Poznati znanstvenik, povijesničar i novinar iz Beča dr.sc. Wolfgang Pav održao je ovog utorka predavanje u Državnom arhivu u Dubrovniku na temu Niko Nardelli – Carski kraljevski namjesnik Dalmacije i građanin Dubrovnika. Upravo na liku i djelu Nika Nardellija, ove zanimljive povijesne ličnost koja je danas gotovo zaboravljena Wolfgang Pav je i doktorirao na Sveučilištu u Beču 2010. Dio istraživanja dr. sc. Wofganga Pava vezano je za arhivsku građu Državnog arhiva u Dubrovniku zbog je i želio rezultate svog istraživanja predstaviti stručnjacima i građanima Dubrovnika, za koji ga veže ne samo znanstveni nego i dugogodišnji prijateljski odnos kao člana Austrijsko-hrvatskog društva iz Beča. Tijekom predavanja dr. sc. Wolfgang Pav pojasnio je na koji je način Niko Nardelli djelovao u ozračju napetosti između bečke birokracije s jedne strane i interesa svoje domovine s druge strane, u kakvim je situacijama kao visoki dužnosnik zastupao želje Vlade u Beču u Dalmaciji te kako je doprinosio interesima domovine i njenih stanovnika. Pav je predavanje otvorio zanimljivim životopisom Nika Nardellija rođenog u Dubrovniku 1857. Nakon uspješne službeničke karijere u dobi od 49 godina car Franjo Josip imenovao ga je 1906. za Namjesnika Dalmacije. Bio je imenovan, a ne biran. Kao državni službenik, naglasio je Pav, Nardelli je bio ovisan o Vladi u Beču i u svakom trenutku je mogao biti opozvan, ali je kao vrhunski političar imao i velike ovlasti i mogućnost utjecaja. Nardelli je i jedini civilni dužnosnik tijekom više od 100 godina Monarhije porijeklom iz Dalmacije, točnije iz Dubrovnika.
Zbog Nardellija hrvatski uveden kao službeni jezik
-Početak 20. stoljeća obilježile su mnoge napetosti: Dalmacija je bila nezadovoljna svojim državno-pravnim položajem. Kraljevina Dalmacija je bila dio austrijskog dijela Carstva. Većina ljudi u Dalmaciji, priželjkivala je ujedinjenje s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom, ali one su bile dio Ugarske. Beč je odbijao ustupiti Dalmaciju Ugarskoj. Najveći problem je ipak bila gospodarska zaostalost Dalmacije. Beč je dugi niz godina financijski zanemarivao Dalmaciju. 82 posto stanovništva činilo je siromašno sitno seljaštvo i gotovo da nije bilo industrije, mnogi su brodovi bili zastarjeli, ceste su bile loše, a prije svega nije bilo dobre povezanosti željeznicom s ostatkom Monarhije. Dalmacija je bila druga najsiromašnija pokrajina u Monarhiji. Dugi niz godina vodila se borba oko rješavanja jezičnog pitanja: oko 80 posto stanovnika bili su Hrvati, 16 posto Srbi i jedva 3 posto Talijani, ali službeni jezik je do 1912. godine bio talijanski. Niko Nardelli se nakon dugih pregovora izborio za uvođenje hrvatskog kao službenog jezika u Dalmaciji – iznio je dr. sc. Wolfgang Pav te je detaljnije pojasnio kako je glavna briga namjesnika u Dalmaciji bilo održavanje reda i mira. Namjesnik je tražio i kompromise i bio je popustljiv u manjim razmiricama, ali politički sukobi i demonstracije često su rezultirali policijskim intervencijama, uhićenjima i osuđivanjima.
-Zanimljiva su pitanja o životu Nika Nardellija: Kako je sin obitelji srednjeg staleža iz Dubrovnika uopće mogao doći do statusa namjesnika? Bilo je to sasvim neobično za to vrijeme. Kao sin jedinac i očito vrlo talentiran, u školu je krenuo s četiri godine. Kada je imao sedam godina, umro mu je otac. Nardelli je dobio stipendiju za Gimnaziju u Dubrovniku koju je maturirao sa 16 godina. Nastavni jezik bio je talijanski. Najbolje ocjene dobivao je iz predmeta Ilirski, tadašnji naziv za hrvatski jezik, i iz njemačkoga jezika. Nardelli je studirao pravo u Grazu. Izvrsno je govorio tri jezika, što je bilo od značaja za daljnju karijeru u Dalmaciji. S 20 godina odvjetnik Nardelli vratio se u Dubrovnik. Postao je državni službenik i četiri godine kasnije položio je sudački ispit u Dubrovniku. Budući da nije bilo slobodnog sudačkog mjesta u Dubrovniku, otišao je u državnu službu u Namjesništvo u Zadru – istaknuo je Pav te je naglasio kako je Nardelli imao vrsni slijed karijere u državnoj službi – krenuo je kao tajnik, nastavio kao okružni poglavar, savjetnik namjesnika, zatim dvorski vijećnik, potpredsjednik i namjesnik.
Napornim radom do bogate karijere
-Nekoliko mjeseci prije umirovljenja 1911., dodijeljena mu je plemićka titula baruna, i do kraja Monarhije bio je član Gornjeg doma plemićkog zbora u Beču. Nardelli je umro u svom rodnom Gradu 1925., u dobi od 69 godina. Nije bio oženjen i nije imao potomaka. Nardelli se očigledno, potpuno sam, napornim radom izborio za svoju karijeru, bez protekcije od viših aristokratskih ili crkvenih krugova. Mladi dužnosnik bio je izuzetno vrijedan, dobar poznavatelj prava, poliglot, a imao je i diplomatskih sposobnosti. Osim toga bio je i jako oštrouman, što se vidi iz primjera kada je Vladu u Beču morao braniti od kritika zastupnika na sjednicama Dalmatinskog sabora. Kada je imenovan savjetnikom Namjesništva u Zadru, Nardelli je ostavio sedam kandidata iza sebe, iako je Ministar unutarnjih poslova u to vrijeme prvotno odbio prijedlog tadašnjeg Namjesnika u Zadru. Međutim, ubrzo nakon toga, Namjesnik je ponovno predložio Nardellija uz obrazloženje da je upravo on najbolji kandidat. Četiri godine kasnije Nardelli je počeo predstavljati Namjesnika Zadra, u raznim prilikama i kao dvorski savjetnik. Ovaj Dalmatinac privukao je pažnju i u Beču. U prepisci s premijerima i ministrima ne nalaze se samo službeni akti dužnosnika Nardellia, već i zamolbe kao i izričiti zahtjevi, prije svega gospodarski. Postoji i nekoliko dopisa iz Beča u kojima članovi Vlade pitaju Nardellija povjerljivo za savjete – naglasio je Pav.
A što je Niko Nardelli postigao kao Namjesnik?
Za njegova službovanja, istaknuo je Wolfgang Pav, Vlada u Beču prvi put se nakon desetljeća zapuštenosti odlučila za program gospodarskog uzdizanja Dalmacije. Pri tom je Nardelli djelovao uglavnom kao politički dužnosnik. Zahtijevao je trenutačnu novčanu pomoć, kako bi je odmah mogao nebirokratski podijeliti!
-Dugoročno je tražio jedan do dva milijuna kruna godišnje za slijedećih 15 godina za ulaganja u infrastrukturu: izgradnju cesta, razvitak luka, moderne brodove, osnivanje poduzeća i razvoj turizma. Osim toga tražio je i strukturna poboljšanja u poljoprivredi i izgradnju hidrotehničkih postrojenja, posebno isušivanje močvara kako bi se smanjila bolest malarije. Jasno je da se ovaj ambiciozni program nije mogao završiti za sedam godina. Često se odobravalo premalo novca, a austrijska je birokracija bila glomazna. Posebno se na otocima za to koristila riječ trassieranje, što je otočanima značilo ‘stručnjaci stalno dolaze planirati i mjeriti, ali gradnja ne počinje godinama’. Nedostajalo je novca, a prije svega dobro obučene radne snage. Nardelli se posebno zalagao za oblast kulture. Dioklecijanova palača u Splitu za njegova mandata ‘otkrivena’ je javnosti, ali obnovu dubrovačkog gradskog zvonika nije mogao započeti, jer tadašnja Općina Dubrovnik nije bila voljna sudjelovati u troškovima obnove. S druge strane, uspio je u otvaranju knjižnica u Zadru i Dubrovniku. Veliki je problem bio što je Dalmacija imala nedovoljno kvalificiranih državnih službenika. Zbog potrebne više jezičnosti Nardelli često nije imao veliki izbor. Komunikacija u Dalmaciji nije bila dobra, vrlo često se mogla uočiti i pristranost dužnosnika, a Namjesnik je snosio konačnu odgovornost, pa i za pogreške svojih dužnosnika. Protivnici u Beču su za to prigovarali Nardelliju i optuživali ga za slabo vođenje Namjesništva posljednjih godina njegova službovanja – istaknuo je Pav.
Političke napetosti
Između dva ekstrema, naglasio je predavač, u to vrijeme nije bilo ‘dogovorenog pristupa’ što pokazuje zašto se gospodarski program provodio polako i u kakvoj se političkoj napetosti između Beča i Zadra zatekao Namjesnik Nardelli. Postojali su i problemi na koje je Namjesnik teško mogao utjecati, poput gotovo potpuno uništenih vinograda zbog Phylloxere unesene iz Amerike i pravne regulative ribolova na dalmatinskoj obali slijedom Mirovnog ugovora između Austro-Ugarske monarhije i Italije 1866.
-Nardelli je bio uspješan u pokušaju rješavanja problema kolonizacije. Razmirice između malih vinogradara i zemljoposjednika, osobito u splitskom kraju, dovele su do prvog generalnog štrajka u Dalmaciji 1909. godine. U takvoj situaciji je pragmatičar Nardelli uspio postići razuman kompromis, kako s najvećim zemljoposjednikom Crkvom, tako i sa svojim glavnim političkim protivnikom Josipom Smodlakom. Dvije godine ranije Nardelli je svim sredstvima spriječio izbor ovog čelnika Hrvatske demokratske stranke u Carevinsko vijeće, zbog njegovih kritika Vlasti u Beču. Tamo gdje je Nardelli prvenstveno djelovao kao dužnosnik Vlade u Beču bila je njegova intervencija 1905. godine kod razvoja tzv. ‘Novog kursa’ i ‘Riječke rezolucije’. Nardelli je odlučno odbacio pokušaj nove hrvatsko-srpske koalicije da se sklopi savez s oporbom u Budimpešti protiv Beča. Intervenirao je i politički, pokušavajući promijeniti stranački program nove Hrvatske stranke. Još su jasnije bile njegove akcije da spriječi kandidate koji su kritizirali Vladu na izborima za Državno vijeće 1907. Niko Nardelli je iskoristio svoje znanje o strukturama i slabostima dalmatinskih stranaka te njihovih dužnosnika, o spletkama protiv stvarnih ili navodnih političkih protivnikai klevetama. U namjeri da spriječi Smodlaku, Nardelli je u Splitu postavio protukandidata, Franu Bulića, potpuno apolitičnog arheologa – rekao je Pav dalje na predavanju.
Najvećim Nardellijevim političkim postignućem, iznio je Pav, smatra se činjenica da je hrvatski kao službeni jezik u Dalmaciji uveden 1. siječnja 1912., tri mjeseca nakon Nardellijeve ostavke.
-Namjesnik je bez sumnje vješto posredovao između hrvatsko-srpskih zahtjeva većine, i interesa talijanske manjine u Dalmaciji. U Beču je iznio prijedloge kompromisa i dodao učinkovit stav da ‘Vlada mora učiniti više za Dalmaciju, a ta dalmatinska želja za hrvatskim službenim jezikom, ništa ne košta’. U samoj Dalmaciji pregovaralo se o školskom sustavu i promjeni dalmatinskog izbornog zakona, istodobno s jezičnim pitanjem. Prijedlog je biokompromis da se samo u hrvatskim osnovnim školama u većim mjestima uči i talijanski jezik. Nardelli je želio da svaki maturant srednje škole u Dalmaciji potpuno tečno govori talijanski i hrvatski. U području koje je Nardelliju bilo vrlo važno, a to je bilo održavanje reda i mira, često su sedosezale granice izdržljivosti. Uvijek je bilo sukoba između Talijana i Hrvata i između umjerenih i desnih klerikalnih Hrvata. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine prosrpsko djelovanje je pojačano u Dalmaciji. S obzirom na opasnost od rata na granici s Crnom Gorom, Nardelli je pokušao razlikovati ‘za Državu opasne aktivnosti’, od ‘bezazlenih poziva kralju Petru’. Nardelli je stalno morao naglašavati Beču ‘da nije svaki Srbin državni neprijatelj niti svaki Talijan špijun’. Nardelli se očito umorio od stalnih borbi s protivnicima Vlade u Beču, s pristašama odvajanja od Austrije i s navodnim ili stvarnim špijunima. 1907. Nardelli je već nekoliko mjeseci bolovao. Osim zdravstvenih bilo je i političkih problema. Pred kraj karijere on više nije bio ‘jaki Namjesnik’ kakvog je Beč trebao na granici s uvijek nemirnim Balkanom. Nardelli je odbacio velikoaustrijske planove koje je vodila ‘Hrvatska stranka prava’ zajedno sa slovenskim zastupnikom Šusteršićem. Protivnici Namjesnika koji su bili bliski prijestolonasljedniku Franzu Ferdinandu, optužili su Nardellija da svojom slabom i prosrpskom politikom Dalmaciju tjera u zagrljaj Beograda. I sam Franz Ferdinand je još 1906. opisao Nardellija kao ‘slabog i plašljivog Namjesnika’ te poslao brzojav Caru da se požali na njega zbog ‘skandalozno priređenog dočeka u vrijeme posjete Dubrovniku’ – naglasio je Pav.
Nardelli i Vila Aurora
Niko Nardelli, istaknuo je Wolfgang Pav, je nedvojbeno bio umjerena osoba, protivnik ekstremnih političkih pozicija, s tolerancijom prema manjinama, svjestan tradicije i istovremeno otvoren prema znanosti i kulturi, ali je prvenstveno bio odan svome Caru.
-U listopadu 1911. Nardelli je dao ostavku iz zdravstvenih razloga i preselio se u svoju Vilu Aurora u Trstenom. Početkom 1924. morao je prodati vilu iz financijskih razloga te je posljednje dvije godine života proveo u Dubrovniku. Bavio se slikarstvom i izrađivao velike kopije starih slikaznačajnih osoba iz dubrovačke povijesti. Desetak ovih slika danas je izloženo je u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Napisao je i dva djela o arhitekturi te povijesnu pripovijest ‘Cavalleria Rusticana’ o viteškoj aferi u Orašacu u 18. stoljeću. Niko Nardelli preminuo je 4. prosinca 1925. i pokopan je na groblju Boninovo. Prema pisanju lokalnog tiska, na pogrebu je sudjelovao gotovo cijeli Dubrovnik, zastave su bile spuštene na pola koplja, dok su ulične svjetiljke bile zatamnjene. Danas nije poznatogdje je Nardellijeva rodna kuća u tadašnjem predgrađu Pile, i gdje je proveo posljednje godine života u Dubrovniku. Više ne postoji ni obiteljski grob s natpisom na nadgrobnoj ploči ‘Barun Niko Nardelli c.k. namjesnik Dalmacije’, jer se na tom mjestu više od4 0 godina nalazi grob s nadgrobnom pločom kapucinskog samostana u Dubrovniku, bez imena obitelji Nardelli. Postoji ipak jedan podsjetnik na velikog sina ovog Grada. Prije nekoliko godina pronašao sam mali vidljivi spomen na njega, na prilaznoj cesti do Vile Aurora u Trstenom. Put vodi preko jednog mosta s kojeg ako siđete i prošetate nekoliko koraka prema moru možete pročitati natpis na luku mosta: ‘Nardelli most 1905.’ U prosincu 2025., za nešto više od tri godine, bit će 100-ta godišnjica smrti Nika Nardellija. Možda bi do tada bilo moguće postaviti barem jednu spomen ploču u Dubrovniku nekadašnjem prvom čovjeku Kraljevine Dalmacije – na kući u kojoj se rodio ako se utvrdi gdje je bila, na kući u kojoj je umro ili na kapucinskom grobu na Boninovu, njegovom posljednjem počivalištu? – zaključio je dr. sc. Wolfgang Pav.
Ovo predavanje su organizirali Hrvatsko–austrijsko društvo Dubrovnik, Austrijski kulturni forum iz Zagreba i Državni arhiv u Dubrovniku uz potporu Društva prijatelja dubrovačke starine.