Aktualno

Dubravka i Romana pobijedile su rak dojke: ‘Treba naći motiv za život!

Rak dojke najčešći je zloćudni tumor kod žena. S tim ‘podstanarom’, kako žene oboljele od raka nazivaju ovu bolest, borile su se Dubravka Škurla i Romana Zglav. I preživjele su! Dvije prijateljice, koje je ‘spojio’ zloćudni tumor, podijelile su s DuListom svoju priču, upravo tijekom listopada, mjeseca borbe protiv raka dojke. Jer, riječ je o bolesti današnjice o kojoj je potrebno itekako pričati. Vratile su se s nama u tu 2015. godinu…

Znamo da je teško pričati o tom razdoblju, ali – kad je počela i kako je tekla vaša borba s rakom dojke?
Romana: Nisam osjećala nikakve simptome. U biti, sjećam se da sam se prije toga zdebljala i onda smršavila malo više. U tom sam se razdoblju života dobro osjećala i dobro sam izgledala, a počela sam i trčati. Nisam znala da nosim u sebi nešto što me – ‘jede’ i što me može ubiti. Pošla sam na redovni sistematski pregled, na koji idem svake godine, pa tako i te 2015. kada je prvi put bio uključen i ultrazvuk dojke. Doktor me pregledao i rekao da odavno nije vidio zdraviju Dubravka Škurla i Romana Zglav, dvije divne žene i prijateljice, vodile su borbu s rakom dojke u 2015. godini. I preživjele su! Podijelile su s nama svoju priču, upravo tijekom listopada – mjeseca borbe protiv raka dojke… ženu. No, kada sam pošla kod dr. Ane Ivanišin Barač na ultrazvuk dojke, istaknula je da ima nešto. Rekla je: ‘Malo mi je ovo sumnjivo, ja bih vas odmah naručila na punkciju’. Nakon toga mi je javila da nalaz nije dobar. Bila sam tada na poslu, na šalteru u banci. Zadnjih pola sata posla nisam mogla funkcionirati, samo sam plakala. Onda sam se sabrala, prvenstveno zbog supruga i dvoje djece. U mene je to, srećom, sve bilo na vrijeme. Za dva mjeseca sam išla na operaciju. Na operaciji su kancerogeni dio, dug 9 milimetara tražili 45 minuta, odnosno tražili su ga da im se poklopi nalaz punkcije s tkivom. Dizali su mi dio tkiva, po bradavici je rađen rez tako da se meni na dojci on i ne vidi. Jedino što imam ispod pazuha je rez. Vađeni su mi limfni čvorovi radi prevencije, a kako bi se vidjelo je li se rak raširio. Svi su bili negativni, na svu sreću. Jer, inače se radi o invazivnoj vrsti raka. Nisam bila na kemoterapijama, već ‘samo’ na zračenju koje traje oko dvije minute, ali radila sam ga 30 dana zaredom. Bilo je to baš u vrijeme Božića. Ubila me ta samoća. Sve mi se ‘skupilo’. No, moja su me djeca održala na životu i zbog njih nisam poklekla.
Dubravka: Romana i ja smo u istoj godini vodile borbu, samo što sam se ja loše osjećala godinu i pol dana prije. Imala sam vrtoglavice, četverostruku sliku, mučnine… Bilo je jako puno simptoma, ali me nitko nije ozbiljno shvaćao. Redovito sam išla na kontrole od 18. godine jer sam imala ogroman mastitis na dojci koji sam morala kontrolirati, a koji je na kraju izašao u karcinom. Čak sam bila u 2014. godini na redovitom sistematskom u Zagrebu. I tada sam nabrojala sve simptome, tražila magnet glave jer sam non-stop imala nenormalne migrene. Stvarno je to za mene bilo grozno stanje. Stalno sam se zezala da umirem. To je bilo morbidno, ali na kraju je bilo točno. Slučajno me kćer udarila koljenom na plaži, krajem kolovoza 2014. godine. Upalio mi se dio dojke. Nakon toga sam išla po doktorima, a da bi ustanovili da osim toga imam i drugi tumor koji me ustvari ubijao. Imala sam zadnji stadij raka debelog crijeva. Doslovno sam umirala. To je bio kraj. S obzirom na to da sam specifičan slučaj, išla sam dalje tražiti drugo mišljenje što mi je na kraju spasilo glavu. Imala sam tešku operaciju dugu deset sati u ožujku 2015. godine kojom je to sve otklonjeno. Odstranili su mi lijevu dojku. S kemoterapijom sam počela u lipnju iste godine. Izgubila sam 35 kilograma. Zadnje tablete za crijeva popila sam krajem godine. Inače, s mojom dijagnozom nitko ne može živjeti dulje od tri godine. Meni je zapravo svaki dan bio plus. Stalno sam govorila: ‘Bože, drži me što dulje jer svako malo izađe novi lijek’. Bilo je ‘veselo’. To je bilo spašavanje vojnika Ryana. Last minute! Sad sam šest i pol godina živa i zdrava.
Romana: Ona je medicinsko čudo!

