U kaznenom zakonodavstvu obveza svjedočenja predstavlja jedno od temeljnih načela na kojima počiva potraga za materijalnom istinom i pravednošću. Svaki građanin koji primi poziv suda dužan se odazvati i vjerno iskazati sve ono što mu je o pojedinom događaju poznato, a svako svjesno prešućivanje ili lažno iskazivanje povlači za sobom tešku kaznenu odgovornost. Međutim, država je u svojoj pravnoj arhitekturi svjesno ostavila jedan iznimno osjetljiv ustavno-pravni ventil. Prepoznajući da postoje situacije u kojima bi inzistiranje na istini značilo kidanje najintimnijih obiteljskih veza i stvaranje nepodnošljive moralne dileme, zakonodavac je uveo institut blagodati nesvjedočenja. To je trenutak u kojemu pravo svjesno uzmiče pred krvlju i obitelji.
Članak 285. ZKP-a kao brana obiteljskoj koheziji
Pravni okvir ovog instituta precizno je lociran u članku 285. Zakona o kaznenom postupku, koji taksativno navodi takozvane privilegirane svjedoke. Prema važećim odredbama, obveze svjedočenja potpuno su oslobođeni bračni ili izvanbračni drug okrivljenika, njegovi srodnici po krvi u uspravnoj lozi (roditelji, djeca, djedovi i bake), braća i sestre, te posvojenik i posvojitelj.
Ratio legis ovakvog zakonskog rješenja krije se u zaštiti mira i kohezije unutar uže obitelji. Država je u ovom slučaju procijenila da je društvena šteta koja bi nastala prisiljavanjem djeteta da svjedoči protiv roditelja, ili supružnika protiv supružnika, daleko veća od koristi koju bi pravosuđe imalo od tog pojedinačnog iskaza. Pravo na šutnju u ovom kontekstu nije privilegija kriminala, već zakonsko priznanje činjenice da se od čovjeka ne može tražiti da postane izravni “krvnik” vlastite obitelji kako bi zadovoljio formu državnog aparata.
Zabluda o „pravu na laž“ i opasnost od lažnog iskazivanja
U sudskoj praksi se, međutim, prečesto pojavljuje opasna zabluda među građanima koji blagodat nesvjedočenja brkaju s nekakvim nepostojećim „pravom na laž“. Izuzetno je važno naglasiti da ovaj institut svjedoku daje isključivo pravo da – šuti. Ako privilegirani svjedok sjedne na klupu i pred sudom jasno izjavi da želi koristiti svoju zakonsku blagodat, rasprava se za njega u tom trenutku prekida i on odlazi bez ikakvih pravnih posljedica.
Problem nastaje onda kada se svjedok tog prava svjesno odrekne, odluči svjedočiti, a potom počne iznositi neistine kako bi olakšao pravni položaj okrivljenog člana obitelji. Onog trenutka kada pristanete svjedočiti, blagodat prestaje vrijediti, a vi automatski preuzimate punu pravnu odgovornost punoljetnog svjedoka. Ako se utvrdi da ste lagali kako biste zaštitili brata, sina ili supružnika, ulazite u zonu počinjenja kaznenog djela lažnog iskazivanja iz članka 305. Kaznenog zakona, za što je predviđena zatvorska kazna od šest mjeseci do čak pet godina.
Fatalna uloga sudske pouke i nezakoniti dokazi
S procesne strane, ovaj je institut postavljen toliko rigorozno da svaka administrativna pogreška suda može u potpunosti srušiti i najteži kazneni predmet. Sudac je dužan, prije nego što uopće postavi prvo pitanje, privilegiranog svjedoka poučiti o njegovu pravu da ne mora svjedočiti, a ta pouka mora biti taksativno i izričito unesena u sudski zapisnik.
Ukoliko ta zakonska pouka izostane, ili ako svjedok nije bio pravilno upozoren na svoja prava, cjelokupni njegov iskaz automatski postaje nezakonit dokaz. Prema članku 285. stavku 4. ZKP-a, na takvom se iskazu ne može temeljiti sudska odluka, a zapisnik se mora pod hitno izdvojiti iz spisa predmeta. Blagodat nesvjedočenja činjenično ostaje jedno od najmoćnijih ustavnih jamstava ljudskog dostojanstva. Ona nas podsjeća da čak i u potrazi za pravdom, država mora poštovati granice privatnosti i svetinju obiteljskog doma.
