘Tumaču’ sam se potrudila dočarati izložbu onima koji je vidjeti ne mogu – priča nam Anabel Zanze, Dubrovkinja izvan Grada, naša sugovornica koja je nedavno otvorila iznimnu izložbu u Galeriji ‘Josip Račić’. Osim recentne izložbe, Anabel je uvijek ‘in motion’. Od umjetnosti do mladosti – ovo je njena priča… idemo u ‘rikverc’!
—Imam dogovorenu izložbu u Muzeju Domovinskog rata na karlovačkome Turnju. Predstavit ću tamo ‘Aeromiting’ na kojemu sam intenzivno radila 2020., pa opet 2022., a nastavljam početkom iduće godine. To je likovno autoreferentna priča s kolažiranim izrescima aviona iz kataloga i plakata mojih samostalnih projekata, oplemenjenih intervencijama tušem, kemijskom olovkom i sličnim sredstvima. ‘Aeromiting’ možemo promatrati kao anticipaciju današnjih ratnih događaja na istoku Europe, za koje se nadam da se neće prostorno širiti. Oni, također, reminisciraju jesen 1991. i razorna prelijetanja jugoMIG-ova nad opkoljenim Dubrovnikom. Zbog povijesnog značenja muzejautvrde, kao i tematike koju institucija obrađuje, kustosice Ružica Stjepanović i Antonija Škrtić uspostavile su tu sponu pa će moji inicijalno miroljubivi papirnati zrakoplovi novi život potražiti među stvarnim letjelicama i haubicama koje su domovinu prije tridesetak godina žestoko branile – ističe Anabel.

 

Čini li Vam se kako je Vaša retrospektiva u Gliptoteci danas još i veća, uzevši u obzir i neke ‘vanjske faktore’, poput pandemije, ratova, drugih stvari, situacija na koje ne možemo utjecati, ali se možemo na njih referirati, pogotovo kroz umjetnost?
Nije se meni s tom mid-carrer retrospektivom žurilo, a zapravo sam imala sreće da sam pogurnicu Sandre Križić Roban prihvatila i da se ta izložba u zahvalnom prostoru Gliptoteke dogodila. Uoči pandemije koronavirusa i uoči razornoga potresa koji su izmijenili vizuru dijela Zagreba i poljuljali nam optimizam. Izložbe, ako ih je potom i bilo, odvijale su se u nijemosti i bez publike. S ono malo, u tiskarama, preostalog papira na zalihama, koji se većinski dostavlja iz Lombardije, štampale su se rijetke publikacije i knjige. Pandemija i potres, onemogućili su, primjerice, retrospektivno predstavljanje Antuna Masle u tada Modernoj galeriji, današnjem NMMU-u, o stotoj obljetnici rođenja slikara, a koje je bilo dogovoreno u, koliko me sjećanje služi, turobnom svibnju 2020. Tek sam naknadno shvatila, kada su se zagrebačke muzejske institucije pozatvarale, zbog oštećenja i nužne obnove kojoj se ne nazire ni kraj ni početak, da su nam galerijski prostori postali nedostupni i da će liste čekanja za izlaganje biti dugačke, da nećemo lako doći do prilike javnosti pokazati ono što nam buja ili spava po policama i zidovima atelijerskih soba.