No, tu ste s nama i dijelite svoje iskustvo s opakom bolešću. Riječ je o različitim pričama, ali opet – prošle ste istu bolest.
Dubravka: Ljudi će reći možda za Romanu: ‘Nećeš ti, nije imala tešku operaciju ni kemoterapiju’. To nikakve veze nema. Znam žene koje su išle ‘samo’ na zračenje pa ih danas nema. To ima veze s organizmom, ali i odnosom prema životu tijekom i nakon bolesti. Romana: Glava je najbitnija u cijeloj priči.

Kako ste se nakon svega odnosile prema sebi i okolini? Je li vas bolest ‘natjerala’ na drukčiji pogled na život?
Dubravka: Ja sam totalno promijenila život. Vodila sam užurban život te sam radila kao rukovoditeljica u banci. Dala sam otkaz nakon 30 godina rada. Stopostotni sam invalid te sam dobila invalidsku mirovinu. Povukla sam se iz užurbanog života. Trenutno živim super, onako kako želim i radim ono želim. I družim se s kime želim. Tko mi se sviđa – sviđa, a tko mi se ne sviđa… Ako ne želim otići negdje, rečem da neću i doviđenja. Ljutio se netko ili ne ljutio. Sve sam podredila sebi. Sebe sam stavila na prvo mjesto. Imam troje djece, svi su punoljetni i digla sam ih na noge. Stiglo je mojih pet minuta. Imam 50 godina, idućih 50 su moje. Rekli su mi da neću ni 44. doživjeti, ali evo došla sam do 50. Prije operacije sam rekla da neću umrijeti od raka, nego od starosti. Moja none je doživjela 94. Tako ću i ja. Ista sam moja none. Ali, stvarno je sve u glavi. Nije to bilo lako izdržati. Bilo je to traumatično razdoblje. Još je i teže kad imaš stariju djecu.
Romana: Meni je, iskreno, najgore bilo kad me dijete došlo vidjeti u bolnicu sa svim onim cijevima. Pobjegla je od mene! Jednom smo se šetale Stradunom i pitala me: ‘Mama, hoćeš li ti umrijeti?’… Odlučila sam onda manje pričati o bolesti pred njome i biti što jača. Dosta sam se promijenila nakon borbe protiv raka. Prije sam uvijek bila tu za druge. Uvijek me nešto emocionalno diralo, ‘prikupljala’ sam svakodnevno tuđe probleme. Htjela sam nakon svega staviti sebe na prvo mjesto. No, moja se svekrva nedavno razbolila, i ne mogu sebe u tim trenucima staviti na prvo mjesto, jer je upravo ona bila uz mene, kad je meni bilo najpotrebnije. K’o mati mi je. I njoj se, nažalost, dogodila ista stvar. Trenutno je dobro, na lijekovima je.

blank

Osim ‘normalne glave’, bitno je imati i veliku podršku ljudi oko sebe.
Dubravka: To je najvažnije!
Romana: Prije svega je bitna podrška obitelji. Postoje situacije u našem društvu u kojima su žene ostajale bez svojih muževa u razdoblju bolesti. Muževi ne mogu podnijeti da je žena bolesna, da povraća, da nema kose ili grudi. Neke žene su u tom svom jadu ostale i same, ali i bez posla. Pojedine veze zbog bolesti očvrsnu, a neke se nažalost raspadnu. Ja sam stvarno imala sreću. Imala sam podršku supruga i djece. Tu su bili i moji roditelji, a svekar i svekrva su, s kojima živim, k’o mater i ćaća. Nisam morala ni o čemu razmišljati.
Dubravka: Sa svojim sam suprugom 32 godine. Moj suprug je dragovoljac Domovinskog rata, i prošli smo sito i rešeto. Prošli smo uspone i padove u životu. Moja bolest je bila samo još jedan pad nakon koje je došao uspon. Najbitnija je normalna veza, u dobru i u zlu, ono što se potpiše i obeća na samom početku. Neki dan sam čitala da je do sada 120 parova zatražilo razvod braka jer su tijekom pandemije koronavirusa shvatili da nisu jedno za drugo. Previše su bili skupa. Smiješno zvuči, ali je to tako. U tim situacijama vidiš – ili jesi ili nisi.

