Neraskidiva je veza Dubrovčana s njihovim nebeskim zaštitnikom svetim Vlahom. I ne samo u Gradu već i diljem svijeta, među našim iseljenicima kojima je Grad i sveti Vlaho u srcu bez obzira na kilometre koji ih dijele. Svjedoči tome i naša sugrađanka, gospođa Maja Lešević, koja za Festu svake godine putuje u daleki Peru, s kojim je veže obitelj. No, ove godine u tome ju je spriječila pandemija koronavirusa. Naime, još u 19. stoljeću, priča nam gospođa Maja, došlo je do velikog vala iseljavanja u ovu južnoameričku državu, a u tom je valu u Peru otišao i znatan broj čeljadi iz Grada, s otoka, Župe dubrovačke, Konavala i Primorja. Među njima i dio njene obitelji. U to su doba, govori nam većinom odlazili u Cerro de Pasco, jedan od najviše smještenih gradova na svijetu. Grad se, naime, nalazi na 4338 metara nadmorske visine.
— Išli su tamo privučeni predajom o boljem životu. Nastanili su se tamo, radili i međusobno se družili. U svemu tome nastavili su njegovati tradiciju kraja iz kojega su došli – priča nam gospođa Maja ističući kako se to druženje, koje su njegovali, uglavnom svodilo na nedjeljnu misu i ručak, a imali su uvijek mjesto na kojem su se okupljali. Stjecajem okolnosti i obitelj njenog pokojnog supruga iselila je u Peru, tako da su njene veze s tom državom dvostruke.
‘Peru je moj drugi dom’
— Puno više ljudi iz moje familije je danas tamo nego što ih je ovdje ostalo. Peru je moj drugi dom. Rado odlazim tamo, a posebno je lijepo susretati se s našim ljudima. U današnje doba tamo je jako puno potomaka naše čeljadi, a tu već sad govorimo o trećoj pa i četvrtoj generaciji iseljenika. Oni se međusobno druže, njihova djeca uče naš jezik iako mnogi od njih nikad nisu imali priliku upoznati domovinu svojih predaka. Uče običaje i jezik koliko je to moguće, tako da se često u Hrvatskom klubu organizira učenje hrvatskog. Prošle godine je jedna djevojka iz Splita u Hrvatskom klubu držala nastavu za sve one koji su htjeli učiti hrvatski i bilo je nekih tridesetak polaznika. Uče i naše plesove, a sjećam se kako je jedne godine za Festu sv. Vlaha došao i zbor Ivana Gorana Kovačića, koji je imao nekoliko dana svoje nastupe – priča nam gospođa Maja.
Veza od 16. stoljeća
No, veze Dubrovnika s dalekim Peruom sežu još iz 16. stoljeća. Naime, Peru je bila prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati i to s našega područja. Kronike govore o dubrovačkom plemiću Basiliju Basiljeviću (Bassegli) koji je još 1532. godine odlučio iskušati sreću u zemljama Latinske Amerike. Krenuo je karavanom koja je pratila konkvistadora Francisca Pizarra, a s njim je pošlo dvadesetak osoba, ljudi od mora, tražeći bolje sutra. U svojim su pohodima stigli do grada Cusca, prijestolnice Inka koji je smješten na 3040 metara nadmorske visine, a udaljen je od Machu Picchua samo 110 kilometara. Tu su se naselili, a, priča nam gospođa Maja, nostalgija za rodnim gradom bila je toliko velika da su izgradili crkvu posvećenu sv. Vlahu. Crkva je 1650. godine stradala u potresu, ali je obnovljena u kamenu, dok je zvonik u baroknom stilu. Njezina vrijednost, govori gospođa Maja, krije se u unutrašnjosti. Tu se, naime, nalazi po mnogima jedno od najvrjednijih djela Južne Amerike – propovjedaonica posvećena svetom Vlahu u baroknom stilu, koja i danas stoji kao nijemi svjedok neraskidive veze Dubrovčana s Gradom i ljubavi prema njegovom nebeskom zaštitniku.
Unutrašnjost je ukrašena i oltarima od cedrovog drva, a na zidu se nalazi osam platna s likom sv. Vlaha. Gospođa Maja podsjetila je i na 1948. godinu kada je brodom u Peru stiglo 650 hrvatskih političkih iseljenika, koji se potom nastanjuju u naselju Santa Clara, 40 kilometara daleko od Lime.
Tradicija i običaji predaka
— Oni opet iz nostalgičnih razloga već 1951. osnivaju svoj klub Hrvatski klub Jadran, koji djeluje do današnjih dana. Organiziraju kojekakva okupljanja, druženja i svečanosti te njeguju tradiciju i običaje svojih predaka – priča nam gospođa Maja. Naglašava kako se procjenjuje da danas u Peruu živi oko 195 tisuća potomaka hrvatskih iseljenika.
Napomenula je i kako su prema nekim izvorima, pored crkve u Cuscu, još dvije bile sagrađene u čast sv. Vlahu. Jedna se veže uz Callao, pomorsku luku glavnog peruanskog grada Lime, koja je stradala u potresu i nikad nije obnovljena, dok se za treću ne zna gdje je bila sagrađena.
— Toliko je nostalgija i ljubav učinila svoje da je naša iseljena čeljad gradila crkve i posvećivala ih našem Parcu, svetom Vlahu. Do današnjih se dana održao taj kult njegovog štovanja – priča nam gospođa Maja.
Tamo se i danas održavaju svečanosti za Gospu Kandeloru i sv. Vlaha, koje traju danima. Glavna svečanost traje tri dana, svečevi se kipovi na postoljima nose u povorci ulicama Cusca. Sve to uz tradicionalni vatromet, ljude obučene u narodne nošnje uz pratnju velikog broja mažoretkinja. Završni dio ove svečanosti je smotra folklora na nacionalnom stadionu.
— Festa kao i njezina obilježja djelo su naših ljudi, iseljenika, i svega toga ne bi bilo da nije njih – navodi Maja Lešević.
Inače, u Limi postoji hrvatska parokija sv. Leopolda Mandića uz crkvu koju su izgradili naši iseljenici, a njeni zidovi oslikani su slikama naših svetaca pa je među njima i prikaz sv. Vlaha. Svaku godinu za Parčev dan organiziraju veliku svetkovinu, sa svetom misom uz procesiju, barjake i potomke iseljenika našeg porijekla odjevenih u narodne nošnje našega kraja.
— Interesantno je sresti te ljude, doći na misu i čuti ih kako pjevaju. Zbor pjeva naše pjesme iako neki od njih niti ne znaju hrvatski. Velika je to ljubav u njima, a mnogi od njih zapravo nikad nisu imali priliku posjetiti domovinu. Susretala sam i osobe koje naš jezik govore u dijalektu, jer su tako naučili od svojih roditelja. Prošlo je puno godina, no crkva u Cuscu, Hrvatski klub Jadran i hrvatska župa sv. Leopolda Mandića svjedoci su da se ta ljubav prema domovini, običaji i tradicija njeguju i da će se nastaviti njegovati i dalje – rekla je gospođa Maja.
Festa ni ove godine neće izostati u dalekom Peruu, a s obzirom na pandemiju moći će se pratiti online.