Rat, koji spominjete, potencira mnoge otežavajuće faktore, energetsku i gospodarsku krizu, blokadu trgovačkih putova, seobe naroda, nedostupnost medicinske i, naročito, informatičke opreme, što generira nestašice i dodatna poskupljenja svake vrsti opreme. Pad BDP-a, inflaciju, manja ulaganja u znanost, istraživačke projekte i drugo.
Referirala sam se na te ‘vanjske faktore’, kako ih zovete, izložbom u Slavonskom Brodu, u kazamatu Galerije Ružić brodske Tvrđave. ‘Analognim strukturama’ koje sam tamo predstavila 2021., povukla sam analogiju između dva grada, našeg medijevalnog, mediteranskog, i njihova, ravničarskog, smještenog uz granicu i na sjecištu važnih trgovačkih putova i vodotokova. Oba su za obranu teritorija i stanovništva gradila impresivne obrambene objekte, kojih sam simplificirane detalje tlocrta pismo-slikala. Te forme/likovi egzistiraju na razmeđu kolektivnog nesvjesnog: kao arhetipski simboli i racionalnog svjesnog: arhitektonski elementi. Monokrome sam nastojala prikladno imenovati – pokrivajući nazivima djela područja fizike (Refrakcija), geofizike (Rotacija), geometrije (Kut), astronomije (Uštap), mitologije (Nebabilonska kula), obrambene arhitekture (Citadela), vojne opreme (Štit), jezikoslovnog (sva djela), gramatičkog (Articles), fonetičkog (D). Sva su ta područja ono što nas je kao vrstu definiralo i iz špilje dovelo do stadija u kojem trenutno jesmo. U kataloškom tekstu sam, otprilike, konstatirala da sve velebne utvrde i bastioni i neprobojne stijene, zidovi koji su nas stoljećima štitili, koronavirusu ne odolijevaju, da mu se lako u njih zavući i naše inače zaštitničko okružje pretvoriti u svoje ubojito okužje. Virus je tražio drugu vrst fortifikacijskog sustava, tražio je masku, lockdown, izolaciju, samovanje, povezivanje znanstvenika cijeloga svijeta kako bi se cjepivo što brže otkrilo. Tražio je brojanje mrtvih i jeziva pokapanja bez dostojanstvenih oproštaja.

Anabel Zanze, foto: Željko Tutnjević

Bilo mi je iznimno raditi s Vama mini-razgovor povodom ‘Citata’ i draga mi je ta izložba. Vama? Imate li uopće ‘najdražu’ ili je svaki ciklus neki sasvim drugi krug izričaja?
Vas pamtim ko malenu djevojčicu s baletnog tečaja u Lazaretima, a koja mi se nekoliko godina potom, kao lijepa, mlada i samosvjesna djevojka, obratila tražeći intervju… Bio mi je ganutljiv taj naš susret i suradnja. Zahvaljujem Petri Golušić koja je htjela imati moje radove na zidovima Umjetničke galerije i vratila me doma nakon niza godina izlagačkog izbivanja. Povezala me ta izložba i s nekim zanimljivim ljudima iz inozemstva. Krasna suradnja i katalog. No, bilo je na izložbi i nekih nedostataka, za koje sam sama odgovorna; iduće sam projekte radila poučena tim iskustvom, nije da iz pogrešaka nisam naučila ništa. Mogla bih lako složiti listu izložbi od onih najmanje ‘dragih’ do ‘najdražih’, hijeratizirati cikluse po uspješnosti. No, čemu? Aktualnu izložbu ‘Slovokracija’ trenutno osjećam kao ‘najdražu’. Vremenski odmak je potreban kako bih je objektivnije vrednovala. No, ima jedna izložba koju, kako vrijeme prolazi, sve više cijenim. To su ‘Kvadrati’, izloženi 2000. u galeriji Sebastian. O njoj je, uz Vesnu Delić Gozze, pisala i pokojna Mićo Muhoberac. Petra i ja smo je, zelene i mlade, satima postavljale, dobro se, usput, zabavljajući.