Opet, zasigurno ste vi u cijeloj situaciji morale biti najjače.
Dubravka: Oboljela osoba mora biti najstabilnija karika. Bitno je kako ona gleda na tu bolest. Stvar uspjeha u toj bolesti je kako ti nju prihvatiš. Ja na nju nisam gledala kao da ću zbog nje umrijeti. Ne kažem da nisam imala žutih minuta. Imam ih i danas! Oplakala sam dva-tri puta…
Romana: Dobile smo priliku za novi život. Žive smo i zdrave! Poslije svega smo se okrenule nekim novim životnim prilikama i okupirale se s različitim stvarima. Osobno sam otrčala četiri polumaratona nakon toga! Mogla sam ostati doma i ležati. Ma od toga se možeš ponovno razboliti. Sjećam se da sam u početku bila na bolovanju zbog zračenja. No, vrlo brzo sam se vratila na posao jer sam imala doma previše vremena za razmišljanje. Nema smisla stati i misliti o bolesti!
Dubravka: Svaki tjedan bih išla u Split na kemoterapiju. Vratila bih se doma i izašla bih vanka s prijateljicama. Možda mi je jednom ili dva puta bilo loše pa bih ostala doma. I cijelo to vrijeme sam radila, primala goste u apartmane. Nisam nikada nosila periku jer mi je bilo prevruće (smijeh). Nisam htjela da mi život stane. Nastavila sam lagano. Nisam prekinula svoj život, nisam legla niti sam čekala što će se dalje dogoditi.

Koliko je bitno razgovarati o procesu borbe s bolešću i oporavku?
Dubravka: Znaju me ljudi pitati: ‘Razmišljaš li o tomu hoće li ti se rak vratiti?’. Onda stanem i pitam ih: ‘Razmišljate li o tome hoćete li ga vi dobiti?’. O tome ne razmišljam, ali nije mi teško pričati i ljudima pomagati. No, većina ljudi ne želi pričati i žele sve zaboraviti. Ja nemam taj problem. O svemu otvoreno pričam od prvog dana. Jer, rak je bolest današnjice. Također, u posljednjih godinu dana, rak debelog crijeva kod ljudi ispod 50 godina ‘prešišao’ rak dojke. Rak debelog crijeva je ‘tihi ubojica’.
Romana: Razgovor itekako pomaže. Kad žena oboli od raka, najgore je poći ‘guglati’. To je najgora stvar. Najbolje je pričati s nekim – tko ima iskustvo i tko može dati savjet. Ljudi se često odmah ‘zakopaju’, odmah sebi pišu osmrtnice.

Imate svoju grupu na Facebooku u kojoj se ‘druže’ žene koje su preboljele rak dojke s područja Dubrovnika.
Romana: Tako je. Intenzivno se družimo, ali i redovito dijelimo savjete ženama koje su tek oboljele od raka. Svaki savjet dobro dođe. Trenutno nas je oko 40, a taj se broj, nažalost, svako malo povećava.
Dubravka: To je za nas mjesto u kojem možeš sve iznijeti, a svi će te razumijeti. Inače, došlo je do povećanja broja žena oboljelih od raka dojke, u Hrvatskoj i u Dubrovniku. Najveći problem je što su to sve mlade žene, odnosno mlađe od 50 godina! Dakle, prije su statistički oboljevale žene starije od 60 godina. Sada su se skale drastično spustile…
Romana: Mlađi od 35 godina imaju rak debelog crijeva. To nije normalno. Kolonoskopija se radi iznad 40. godine. Ja sam imala 35 godina kad sam oboljela, a sa mnom je u sobi bila cura u 21. godini! Inače, veliki problem je što žene, koje obole od raka, nemaju stručnu pomoć u Dubrovniku. Psihološka pomoć je itekako bitna.

Koje biste savjete uputili ženama koje se trenutno nalaze u situaciji u kojoj ste i vi bile?
Romana: Meni je sistematski pregled spasio život. Da to nisam napravila, tko zna – možda bi se to sve ‘razbuktalo’ u meni. Prevencija je bitna. Pregledaj se i jednom godišnje pođi na ultrazvuk dojke. To nije problem, ako i trebaš platiti privatno, napravi to. Svi idu i pregledavaju auta, plaćaju kasko, a sebe nitko ne gleda. Prošlo je šest i pol godina, ali svako šest mjeseci idem na kontrolu, što smatram isto važnim.
Dubravka: Potrebno je naći motiv za život! Ima žena koje se dvadeset godina bore s rakom, ali – žive su!

Objavljeno u tiskanom izdanju 13. listopada 2021.

Pročitajte još

MOLBA DUNDA IVA Ako ovo pročita gospar koji mi je donio takujin, neka mi se javi!

Dulist

OBAVIJEST IZ ELEKTROJUGA Radovi u Sustjepanu odgođeni za sutra

Dulist

BRAVO MAJA I MIRKO, BRAVO SVI! Kupljen je još jedan prijeko potreban uređaj za bolnicu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija