Ljetne vrućine još ne popuštaju, osim u trenutcima kad obilne količine kiše do temelja rasture mnogobrojne ljetne glazbene festivale. No, ako već ne klimatski, tada nam se barem kalendarski bliži jesen i jedna druga vrsta poplave – one diskografske. S desetinama najavljenih albuma od kojih će mnogi sigurno biti u debatama oko albuma godine, netko je morao i prvi odškrinuti vrata novom sadržaju.
Grupu Spirit Adrift već smo jednom ugostili u našoj kolumni prije tri godine predstavljajući njihov četvrti studijski album ‘Enlightened in Eternity’. Tri godine i EP ‘Forge Your Future’ kasnije, kreativna snaga banda, multi-instrumentalist Nate Garrett počasti nas je s još jednim odličnim rock albumom koji će se, s ostatkom diskografije banda, jednog dana smatrati nezaobilaznim klasikom. Spirit Adrift je kroz svojih pet studijskih albuma pokazao da su uvjerljivo najbliže zvuku, ideji, kvaliteti i filozofiji klasičnih rock i metal bandova prethodnog stoljeća, plasirajući iznimno kompetentnu i emotivno nabijenu verziju Black Sabbatha, Iron Maidena, Metallice ili pak Type O Negativea.
‘Give Her to the River’ otvara album baražom klasičnih riffova i ritmova, i instantno se kandidira za najbolju pjesmu na albumu. A definitivno i za najbolje otvaranje od svih pet albuma. No odmah nakon nje stiže ‘Barn Burner’, i definitivno preuzima prvo mjesto. Žestoki klasični sludge oko sebe baca iskre koje bi lako izazvale i katastrofičan šumski požar, a ne samo uništenje jedne štale. ‘Hanged Man’s Revenge’ pravi je thrasherski atak na osjetila, tako da je ‘These Two Hands’ pravo iznenađenje sa svojim usporenim akustičnim početkom.
No, što pjesma više odmiče to dobiva na tempu i na kraju imamo još jednu žestoku stvar, prije nego se malo približimo Ozzyjevom teritoriju na ‘Death Won’t Stop Me’ i ‘I Shall Return’. ‘Siren of the South’ u igru ubacuje i solidnu dozu psihodelije, dok odjavna, naslovna ‘Ghost at the Gallows’ parira otvaranju i stilski i vremenski – obje su dugačke epskih osam minuta.
Ako ste ljubitelj klasičnog rocka i metala, a još se uvijek niste upoznali sa Spirit Adrift, obvezno morate ispraviti tu grešku isti tren.
Drugi album kojeg je u kolovozu vrijedilo preslušati je ‘Ruckus!’, treći studijski album kalifornijskog post-hardcore banda Movements. Bolje prilagođeni masovnoj potrošnji od klasičnih rockera, ova četiri mladića su pretplaćena na vrhove top-lista u današnjem okruženju uskrsnuća emo-alt-rocka. Ako volite ponekad poslušati My Chemical Romance i Good Charlotte, nema sumnje da vas Movements neće ostaviti ravnodušnima. Deset pjesama u rasponu od žestokih gitarskih i bubnjarskih dionica na ‘You’re One of Us Now’ i ‘Killing Time’ do pop-punk romantičnih laganica poput ‘Heaven Sent’ i ‘Tightrope’. Kako ja i nisam baš ljubitelj tih potonjih, one su predstavljale lagano dosadnjikavu tampon-zonu između dvije najbolje i najžešće pjesme na albumu – ‘Lead Pipe’ i ‘I Hope You Choke!’. Teško se odlučiti koja mi je draža, no odmah iza ‘Choke!’ stižu još dvije odlične pankerske ‘Fail You’ i ‘A.M.P.’. Odjavna ‘Coeur D’Alene’ još je jedna sentimentalna limunadica, no ipak jako zabavna.
Ako ste na početku milenija pocupkivali na popularni emo-core, tada će vam Movements zasigurno dobro sjesti u ove teške vrele dane. Vjerojatno se neće visoko plasirati na mojoj osobnoj godišnjoj top-listi, no to me nije nimalo spriječilo da ih već desetak dana konstantno slušam i uživam. U svakom slučaju, dva solidna albuma za zagrijavanje stroja u pripremi za žestoku jesen heavy metala.
Foto Fearless Records/Century Media Records