Rodili ste se u Gradu? U kojoj ulici? Možete li se vratiti u najranije slike dječjih igara, škole, mladosti..?
Rasla sam na tri adrese, u tri gradska kvarta. Najranije godine, vrtić i osnovnu školu do trećeg razreda, provela sam u Gružu, u luci, u kući, u stanu iznad apoteke. Mekano, tiho odrastanje u dvorištima ispod TUP-a s vedrom djecom iz susjedstva. Po tri generacije u svakom domaćinstvu. Dobri ljudi koji su pazili na sve nas malene: Ivanu, mene, Ervina, Ervinu i Marielu. Sjećam se kako je majku brinulo hoće li na posteljini i odjeći koju vani suši biti tragova čađi iz tvornice koja se izdizala nad kućama. Bile smo svjesne Ivana i ja da je taj zagađeni okoliš naš specifikum. Elena Ferrante story. Kako je majka prijateljevala s članicom obitelji Gradić, mnoge smo dane provodili u njihovu ljetnikovcu, s Arianom, na (Vojnovićevoj!) taraci, po zakutcima kuće i od biljaka nabujalome đardinu. Bila su to dva posve različita životna backgrounda. No, srećom, ni mi djeca ni naši odrasli za razlike u podrijetlu nismo marili. Onda je došao Grad. Ulica Petilovrijenci. Uselili smo u Zidine u siječnju. Pamtim hladna, burna jutra bez sunca, visoke su zgrade Prijekoga, i odlaske busom u školu u Gruž. U četvrtom osnovne počela je renesansa mog djetinjstva. Malena, prekrasna školica u Zidinama i prašnjavi zemljani školski vrt, idealan za naganjanja tijekom velikog odmora. Matineje nedjeljom. Liječenje golubova. Za svakoga po jedna kutija. Mama Nada, i inače osebujna osoba, dopuštala je taj šporki hospicij u kuhinji podno skala. Po savjete se išlo u veterinarsku stanicu kraj katedrale, tamo gdje je danas memorijalni centar Ronalda Browna. Vrtili smo se po knjižarama, igrali flipere, kupovali komfete i popularne singlice. Butige u gradu bile su butige za potrebe stanovništva. Kako se krenulo u tromjesečnu, a ispostavilo se, sedmogodišnju, obnovu kuće, preselili smo tati Ratku, nakon provedenog ljeta u Lapadu kod majčinih roditelja, u njegov mali stan na Pločama. Mi, novopečeni petaši, prešli smo, osim 4B razreda, koji je već bio u školi na Pločama, u veliku zgradu koju smo dijelili sa srednjoškolcima ekonomistima. Bilo je i tu vrlo zabavno. Dobili smo sportsku dvoranu, koju u Gradu nismo imali. S dečkima i drugim ‘sportašicama’ skakutala sam po stablima i jurcala po kaskadnom parku pored škole. S curama igrala na lastike. One duple satove tehničkog, u tjednu kad bismo bili slobodni, učinkovito smo koristili igrajući ragbi na Banjama, ložeći vatru na Komardi, radosno se družeći. Bila sam djetinjasto derište u podjednako nezrelom razredu. Niz našu ulicu na Pločama, strmu, dugačku i s velikom okukom, vozili su se karići. Bila sam mali odrpanko, u tenisicama, izlizanim rebatinkama pa su me neki od prijatelja zvali Pero. Kako su nono i baba živjeli u Lapadu, a tetke i rodice u Čokolinu, kojima smo često navraćali, sav je gradski teritorij bio naš. U Čokolinu su djeca bila okrenuta oktanima. Osjećao se rukopis Jamesa Deana u zraku. Na Vojnoviću su igre, za razliku od gradskih elementarnih, bile discipliniranije, edukativnije i tiše. Care precare, Čovječe, ne ljuti se, Crni Petar… Na livadi, na mjestu sadašnjega DOC-a, organizirali smo dežurstva kako bi onemogućili šinterima da ‘otmu’ naše voljene lapadske pse skitnice. S obzirom da smo išle na balet, pa na karate, u muzičku (Ivana nije), na Linđo, na planinarske i skijaške izlete, imala sam osjećaj da poznajem svu djecu našeg maloga grada. Pjevala sam i u školskome zboru, koji je nastupao u ceremoniji primanja sedmaša u omladince, na Sutjesci i Neretvi. Pa izborna fizika, kemija. Pročitane sve knjige u školskoj knjižnici. Ni danas mi nije jasno na što sam to tada bila ‘navijena’.

Anabel i Maura, foto: Ana Opalić

Možemo u mladost. Također vrlo čudno i teško razdoblje.
Iz Dubrovnika sam brodom, 18. listopada 1991., krenula prema Rijeci i svoje kufere spustila na zagrebačko tlo. Dio kolega studenata pristizao je iz teritorija pod okupacijom, sarajevski su se studenti pojavili u proljeće 1992., kao još jedan val zbjega. 22. listopada 1991., mi, dubrovački studenti na Trgu bana Josipa Jelačića smo sudjelovali na protestnome skupu, htjeli smo uputiti svijetu i susjednom sistemu apel da se razaranje domovine i Dubrovnika zaustavi. Ja sam, spletom okolnosti, postala lice iz antiratnog TVspota Za Dubrovnik koji se vrtio svaki dan uoči svakog Dnevnika. Do spota nikad nisam uspjela doći, iako smo i ja i Perica Martinović, i ona je bila u spotu, to pokušavale. Navodno je taj i sličan arhivski materijal uništen zbog pretrpanosti arhiva HTV-a. Ne znam, trebala bih se malo aktivnije zauzeti i pokušati doći do njega. Što smo imali? Ja nisam imala puno. Nisam to ni prikrivala. Nisu ni drugi. Studentska su odrastanja iskrena. Rijetko bismo pošli u slastičarnu na kolač. Sjeli u kafić. Tu smo oskudicu nadoknađivali na otvorenjima izložbi te na premijerama predstava i filmova gdje su nas, bez ulaznica, šutke puštali. Tamo smo se družili ležerno, znajući da nam nitko u vremenu fajrunta neće ispostaviti račun za prezalogajeno i popijeno. Ne libim se reći, to su činjenice, studentske 1991./92. imala sam mali žuti izbjeglički karton po koji sam otišla, sjećam se, u Gajevu ulicu. Omogućavao je besplatan ulaz u kino, u kazališta i muzeje, besplatan tramvaj… Na Kaptolu nam je osiguravao vrećice najnužnijih potrepština za život: cukar, ulje, mlijeko u prahu, brašno… Mnogi su se od onih koje poznajem odjenuli u Fondu Svetoga Vlaha, lociranom u Slovenskoj ulici. Kolegice iz Slavonije i šibenskoga zaleđa taj su karton, nažalost, morale koristiti do kraja školovanja.

Vaši najraniji radovi nastaju (mislim na kolaže) devedesetih. Kako danas gledate na – Vas tada?
Mi likovnjaci, osim rijetkih, nismo odlazili u LIKUM ili AGM kupovati boje, platna i papire. Koristili smo ono malo što nam je Akademija osiguravala. Na trećoj i četvrtoj mojoj godini faksa živjele smo, Ivana i ja, u Moši, studentskom domu pored Meštrovićeva paviljona. Dvojica prijatelja kupovali su časopise Jazz i CD Clasica kako bi za sitne novce došli do CD-a koji je išao kao poklon uz časopis. Sami časopisi ih nisu zanimali pa su ih davali meni. Mene je privukao njihov grafizam. Iz tog je grafizma niknuo moj likovni slovosvijet.

Pitanja o mijeni Grada su..?
Postoje oni morski puževi, ogrci, što rastući razvijaju svoju spiralno zavijenu ljušturu. Kad jednom ugine, u puževu se kućicu nastani rak samac. Pužić je imao svoj tempo života i kretanja, polagan, a kako je čuvao svoje osjetljivo, mekano tijelo, dodatno se mimikrirao. Račić je spretna mala životinja, koja se evolucijskom simbiozom prilagodila životu u puževoj kućici. Na tome tragu ja doživljavam naš Grad. Gotovo ko praznu ljušturu. Puževa je sve manje, a mnogi račići koji naseljavaju njihove nastambe nisu od ovih evolutivno simbiotskih. Beštijice su to koje gledaju isključivo svoj interes. Gen kućice i gen beštijice nisu isti. Takvima Grad nije mjera stvari. Trebalo bi temeljito poraditi na kulturalnoj asimilaciji nadolazećega stanovništva.

