Nedavni incident u jednom dubrovačkom kafiću, u kojem je glavna akterica bila regionalna reality “zvijezda”, očekivano je zapalio društvene mreže i dežurne ulične suce. No, dok je snimka kružila ekranima, u moru komentara isplivao je opasan i duboko ukorijenjen pravni analfabetizam. „Provela je noć na policiji, određen joj je mjesec dana istražnog zatvora – dakle, ubrojiva je, nema tu opravdanja!“ – presuđeno je. Ta potreba našeg čovjeka da promptno donese pravomoćnu presudu prije nego što se tinta na policijskom zapisniku uopće osušila, ponovno otvara pitanje: razumijemo li uopće koncepte krivnje, pravne države i onog temeljnog, svetog načela da nitko nije kriv dok mu se to pravomoćno ne dokaže? Nemamo znanja, kapaciteta ili jednostavno volje – nebitno! Ne razumijemo! Očigledno.
PRIVREMENA NEUBROJIVOST
U našem kolektivnom mentalitetu, neubrojiva osoba je isključivo netko s teškom, dugogodišnjom psihijatrijskom dijagnozom tko hoda ulicom i priča sama sa sobom. Međutim, pravo ne funkcionira na bazi uličnih stereotipa. Zakonodavac vrlo jasno prepoznaje institut privremene ili kratkotrajne neubrojivosti. To je stanje u kojem osoba, upravo u onih kritičnih nekoliko minuta ili sati dok čini prekršaj ili kazneno djelo, uslijed privremene duševne smetnje ili jakog afekta nije mogla shvatiti značenje svog postupanja i/ili nije mogla upravljati svojim postupcima. I u tom precizno određenom trenutku, takva se osoba prema zakonu – ne smatra krivom.
Povucimo paralelu s najtežim kaznenim djelima. Kod ubojstava se čitave strategije obrane, kroz godine mukotrpnih sudskih procesa, temelje upravo na dokazivanju da je optuženik u sekundama ili minutama izvršenja djela bio privremeno neubrojiv. Ako se to dokaže, Kazneni zakon se na njega ne primjenjuje u smislu zatvorske ili neke druge kazneno-pravne sankcije, već se aktivira Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji predviđa u pravilu, ali ne ni nužno, liječenje, a ne klasičnu penalizaciju.
POSAO SUDSKIH VJEŠTAKA, A NE POLICIJE I NOVINARA
No, ključno je demistificirati gdje se ta neubrojivost utvrđuje. Ona se ne utvrđuje u policijskoj postaji. Kada je spomenuta akterica stigla u hladovinu naše legendarne „Vile Palme“, ona je itekako mogla već izaći iz stanja privremene neubrojivosti. Sustav u takvim situacijama postupa promptno, određuje se istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja djela ili utjecaja na svjedoke, no to nikako ne znači da je pitanje njezine ubrojivosti u trenutku incidenta riješeno. To će pitanje rješavati isključivo sudski vještaci-psihijatri kroz izgledno dugotrajan i kompleksan proces vještačenja, a ne policijski službenici na dežurstvu.
SAMOSKRIVLJENA NEUBROJIVOST
U ovom kontekstu moramo razdvojiti i prekršaje protiv javnog reda i mira od potencijalnih kaznenih djela, ali i dotaknuti se fenomena koji pravo naziva „samokrivljena neubrojivost“ (“actiones liberae in causa“). Ako se netko vlastitom krivnjom doveo u stanje smanjene ubrojivosti ili neubrojivosti – primjerice, pretjeranim i svjesnim konzumiranjem alkohola ili drugih supstanci – to ga ne oslobađa krivnje. Dapače, u nekim situacijama to se može uzeti u obzir na specifičan način, možebitno kao olakotna okolnost koja će rezultirati blažom sankcijom, ali definitivno ne služi kao automatski „izlaz iz zatvora“.
A AKO IMA POZADINE?
S druge strane, svjedočimo tvrdnjama, koje su se mogle naslutiti i iz same snimke, kako je u pozadini svega stajalo zlostavljanje, udarci i trauma. Ljudska pravda bi tu odmah odmahnula rukom i rekla: „Ako je pretučena, nek’ je napravila rusvaj!“. Doduše ovdje je i pred tom mogućnosti ta „ljudska pravda“ izostala, jer „i tako je mala od skandala, pa neka joj, dobila je što je tražila!“ Deplasirano je ovakav rezon uopće komentirati.
U svakom slučaju pravni sustav je neumoljiv. Činjenica da je netko potencijalna žrtva nasilja ne odriče ga momentalno odgovornosti za prekršaje i kaznena djela počinjena na javnom mjestu. Ono što se možebitno događalo unutar četiri zida i uzrokovalo ono što se odigralo na očigled javnosti – zahtijeva odvojenu pravnu proceduru.
TRČANJE PRED RUDO
A zašto žrtve često šute i zašto javnost nerijetko ne sazna tu drugu stranu priče? Razlozi su općepoznati, duboko ljudski i bolni: strah od nasilnika, sram od osude javnosti, paralizirajući osjećaj krivnje da su same pridonijele situaciji. K tome, pravno je iznimno teško dokazati ono što se odvijalo u mraku i tišini privatnog prostora, za razliku od eksplozivnog incidenta koji se odigrao pred desecima svjedoka i uključenim kamerama mobitela na javnoj površini.
Zato je u ovakvim slučajevima najvažnije – ne trčati pred rudo. Dok traje faza istrage, mnoge informacije opravdano ostaju skrivene od očiju javnosti, zadržane unutar sudskih spisa s dobrim razlogom. Pravo je spora, precizna i hladna mašinerija koja ne trpi emotivne klikove, lajkove ni transparente. Umjesto da s taraca naših kafića i sa tipkovnica mobitela ili laptopa glumimo suce i psihijatre, trebali bismo pustiti institucije da odrade svoj posao. Jer tanka je granica između pravednog gnušanja nad neredom i uličnog i digitalnog linča u kojem stradaju i pravo i pravda.
