Uvijek nam je drago kad vidimo da netko njeguje tradiciju svoga kraja, a posebno kad se radi o mladosti. Ovoga puta donosimo vam priču o Petri Njire iz Čilipa. Reći ćemo vam odmah kako se radi o pravoj majstorici konavoskog veza. Njene smo radove prvi put vidjeli u grupi ‘Zavazda Konavle’, a uz objavu je stalo: ‘Ima nade i u našoj omladini’. Mi smo se s time u potpunosti složili kad smo upoznali Petru. Tek joj je dvadeset godina, a sa svojim zlatnim prstima ova Konavoka veze dekorativne detalje ženske konavoske nošnje. Bez greške! Ovom umjetničkom rukotvorstvu, koje u sebi vjerno čuva tradiciju Konavala, naučila ju je njena baba Filomena. Kaže nam kako baba nije Konavoka, već s otoka Šolte. Udala se u konavosku kuću, a svekrva ju je naučila vesti. Petra se tako prvi put s izradom konavoskog veza, tog zaštićenog nematerijalnog dobra, susrela kad je imala deset godina.
-Išli bismo svako ljeto u babe u Grad. Baba bi vazda vezla. Najčešće bi radila napice s trokutićima. I jedan dan je postavila sestru, rodicu i mene i svakoj je dala po komadićak robe. Mi smo krenule bosti. Tako je sve počelo – kaže Petra pokazujući nam svoj prvi izrađeni vez kojeg je napravila kao dijete. ‘Prvo sam napravila mustru od rukava’, govori nam. Nakon toga je uslijedila duga pauza od desetljeća.
U tom razdoblju nije uopće vezla, sve do Feste sv. Vlaha ove godine.
-Bili smo u babe na objedu. Na zidu u kući ima veliki uokvireni vez. Stale smo pričati, i dok sam ga gledala, palo mi je na pamet da bih mogla ponovo počet’ vesti – prisjeća se Petra početka bavljenja vještinom koja se u konavoskom kraju njeguje stoljećima.
‘Odmah tu najtežu’
Od tada pa do danas, napravila je nekoliko vezova, a koje je njena majka Natalija s ponosom uokvirila i postavila na zidove kuće u Čilipima. ‘Kad smo ih uokvirili, baš smo bili sretni’, ističe gospođa Natalija.
-Na zidu možete vidjeti i prvo što sam navezla nakon deset godina – govori nam Petra pokazujući poprsnicu, u nešto većoj veličini nego što je uobičajeno. Izvezla ju je u dvadeset dana.
-Svi se tomu čude. Kažu: ‘Odmah tu najtežu’ – reći će kroz smijeh Petra. Njena mama se nadovezuje na priču spominjući susjedu Maru, koja inače isto veze.
-Mi bismo pošli u nje često na kavu i povirit’ je. Petra joj je rekla da bi probala vesti – dodaje gospođa Natalija ističući kako je Petra radila upravo po mustri tete Mare.
-Sve mi je donijela i pokazala i objasnila kako. Nisam je htjela ništa pitati dok sam vezla, samo sam joj donijela gotovo. Ostala je iznenađena – prisjeća se. A ne moramo vam govoriti kakva je bila reakcija babe Filomene koja ju je prva upoznala s konavoskim vezom. Starije gospođe iz susjedstva također su vidjele njen rad i ostale oduševljene.
-Drago im je da je netko tako mlad napravio takvo nešto – kaže Petra.
‘Pro dva za dva’
Postoji, kaže, mali milijun načina izrade konavoskog veza.
-Svaka stara Konavoka koja je vezla, dodavala je uvijek nešto svoje – rekla je gospođa Natalija. Kad je shvatila da Petri ide ovo umijeće, i da je stvarno ‘zagrizla’ za to, bila je sretna. Kupili su joj zbirku uzoraka konavoskog veza, pod nazivom ‘Pro dva za dva, početnica konavoskog veza’,
autorice Antonije Rusković Radonić koja čuva konavoski vez od zaborava.
-Iz knjige se može puno toga naučiti. U njoj se nalaze razne mustre. Uzela sam knjigu, odabrala jednu od ovih mustra i skrojila. Uz pomoć slike sam skontala kako se veze – rekla je Petra, a mi je pitamo: ‘Samo uz pomoć slike?’, na što odgovara: ‘Ma to je – čista geometrija! Sve što radi, radi za sebe i za svoje doma.
-Vazda sam radila za nas doma. Za mene je to kao hobi i smirenje. Nekad ne znam je li prošlo po ure ili su prošle tri ure. Jednostavno se uživim u cijelu priču. Nerijetko znam seriju upaliti u pozadini. Nekad zaboravim i pođem ukrivo, a onda sve to treba razvlačiti. Najgore je kad se ne spoji nešto kako bi trebalo, a ne mogu skontat’ gdje sam i što falila. Mama uvijek kaže: ‘Ne vidi se’, ali ne mogu lako prijeći preko toga – rekla je kroz smijeh Petra. Njena majka će nam reći kako u Petrinoj kreativnoj priči ‘ima malo i genetike’. Naime, veliki dubrovački slikar Đuro Pulitika bio je brat Petrine prababe.
‘Hvaljene ruke’
Priznaje i kako bi najradije cijelu ovu priču zadržala za sebe. Nije joj do toga da se hvali.
Mi mislimo suprotno, i zahvaljujemo njenim prijateljima koji su podijelili njene radove u grupi ‘Zavazda Konavle’ uvidjevši ljepotu njegovanja tradicije.
-Grezo mi je bilo staviti to u grupu. Jednu sam večer pokazala prijatelju fotografije veza. Cijeni izrazito tradiciju i oduševio se viđenim. On je i objavio fotografije moga rada grupi Zavazda Konavle. Nisam očekivala ovakve komentare. Drago mi je što sam dobila lijepe reakcije na svoj rad. I drago mi je što na ovakav način mogu doprinijeti njegovanju tradicije – govori nam Petra. Trenutno su njene ‘hvaljene ruke’, kako je glasio komentar na njen rad, u odmoru od izrade veza. Naime, Petra je na drugoj godini Preddiplomskog studija Hotelijerstva, restoraterstva i gastronomije na Sveučilištu u Dubrovniku.
-Vazda su mi profesori govorili da bi bilo šteta da ne upišem Umjetničku školu, no ja sam se odlučila ići u smjeru turizma. To mi je super sjelo, sviđa mi se i idu mi dobro jezici – rekla je. Ma u kojem god smjeru išla, želimo joj puno sreće. Nama je drago što smo mogli upoznati ovu mladu i talentiranu djevojku koja voli svoju tradiciju, i njeguje je. Rekli smo joj da jedva čekamo neke njene radionice izrade konavoskog veza. Samo da što prije završi ova pandemija!
Iz tiskanog izdanja Dulista od 14. travnja