Rekli ste mi tada, 2015. kako Vam je pedagoški rad produžio djetinjstvo. Biste li se danas bavili predavanjem u školi?
U ovome trenutku radim poslove koji me ispunjaju, a ne stižem ih obavljati u mjeri u kojoj bih željela. Mnogo sam vremena odvojila pomažući suprugu Igoru Zidiću u njegovu povjesničarsko umjetničkom nastojanju da se neke važne hrvatske osobe, podrijetlom iz naše županije, još bolje na likovnoj karti pozicioniraju. Te su asistencije u prvoj fazi rada pomalo dosadne, tehničke su prirode, potom se krene u istraživačke i dokumentarističke dionice, potom se bdije nad pdf-ovima kataloga i knjiga u nastajanju. Riječ je o Bukovcu, Medoviću, Jobu, Dulčiću, Masli. Nisam tip osobe koja se može rastegnuti na dvadeset poslova. Muči me i pedantnost. Uf. Stoga sam pedagoški rad prepustila svojoj kćeri Mauri, asistentici na Zavodu za anatomiju Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Nju taj posao ispunja i često slušam o nastavnim blokovima, o studentima medicine, stomatologije, na hrvatskom i engleskom jeziku, o studentima iz Grada… Usputice i mene pomalo ispituje. Što me svaki put podsjeti na to da za vrijeme moga srednjoškolskog školovanja, a išla sam u prirodoslovnu školu, smjer matematika-informatika, u programu nije bilo ni jednoga semestra klasičnih jezika. U gradu poklisara. U gradu goleme pregovaračke tradicije, gdje je njegovanje govorničkih vještina, zbog boljeg pozicioniranja i uspješnijeg trgovanja, bilo na cijeni. Mi se danas u gradu sporazumijevamo s jednom riječi i dva slova: Kenova, e i A!

Biste li se vratili trajno u Grad?
Rado bih se jednom vratila. Sestra Ivana i Maura preferiraju stanovanje u Petilovrijencima, ja i neput Ivar više volimo Ploče. One ne vole pentranje uz brdo, nas dvoje volimo mir koji Ploče nude. Pred sobom gledamo, preko Lokruma i Grada, pučinu, a sa sjevernoga prozora u zelenu šumu. Noću, ako nema mjeseca, tek je blještavi dragulj od Grada smješten u vizuri desno, ostalo je sve crno i smirujuće mirisno. U Gradu kaos, smrad friteza, urina pomiješanog s rigotinama neiskusne mladosti. No, moram nešto reći. Mi koji smo iz Grada otišli, u Gradu smo građani drugoga reda. Znam o čemu govorim, jer o tome pričam s ljudima koji poput mene žive u metropoli i kruh svagdanji nam je samo svagdanji kruh, a nisu to vreće s novcima koje nam pune turisti željni kretanja. Em nemamo Ryanair do grada, em je svaka vrst prijevoza za obitelji skupa, em za ništa u Gradu nemamo povlastice. Lokrum poznajem u dušu i bio mi je cjeloljetna baza koju si više ne mogu priuštiti. Tako je sa Zidinama. I tako dalje. O nama se, ako igrom slučaja ostvarujemo nekakve karijerice, brinu dubrovački mediji. To je sav naš privilegij.

Foto: Goran Vranic©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

2004. pošli ste u Zagreb, je li ‘proletjelo’?
Na trenutke mi se može učiniti da je proletjelo. Pogled u liječnički karton ili osobnu kartu brzo će razbiti tu iluziju. Od 2004. do danas prošlo je osamnaest godina. Cijeli jedan život u razvoju. Prekobrojni među ljudima nisu imali sreće doživjeti tu dob. Pa mi je bogohulno reći da je proletjelo. Osim toga, puno se i previše toga dogodilo u mome životu, privatno i poslovno. I lijepoga i tragičnoga. Pogled u taksativne popise vlastitih učinaka lako uspori taj privid prohujalog vremena. Anabel, znaju ovi oko mene, ima slonovsko pamćenje. Onima s takvim pamćenjem vrijeme protječe sporije. A zapravo se pitam jesmo li mi oni koji u eonu protječu prebrzo, prah i pepeo svijeta?

Objavljeno u tiskanom izdanju 21. prosinca 2022.

Pročitajte još

Barjaktar Mateo Čanić klanja se Parcu s barjakom od svile

Mia Njavro Banić

Dan je od Feste! Slavimo našeg nebeskog zaštitnika sv. Vlaha

Dulist

Dubrovački trombunjeri pozivaju na projekciju filma u ovu subotu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija