Rijetki su ljudi koji vas na prvi susret zateknu svojom, gotovo pa sirovom, autentičnošću. U najboljem smislu pojma, jer u vremenu kada svi jedni drugima nešto glumatamo, preokupirani ulogom koju igramo ‘na vani’ u namjeri da nas se percipira kako današnji, suvremeni svijet nalaže, ti ‘posljedni Mohikanci’ su posebna dragocjenost. O Tonki Alujević, njenim morskim, spisateljskim, uopće životnim putovanjima mogla bi se napisati knjiga. I ekranizacija bi nesumnjivo polučila uspjeh, jer riječ je zaista o jednoj izvanserijski intelektualno, duhovno, umjetnički moćnoj personi. Neustrašivoj ženi koju je nemirni duh, kako se i zove emisija koju je uređivala na Splitskoj televiziji, preveo i preko Atlantika i to u najmanjem brodu na svijetu – gucu – s kojim je uplovila na Festival mora u francuskom Brestu. Od jedara kojima je plovila Mediteranom izradila je haljine, neke čak s printom podvodnih fotografija koje su nastale u njenim ronilačkim istraživanjima. Osim po moru Tonka ‘plovi’ i po planinama, gdje daleko od ljudi, civilizacije, ‘roni’ u ljudskom rukom netaknutu divljinu, ali i u samu sebe. I tako se ‘čisti’ i inspirira. Njena monodrama ‘Jubav u vrime kupusa’ doživjela je ovacije u kazališnim kućama glavnih gradova bivše države. Sarajlije i Beograđani su se istovremeno smijali i brisali suze, a svi znamo koliko su oni ‘jaki’ u humoru i koliko ih je teško osvojiti istim. Alujević se gorljivo bori svojim perom za očuvanje onoga što je ostalo od obale, Dalmacije, mediteranskog ‘modusa vivendi’ kojim smo se nekoć dičili, a sad kao da ga se sramimo sve pretvaramo u ono što vidimo kod drugih, ‘modernijih’. Jer je od kamena valjda bolji beton. Od dalmatinske glazbe techno. A za solad (euro, dolar, marku) dali bi, a znamo svi što da treba… Ma zapravo davamo puštajući da nam razulareni gosti mokre po spomenicima, pivama zalijevaju portune i drekom nadglasavaju cvrčke u sitne noćne ure i bude stare gospođe koje u svojoj tuzi i nemoći zatvaraju škure. Rodom Hvaranka, koja je veći dio života provela u Splitu, često je u našem Gradu. Glas o magičnim mozaicima koje izrađuje proširio se i sve je više naših sugrađana angažira da svojim djelima oplemeni njihove tarace, domove…
Kada ste i gdje napravili prvi mozaik u Gradu?
Sa statističkin podacima, imenima i godinama nisan baš na ‘ti’, više pantin atmosferu, momenat, emociju… Ali prije nekih pet šest godina učinila san prvi mozaik u Vili Orabelle. Motiv je bila meduza ka simbol vječnoga života i aktualna tema znanstvenika. Za neprekinuti ciklus prelaženja iz puberteta u klimakterij pa iz klimakterija opet u pubertet koji meduzi jamči besmrtnost potrebno je najprije odsustvo mozga, jer ga meduza nema i malo sriće da ne naletiš na kornjaču koja bi te mogla pojist. Mozaik se nalazi na recepciji.
Svaki Vaš mozaik, osim što je savršeno uklopljen u ambijent, priča priču… Kako promišljate, radite? Podijelite s nama neku od tih priča…
U realnom smislu, kod mozaika je najvažnije kako ga smistit u prostor. Kako da ne bude prevelik niti premali. Posli toga je druga najvažnija realna stvar koliko on na toj poziciji dobija svitlosti. Moji mozaici, suprotno tradiciji, imaju karakteristike akvarela i za razliku od klasičnoga pristupa oni su dinamični, puni vitra. E to je ono šta se vidi i šta je na neki način zanat. A ono nadrealno i najvažnije je priča koja me do mozaika dovela i koja se u procesu nastajanja događa. Ona je to malo čudo kojemu san se prepustila i koje je meni najvažnije. Mak u kući Pera Matića u Dubrovniku, ako bolje pogledate, u sebi ima interpolirana kovačka klišta, jer mu je pokojni otac bija kovač i tako podiga obitelj. Važno mi je da mozaik puca od emocija. Za moju dragu Silvanu Kusijanović na Lapadu i njezinu kuću koja se nalazi u Lonely planetu napravila san ribu i dvi morske zvizde. Gost naravno ne mora znat da je Silvanin otac iz Lumbarde u gajeti sa demejanon vina, doša sa nosećon ženon i staron materon i da su živili na brodu dok su gradili kuću. E to je epopeja jedne fameje, koja je stala u dva kvadrata zida ispod staroga bora. Na ideju o izvedbi nacrta Ruđera Boškovića potaklo me njegovo djelo ‘O morskoj plimi’ a sinilo mi je kad su me Doris i Mišo Mihaica odveli u kuću u Mline, di je Bošković to svoje djelo i napisa. Kasnije ću za Doris i Mišu u Cavtatu napravit skaline pune motiva običnih, toplih, svakodnevnih stvari, a to su kafa, cviće, mačke, tice, cukarini. Bavila san se i temon buhača. Radi nepravde prema Dubrovkinji Anni Rosauer koja je otkrila da je buhač inskticid. Drugi su dobili nagrade, zaradili ogromno bogatstvo, a nju više niko nije spominija. E to djelo ima u sebi godine koje nema. Izgleda ka da je sastavni dio vile od početka gradnje. U baru Fratellos na Boninovu pogled mi pada na kapitel, koji stoji sa strane u formi stola. E tu san odma vidila polovicu šipka, mogranja ili nara. Iman tri stabla u mome hvarskome dvoru i obožavno mi je voće povezano sa krajen turističke sezone koju preziren.
Koliko ste mozaika ovdje napravili i kako ljudi dođu do Vas? Pretpostavljam usmena predaja i preporuke?
Ne brojin. Do novih mozaika dolazin putem malih čuda i na potpuno spontan način. Marketing mi se ni ka rič ni ka proces ne sviđa.
Odakle ljubav prema mozaiku? Kada i gdje ste se obučili za to? Ne čini se lagano…
Dogodilo se u Istri. U vrime rata. Zanat san naučila od Ivana Krajine. Kasnije san se koprcala sama i našla neku svoju putanju. Odma san počela radit velike mozaike, na zanimljiv način, uz opet krasne neponovljive priče.
Koliko traje izrada jednog mozaika?
Ovo je baš muška umjetnost. Traži snagu. Kamen i murano staklo sama lomin, tako da je proces dug, ali izgleda da lakin i laganin stvarima nisan baš sklona. Volin cimenat, volin se penjat, visit na armaduri, bit šporka i umorna.
Koji je najljepši dio stvaralačkog procesa?
Najlipša je igra i iznenađenje. Ono kad vidiš da može i na drukčiji način, da moš izać iz okvira zanata, i da je djelu koje si ostavija u tome prostoru, dobro. Za kraj položin ruku, pozdravin se sa njin, i više ne dolazin. Mi smo gotovi. A lip je i onaj trenutak kad stojiš na vratima novoga izazova. I on ne mora uvik bit mozaik. Volin pretakanje raznih vidova umjetnosti i njihova kombiniranja.
Ljubav prema moru… Kroz emisije, pisanje, ronjenje, plovidbu… Imali ste hrabrosti preploviti Atlantik? Kako?
Nije to bila hrabrost. To je naprosto bija momenat u kojemu si se naša ka šta to znaju bit i neki drugi životni momenti. Straj te prije ili posli. Sve šta san do sad napravila ima veze sa moren, šta je i normalno. Nisan rođena u pustinji ni u prašumi.
Jako Vas ljuti odnos prema moru, obali… Komercijalizacija svega i sve za lovu… Turizam kakav jest. Upropaštavanje autohtonog…
Teško mi je kad sate i dane predviđene za kreativan rad moran šporkavat sa temon turizma samo zato šta je moj dom nekome destinacija. Ne mogu prihvatit da su ovakve scenografije, kakvu imaju Dubrovnik i moji Hvar i Split postale poligoni za iživljavanje. I da je filozofija u se, na se i podase postala ekonomski stup razvoja jedne regije i države. Sramin se toga i blažen onaj koji je podlega self-helpu pa umisto kakice vidi tortu.
Foto: Privatna arhiva
Iz tiskanog izdanja