Omiljeni doktor Siniša Car ovog je ljeta napustio otok Mljet i ambulantu u Babinom Polju. Vijest je to koja je, možemo reći, iznenadila Mljećane i javnost. Jer, nije riječ o ‘običnom’ liječniku. Dr. Car, internist-kardiolog, stigao je u malu zajednicu 2016. godine i od tada je u njoj ostavio neizbrisiv trag. Osim po svom medicinskom radu, ovaj se rođeni Varaždinac istaknuo i po svom društvenom djelovanju. Dugo je godina pisao i kolumne u DuListu, u kojima je opisivao razne, zanimljive situacije svoga života na jugu. Svoju će karijeru nastaviti u svojoj užoj specijalnosti, u Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu, na Zavodu za aritmije. Tamo je isto tako poznato lice. S obzirom na to da smo pričali s dr. Carom na početku njegovog rada na Mljetu, bilo je sasvim normalno da njegovu priču o životu na najzelenijem hrvatskom otoku zaokružimo razgovorom.
Vaš je dolazak na otok prije pet godina, kao jednog cijenjenog internista-kardiologa izazvao veliku pozornost javnosti. Informacija kako odlazite polučila je, rekli bismo – šok. Zašto ste se uopće odlučili na odlazak s Mljeta?
Na povratak ili na odlazak – teško je reći. Nije bilo jednostavno. Naime, poziv je došao u vrijeme kad sam prvi put, nakon osam mjeseci od početka pandemije, došao s otoka na sjever Hrvatske. Moram priznati da mi se, nakon susreta s mojim starijim roditeljima, teško bilo vratiti na otok. Dva dana nakon povratka na Mljet, nazvao me je docent Vjekoslav Radeljić iz Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC Sestre milosrdnice, a koji inače povremeno radi u Dubrovniku. Rekao je: ‘Dosta si se odmorio, vrijeme je da se vratiš’. Moja prva reakcija je bila takva da sam odmahnuo rukom. Zaista, prije poziva nisam razmišljao o promjeni u svom životu. Nisam tražio posao ili planirao odlazak. Ali, trebalo je donijeti odluku u roku od nekoliko dana. Polako mi je postajalo jasno da je pravo vrijeme za krenuti dalje. Shvatio sam da moja životna priča treba ići u drugom smjeru. Da nisam sada tako odlučio, takve ponude u budućnosti zasigurno ne bi više bilo. Činilo mi se da mi je postalo preteško u ovom razdoblju izoliranosti i korone. Iako, sama po sebi, korona je bila ‘dobra’ na otoku jer se nismo morali niti toliko izolirati jedni od drugih (smijeh). No, zbog male mogućnosti odlaska s otoka, sve mi je to bilo malo previše. Zapravo, ne postoji pravi razlog, već se u meni stvorio osjećaj da trebam ići dalje.
Kako je izgledao život na otoku u prvim mjesecima pandemije? Je li Vam bilo teško?
Gledali smo televizijske priloge iz velikih gradova, u kojima trkači odrađuju svoje treninge ili trče maratone na terasi svoga stana. A, ja bih istrčao iz kuće te sam imao ‘cijeli otok’ za sebe. Kažem, bili smo izolirani, nikoga ne bih sreo i nitko me ne bi pitao zašto sam tu gdje jesam. To je bilo neprocjenjivo. Korona me nije bila taknula. Taknula me činjenica da se osam mjeseci nisam maknuo s otoka, osim što sam odlazio na dežurstvo u dubrovačku bolnicu. Bio sam jedino na toj relaciji jer nismo mogli negdje ići, niti je bilo preporučeno, a u konačnici nisam ni htio ići ‘okolo’. No, izvrtila se cijela jedna godina, a tijekom koje nisam imao velikih izazova u svom životu. Također, odvojenost od obitelji postajala je izraženija i to mi je sve više smetalo. Moji roditelji su stariji, moji nećaci rastu brzinom svjetlosti, a imao sam osjećaj da me jako trebaju.
Spomenuli ste dežurstvo u dubrovačkoj bolnici. Kakvu ste suradnju imali s kolegama?
Ekipa u dubrovačkoj bolnici, odnosno na kardiologiji je zaista izuzetna. Riječ je o divnim kolegama i predivnom kolektivu. To su ljudi kojima bih dao svoje roditelje liječiti. Meni je bilo prelijepo! Mislim da je naša suradnja bila uzajamna i kvalitetna. Rad u bolnici mi je pomogao na način da održim kontinuitet u svojoj specijalnosti te da se pripremim za novo radno mjesto. Jer, za mene odlazak u kliniku predstavlja veliki skok. No, kako polako vrijeme odmiče, vidim da tu ima mjesta za mene. Puno je izazova ispred mene, učenja i određenih početničkih stvari koje moram odraditi kako bih mogao raditi na razini klinike. No, imam veliku podršku kolektiva. U istoj sam ustanovi bio na specijalizaciji i subspecijalizaciji te se radi također o divnom kolektivu. Mislim da je to, što me već poznaju, i presudilo u konačnici da me pozovu u trenutku kad se oslobodilo jedno mjesto za koje im je trebao čovjek. Vjerujem u Božju providnost i stvarno mislim da sam na tom novom radnom mjestu isto potreban. Isto tako, sretan sam jer se pronašao novi liječnik za ambulantu na Mljetu.
Vraćate se u užurbanu svakodnevicu. Što odnosite s Mljeta i je li ispunio Vaša očekivanja zbog kojih ste i došli?
Moj odlazak demantira mene i moje razmišljanje s početka priče na Mljetu. No, nije stvar tako jednostavna. Samo ću reći – to je život. Kako god posložimo kockice i mislimo da je to zaista to, ‘zaskoči nas neka druga stvar’. Da se razumijemo, meni je sada puno teže. Sve ono što sam imao na otoku – izgubio sam. Primjerice, kategorija slobodno vrijeme za mene skoro više ne postoji. Jako puno vremena sam na poslu, i u prometu. Možda bi mi bilo lakše ponovno se prilagoditi da sam 20 godina mlađi. Opet, ne mogu reći da je to sve loše. Ja čak ne bih možda niti bio na ovom radnom mjestu da nije bilo Mljeta. Da sam prije pet godina dobio poziv za Kliniku, ne bih ga prihvatio. Ono što je meni Mljet dao, to je nešto što se ne može izmjeriti. Opisat ću vam situaciju. Bio sam u ambulanti na Mljetu u popodnevnim satima, i to nakon što sam cijelu večer bio na odjelu u bolnici. Od doručka nisam ništa jeo. Dolaze ljudi i shvatim da bi neki ‘bivši ja’ u takvim situacijama, u tim ljudima vidio neprijatelje. ‘Bivši ja’ bi bio ljut i nezadovoljan. S vremenom sam mirno prihvaćao činjenicu da moram pomoći ljudima. Siguran sam da su svi oni osjetili da sam bio tamo za njih i da sam bio spreman dati sve što im je potrebno. Takav nisam bio prije Mljeta.
Mljet je unio mir u Vaš život?
Definitivno. Mljet je unio mir u moj život. To je mir koji se ne može kvantificirati. Čak su kolege u klinici rekli da se to kod mene osjeća. No, ne želim da to bude efekt u smislu: ‘Prošli smo jednu fazu u životu te ćemo se vratiti u kolotečinu’. Ne želim. Stvarno bih htio da taj mir bude prisutan dulje vrijeme jer mi je potreban u radu s ljudima. I pogotovo jer su ovo stvarno izazovna vremena za medicinu. Također, činjenica je da je sve manje doktora. Ovo je bila prva godina kad se na medicinu upisivalo i na jesenskom roku. Bit će zasigurno izazovno za sve kolege u struci i sve nas koji se trudimo maksimalno dobro raditi svoj posao.
Osim Vašeg medicinskog rada, izrazito važno bilo je Vaše djelovanje u društvenom životu Mljeta. Koliko Vam je značilo doprinijeti na taj način zajednici, trudeći se uzdignuti i kulturnu scenu u ruralnom području? Među ostalim ste okupili zbor u crkvi sv. Pavla na Mljetu.
Društvenu angažiranost na Mljetu smatram svojim velikim uspjehom. Medicinski doprinos nije zanemariv, ali smatram da je moj doprinos u društvu puno veći. Članove zbora sam zamolio, prilikom našeg dirljivog rastanka, da nastave djelovati. Nije se dogodilo ono čega sam se pribojavao – da se zbor raspadne. Rade i pjevaju i dalje s jednakim entuzijazmom. Glazba nije moja profesija, ali je nešto što je u mom životu jako važno. Dajući njima i pomažući im u razvoju, i sam sam sebe oplemenio te sam s njima rastao. Također, bio sam član klape Kurenat, organizirao sam gostovanje jednog varaždinskog zbora u kojem su mi pomogle određene institucije. Neke stvari nisam uspio ostvariti, ali vjerujem da bi se sve moglo u budućnosti posložiti.
Velika Vam je želja bila osnovati podružnicu glazbene škole na Mljetu.
Tako je, to je bio jedan od mojih ciljeva. I to je nešto što nažalost nisam uspio ostvariti. Nismo daleko odmaknuli s planom zbog koronavirusa. Sve je stalo. Volio bih da netko tko čita ovaj razgovor, prepozna interes u tome. Bilo bi lijepo da se to ostvari. Jer, trenutno talentirana djeca na Mljetu nemaju priliku dobiti osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje što ih automatski limitira. Mislim da je riječ o stvari koja nije nemoguća, samo bi trebalo pokazati malo inicijative. Iznimnu medijsku pažnju ste dobili kad ste pozivali umjetnike na otok. Nudili ste im besplatan smještaj i hranu. Za to je postojao veliki odaziv. No, činjenica je da nismo mogli iskomunicirati neki modus prema kojem bi zajednica imala od toga koristi. Kad se sve to događalo, ja sam bio dosta ‘zelen’. Sad mi je jasno da u ljetnim mjesecima, kad su svi zaokupljeni turizmom, nije interesantno da se pojavi netko tko će odrađivati određene programe. Smatram da bi bilo puno važnije da otok ima edukacijske programe koji bi se održavali izvan sezone. Ljeto je dinamično, a onda dođu mjeseci tijekom kojih se ništa ne događa i teško je živjeti na otoku.
Jeste li dobili povrat iste energije koju ste uložili u otok i zajednicu?
Uzajamno je to. Definitivno sam dobio što sam uložio. U trenutku kad sam odlazio, ljudi su isticali da za neke inicijative nije bilo dovoljno podrške od određenih struktura. No, ne želim biti zlonamjeran. Za neke stvari mora proći vrijeme – da postanu standard. Ako je u ovih pet godina, otkad sam ja došao, postalo standard da se u crkvi, na misama, čuje zborsko pjevanje, onda sam sretan!
Smatrate li kako će se Mljet nakon Vašeg odlaska vratiti u melankolično stanje?
Ne bih to rekao. Vidim po reakcijama ljudi da se događa upravo suprotno od toga. Ne volim misliti, niti vjerovati da se nešto krucijalno dogodilo i promijenilo s mojim odlaskom. Ne bih volio da to bude istina.
Moramo Vas pitati. Vaš stan na Mljetu privukao je interes lifestyle medija te su mu posvetili brojne članke. Je li ga bilo teško napustiti?
Jest (smijeh)! Imam ‘insajderski’ uvid, a to je da je kolega ušao u stan i oduševio se. Ostavio sam praktično sve kako je i bilo. Trenutno smo u pregovorima kako ćemo to financijski kompenzirati. To je bio jedan moj ‘mali’ projekt na koji sam ponosan. Kad sam ušao prvi put u stan, znao sam kako ga želim urediti. Stan je svjedok jednog lijepog života na Mljetu.
Na koji način su se Mljećani oprostili od Vas?
Joj, divno je bilo! Na zadnjoj misi je velečasni Stipo Zadro održao zahvalu te mi je zbor poklonio sliku crkve. Meni je bilo užasno teško, i psihički i fizički, i bio sam iscrpljen tijekom tih dana te nisam organizirao oproštajku. No, na kraju su me mještani iznenadili večer prije nego što sam odlazio. Napravili su zabavu iznenađenja ispred crkve. Na dan mog odlaska, trubio je brod i napravili su bakljadu na rivi. Bilo je prelijepo. Tada sam emotivno ‘pukao’. Sad kad se vratim na početak, meni je puno pomoglo to što sam ekstrovertan, smatram se pokretačem te sam se stvarno brzo infiltrirao u tu zajednicu. Svatko tko dođe otvorenog srca u tu zajednicu, mislim da će profitirati. To je nevjerojatno iskustvo i blagoslovljen je onaj koji dođe na Mljet. Zašto je prestalo sve to? To je misterij. Možda jednostavno nije moglo trajati. Ponovno, nema razloga zašto se prekinulo. To je pitanje života i životnog puta. Zaista, imam samo riječi hvale za otok i te ljude. I dalje sam u kontaktu s ljudima s Mljeta i znam sve što se događa. Otok nije otišao iz mene, i mislim da nisam ni ja otišao s njega. Jedan dio mene tamo postoji, isto kao i otok u meni. To je jedna veza koja nikad neće umrijeti.
Mljet je trebao postati baza Hitne medicinske skrbi. Što je s time? Je li došlo do spore birokracije i je li Vas sve to skupa razočaralo?
To je jedan veliki problem. Meni je to jako smetalo, no s druge strane mi je jasno da nije lako riješiti taj problem. Činjenica je da sam zasigurno, tijekom pola mjeseca bio konstantno na telefonu. U svakom trenutku dana mogao sam očekivati poziv na intervenciju, posebno tijekom ljeta kad je otok prepun turista. Taj način pripravnosti je pretežak. Trebao sam biti stalno dostupan. Uzmimo u obzir da je otok dug 50 kilometara, s jedne na drugu stranu, jasno je da sam u nekim situacijama morao biti odmah dostupan i ući u vozilo. Očito je neizvedivo i nemoguće organizirati ekipu hitne pomoći na otoku, bilo zbog ekonomskog ili kadrovskog razloga. S druge strane, treba stimulirati doktore koji su se dobrovoljno odlučili na rad i život na otoku.
ODLAZAK U INOZEMSTVO
Razmišljanje me brzo prošlo
Dosta Vaših kolega se odselilo u inozemstvo. Jeste li ikad razmišljali o napuštanju Hrvatske? Jesam! I to je bilo nakon dvije godine od mog dolaska na Mljet. No, takvo me razmišljanje brzo prošlo, a zato jer sam bio ponukan iskustvima prijatelja koja nisu bila toliko blistava. Shvatio sam da to moram maknuti iz svoje glave i sretan sam da nisam donio takvu odluku. To nije moj put.
LIJEPO I VRIJEDNO ISKUSTVO
U svojoj glavi sam postao pisac
Tri ste godine pisali kolumne za DuList. Kakvo je to za Vas bilo iskustvo?
Zahvalan sam glavnoj urednici Barbari Đurasović što mi je omogućila to lijepo i vrijedno iskustvo. To je jako dobro funkcioniralo tri godine. Naravno, to je bilo izuzetno zahtjevno, pripremiti zanimljivu priču koja ima glavu i rep. Život na Mljetu za mene je bio život velikih uzbuđenja. Detalji svakodnevice bili su važniji nego ‘ukupna slika’. Shvatio sam da hodam kroz život razmišljajući kako ću sve što radim opisati čitatelju. U svojoj sam glavi postao pisac. Osim što sam zahvalan, ponosan sam što su neke kolumne ‘uhvatile’ situacije koje su meni bile bitne, a koje sam mislio da treba podijeliti sa svijetom. Neke su kolumne postale mala književna djela koja će možda netko u budućnosti prepoznati kao materijal koji je vrijedan za ukoričiti. Najljepši trenuci su bili kad sam sreo ljude u Gradu i koji bi mi rekli kako vole čitati moje kolumne.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 15. rujna 2021.