Članak 59. Ustava Republike Hrvatske vrlo je jasan, gotovo poetičan u svojoj namjeri: “Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.” Kada ga pročitate, osjećate se sigurno. Osjećate da iza vas stoji država kojoj svakog mjeseca uredno, bez iznimke, izdvajate pozamašan postotak svoje plaće za zdravstveno osiguranje. No, kada se iz ustavne teorije “spustite” u surovu hrvatsku, dubrovačku realnost – u čekaonice naše Opće bolnice ili pred vrata preopterećenih ordinacija primarne zdravstvene zaštite – shvatite da je ustavno pravo u Hrvatskoj postalo, ništa drugo doli skupo plaćena lutrija.
Dostupnost i kontinuiranost?!
Zakon o zdravstvenoj zaštiti jasno i taksativno navodi načela na kojima se ovaj sustav mora temeljiti, primarno dostupnost i kontinuiranost. Dostupnost, kaže zakon, podrazumijeva jednake uvjete geografske i ekonomske pristupačnosti.
Zapitajmo se stoga, koliko je zdravlje dostupno Dubrovkinji koja npr. na ultrazvuk dojke treba čekati mjesecima? Ili ljudima s otoka koji mole Boga da im dijete ne oboli vikendom, jer je sustav primarne zaštite pred potpunim kolapsom? Kada imamo situaciju da u gradu kronično nedostaje pedijatara, ginekologa i liječnika obiteljske medicine, a medicinske sestre zbog nemogućih uvjeta rada i stambenog pitanja bježe glavom bez obzira, tada ne govorimo o “izazovima u sustavu”. Govorimo o izravnom kršenju ustava i zakona. Pa nedavno nam je kao “hladni tuš” došla informacija da ginekolog Pavao Vukasović prestaje raditi u sustavu javne zdravstvene zaštite i prelazi isključivo u privatne vode. Pisali smo o tome, te kontaktirali ravnatelja Doma zdravlja Branka Bazdana koji nam je potvrdio da je stanje kritično. Unatoč maksimalnim naporima koji se ulažu već godinama da se nađe ginekologa koji bi bio spreman doći raditi ovdje, nitko se ne javlja na natječaj. Vukasovićeve pacijentice imale su jedinu mogućnost prijeći u ginekologa Daničića, ali čak i ako ih je svih primio nemoguće je da im može osigurati adekvatnu uslugu, jer ih je, uz njegove pacijentice, jednostavno previše.
Tiha, ali neupitna diskriminacija
Zakon o pravima pacijenata trebao bi osigurati pravo na kvalitetnu i humanu zdravstvenu zaštitu koja je u skladu s napretkom medicine. No, kako pružiti kvalitetnu skrb kada su liječnici zatrpani administracijom, a oprema svedena na aparate koji se prečesto kvare? Naši preostali zdravstveni djelatnici u Dubrovniku rade nadljudskim naporima, na rubu izgaranja, držeći na svojim leđima sustav koji puca po šavovima. Oni nisu krivi. Kriv je tromi, centralizirani aparat koji problem rješava tek kad “voda dođe do grla”, kozmetičkim reformama i sanacijama koje samo privremeno gase požar, dok dugovi i liste čekanja i dalje nezaustavljivo rastu.
Tu dolazimo do najopasnijeg pravnog i moralnog apsurda – tihe, ali neupitne, diskriminacije.
Što radi građanin koji ne može čekati godinu dana na pregled jer mu o tome ovisi život? Ako ima novca, otići će u privatnu polikliniku. Platit će ponovno ono što je već jednom platio kroz doprinose. A što je s onima koji nemaju? Onima s mirovinama od kojih jedva preživljavaju mjesec? Za njih pravo na zdravlje prestaje postojati. Sustav ih, kršeći vlastita zakonska načela, gura na marginu, pretvarajući zdravstvenu skrb u luksuz rezerviran samo za imućne.
Ako zakoni obvezuju građane na plaćanje, onda isti ti zakoni moraju obvezivati državu na isporuku usluge. Sve dok se pravo na zdravlje mjeri stotinama dana čekanja na listama, zakonska slova na papiru ostat će samo mrtva slova, a mi građani – taoci sustava koji nas je dužan liječiti, a zapravo nas iscrpljuje.
Slom primarne zdravstvene zaštite
Posebno zabrinjava činjenica da se najveći slom događa tamo gdje bi brana bolesti trebala biti najčvršća – u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Zakon o zdravstvenoj zaštiti jasno propisuje načelo sveobuhvatnosti, koje podrazumijeva provođenje mjera zdravstvene zaštite od djetinjstva do duboke starosti, s naglaskom na preventivu. No, kako provoditi preventivu u gradu u kojem su ugovorne ordinacije obiteljske medicine pretrpane pacijentima preko svih zakonskih standarda, a novi, mladi liječnici radije biraju specijalizacije u Zagrebu ili odlazak u inozemstvo nego ostanak “pod zidinama”?
Dubrovnik je zbog svojih specifičnih geografskih i ekonomskih prilika, ponajprije astronomskih cijena nekretnina i troškova života, postao neprivlačan za medicinski kadar. Država i lokalna samouprava ovdje zakazuju na razini elementarne logike: ako zakonski jamčite mrežu javne zdravstvene službe, onda morate zakonski i institucionalno osigurati uvjete da u toj mreži netko želi i može raditi.
Izostanak sustavnog rješenja za stambeno pitanje liječnika i medicinskih sestara te neadekvatne koeficijente plaća ne možemo promatrati izvan pravnog konteksta. To je izravno ugrožavanje ustavnog poretka u segmentu socijalnih prava. Kada Ministarstvo zdravstva donosi odluke o mreži javne zdravstvene službe, ono se ne bi smjelo voditi isključivo matematičkim izračunima iz fotelja, ignorirajući realnost u kojoj dubrovačka Opća bolnica i Dom zdravlja vape za specijalistima.
Administrativni cinizam
Nadalje, zakonsko pravo na informiranost, kao jedno od temeljnih prava pacijenata prema Zakonu o pravima pacijenata, u praksi doživljava potpuni apsurd kroz sustav takozvanih “transparentnih” lista čekanja. Zakon kaže da pacijent ima pravo na točnu i pravodobnu informaciju o mogućnosti i terminima obavljanja pregleda. No, što u praksi znači ta informacija kada vam sustav ponudi termin za dijagnostički postupak u lipnju iduće godine, dok vaši simptomi zahtijevaju hitnu reakciju danas? To nije transparentnost, to je administrativni cinizam. Jer doći na red tek kada vaša bolest već uđe u uznapredovalu fazu jednako je kao ne doći na red nikada.
Zaključno, jasno nam je da je situacija dramatična. Bez pretjerivanja. I da je “pet do podne” odavno prošlo. Jendoobrazna državna zdravstvena politika nam je došla na naplatu. Naše područje bi se trebalo promišljati i, sukladno tome, djelovati na specifičan način. U pogledu visine plaća i smještaja. Ako je nužno, a nije ni najmanje sporno da jest, pa ponudite nekom ginekologu veću plaću i zaboga dajte mu stan u vlasništvo. Jer to je mala cijena u odnosu na zdravlje žena koje se dovodi u pitanje zatrpavanjem naših ginekologa golemim brojem pacijentica. Uz najbolju volju, što nam je u razgovoru koji smo s njime obavili prije negoli je otišao u privatnike potvrdio Vukasović, nemoguće im je osigurati adekvatnu ginekološku skrb. Isto naravno vrijedi za obiteljsku medicinu, pedijatriju i ostale grane, s tim da su navedene, opće je poznato, najkritičnije.
